Plenković postaje sve opasniji za Hrvatsku i HDZ

Piše: Antun Babić

U razvijenim demokratskim državama postoji dugogodišnja praksa da vlasnici novina posredstvom preko glavnog urednika, a to čine i nezavisni komentatori, nekoliko dana prije izbora pozivaju glasače da svoj glas daju političkoj stranci za koju drže da u tom trenutku ima politički i gospodarski program koji najbolje odgovara nacionalnim interesima i cjelokupnom društvu.

Bez obzira na svoju osobnu stranačku preferenciju, u zrelim društvima mediji i komentatori ne povode se za osobnim političkim svjetonazorom, nego isključivo zagovaraju onu političku opciju za koju su kao profesionalni analitičari sigurniji da će u tom izbornom ciklusu državu voditi uspješnije nego neka druga opcija. Dakle, prije svih interesa jest nacionalni i državni interes. Oni razmišljaju ovako: ako je država dobro vođena i ako je u dobrom stanju, tada će i velikoj većini pojedinaca u toj državi biti dobro. Nije rijedak slučaj da će ti isti mediji već na sljedećim izborima zagovarati stranku koja je zadnje četiri godine bila u oporbi. U tim je zemljama to moguće zbog toga što niti jedna stranka, bila ona lijevo liberalna ili konzervativna, ne dovodi u pitanje postojanje i opstojnost svoje države.

Nažalost, u Hrvatskoj to nije slučaj. Kod nas se mediji i novinari svrstavaju u tabor svojih gazda, uopće ne vodeći računa o tomu rade li ti gazde i političke stranke koje oni zbog svojih interesa zagovaraju, dobro za hrvatsku državu i na korist cijelog društva ili je njihov cilj zadržati svoju vlast po svaku cijenu: političkom trgovinom, stranačkom korupcijom, lažima, pritiscima na pravosuđe, uljepšavanjem stanja u državi bez ikakve podloge, lažnim gospodarskim statistikama, pogodovanjem rodbini i prijateljima, i tako u nedogled.

U ovom ću komentaru pokušati poslati poruku čitateljima i glasačima za koje bi stranke i nezavisne liste trebali, po mojem mišljenju, glasovati na dolazećim lokalnim izborima. Naime, smatram da je politička situacija u Hrvatskoj do te mjere nedefinirana i opasna da dolazeće lokalne izbore treba shvatiti jednako važnima kao da su izbori za Hrvatski sabor. Nema nikakve dvojbe da će se, ovisno o rezultatima, nakon lokalnih izbora sastavljati Vlada koja bi mogla biti presudna za opstanak i samostalnost današnje hrvatske države.

Hrvatska država važnija je od bilo koje stranke

Ovo će biti prvi lokalni ili državni izbori na kojima neću glasovati za kandidata HDZ-a. Nisu u pitanju kandidati kao osobe. Došao je trenutak u kojem se brojni hrvatski domoljubi moraju odlučiti između prve ljubavi – HDZ-a, koja ih je nebrojeno puta prevarila, i glasačke apstinencije kao znaka prosvjeda i pokušaja zaustavljanja srljanja Hrvatske ne samo u maglu, nego i u potpunu propast. Ukoliko se odlučim izići na izbore, svoj ću glas dati nezavisnoj listi Brune Esih. Iako je Esih osoba bez političkog i upravljačkog iskustva, moj bi glas mogla dobiti samo na račun domoljubne retorike, koja je u HDZ-u u zadnje vrijeme postala «persona non grata». Za pametnog i politički iskusnog glasača to ne bi smjelo biti dovoljno, pa će samo budućnost pokazati je li Esih bila samo jednokratna politička zvijezda domoljubnih glasača, koja zbog mentalnog sklopa što prevladava u hrvatskom društvu nije ni mogla biti drukčija od ostalih političara. Iskreno se nadam da neće biti tako, što ne znači da sam optimist kojeg je povukla domoljubna retorika Brune Esih. Za mene je velik upitnik hoće li Esih imati iskustvo i znanje drukčije od socijalističkog i komunističkog načina razmišljanja, što je bila norma u svim političkim strankama od 1989. do danas. Naime, zbog slijepog vjerovanja u žestoku domoljubnu predizbornu retoriku HDZ-ovih vođa od 2000. godine, mi domoljubi dozvolili smo da se Hrvatska dvadeset i šest godina nakon proglašenja svoje samostalnosti nađe u gotovo bezizlaznoj situaciji, zato što je socijalistički način razmišljanja dominirao ne samo u politici, nego i u cijelom društvu. Uz Ivu Sanadera i Jadranku Kosor, za dovođenje Hrvatske na sam rub provalije najodgovorniji su Tomislav Karamarko i Andrej Plenković. Ovaj zadnji mogao bi, nastavi li sa sadašnjom globalističkom politikom, zbog koje je spreman u cijelosti žrtvovati hrvatski državni suverenitet, postati i grobar samostalne hrvatske države. Došlo je vrijeme da opstanak hrvatske države, koja demografski nestaje, a gospodarski propada jer su državu opljačkale njezine tzv. gospodarske i političke elite, stavimo ispred interesa bilo kojeg pojedinca ili političke stranke. Karamarkov doprinos sadašnjem stanju u Hrvatskoj samoinicijativno je rušenje prošlogodišnje Vlade, što je otvorilo put za dolazak Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a. I ja sam bio, a sada mi je zbog toga jako žao, među onim ljudima koji su zagovarali odlazak Karamarka s mjesta predsjednika HDZ-a jer se taj čovjek jednostavno nije snašao kad je trebalo pokazati upravljačko znanje i diplomatsku sposobnost u vođenju države.

Voditi stranku nije isto što i upravljati cijelom državom. Protiv Karamarka bila je i njegova nedovoljna karizmatičnost, što je u današnje vrijeme političke estrade jedan od važnih čimbenika za postizanje popularnosti među glasačima. S druge strane, iako ne s velikom sigurnošću, vjerovao sam da bi Plenković mogao biti uspješniji u sukobljavanju s arogantnim Milanovićem, koji je tada pokazivao da je politički potpuno «prolupao». Premda sam ga poznavao s posla u Ministarstvu vanjskih poslova kao dobrog i simpatičnog diplomata, nije bi bila poznata Plenkovićeva obiteljska socijalistička i jugoslavenska obiteljska prošlost, a još manje njegovo izbjegavanje služenja domovini tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku. Da sam sve to znao, mislim da bih se radije odlučio i za ostanak Karamarka na čelu HDZ-a, iako nikako nisam mogao progutati njegovu blisku suradnju sa Stjepanom Mesićem, koji je kao predsjednik imao samo jedan cilj – detuđmanizirati Hrvatsku. Gdje je Karamarku tada bila pamet?

Slučaj Saucha pravi je Mount Everest hrvatske političke trgovine i korupcije 

Nakon sučeljavanja nositelja lista za europske izbore u Europskom domu u Zagrebu 8. svibnja 2014. napisao sam komentar kako me tijekom tog sučeljavanja, po svojoj aroganciji, Andrej Plenković snažno podsjećao na osramoćenog bivšeg premijera Ivu Sanadera. Bila je to tek usputna opaska, koja je tek kasnije ukazala na naglašeno negativne karakterne crte Andreja Plenkovića – neograničeno samoljublje, autoritarno ponašanje, iznenađujuće veliku neiskrenost, spremnost na neprimjerenu političku trgovinu i parlamentarnu suradnju s pojedincima koji imaju kriminalnu prošlost, te obračun s domoljubima u HDZ-u. Nakon što je iz HDZ-a istjerao Zlatka Hasanbegovića, nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako istu sudbinu u nekom trenutku doživi i Davor Ivo Stier, koji je pokazao da ipak misli svojom glavom i da ne želi slijediti Plenkovića u pakao koji nam sprema. Što čekaju Miro Kovač, Miljan Brkić i drugi tzv. domoljubi u predsjedništvu i Središnjem odboru HDZ-a? Za mene kao povratnika iz iseljeništva posebno je zabrinjavajuća Plenkovićeva totalna nezainteresiranost za djelotvornu institucionalnu suradnju i blisku povezanost domovinske i iseljene Hrvatske. Stekao sam dojam da su u Plenkovićevoj Hrvatskoj daleko cjenjeniji bivši udbaši nego hrvatski domoljubi, koji su desetljećima prije 1990. godine bili predvodnici borbe za samostalnu i demokratsku hrvatsku državu. Zašto?

Kao njegov kolega diplomat, sada u mirovini, s dugogodišnjim iskustvom života i rada u demokratskim društvima, moram priznati da me Plenković uspješno odveo na pomisao kako bi on mogao biti makar malo drukčiji od brojnih drugih hrvatskih političara parazita, koji se valjaju kao životinje u hrvatskoj političkoj kaljuži. Slučaj sa Sauchom, koji je danas sudskom odlukom o navodnoj proceduralnoj pogrješci u proširenju Uskokove tužbe za krađu dnevnica dosegao vrhunac te kaljuže, viši je i od samog Mount Everesta. Osjećam se tužno, posramljeno i duboko krivim što sam svojim polustoljetnim domoljubnim radom za hrvatsku državu bio iskorišten kao zadnja budala od hrvatskih komunista i njihove djece koji su još od 1990. imali samo jedan cilj – osvojiti vlast u novoj hrvatskoj državi, ali i ne dopustiti domoljubima u domovini i povratnicima iz iseljeništva da u većoj mjeri sudjeluju u izgradnji poštenog i pravednog društva u samostalnoj hrvatskoj državi, po novim pravilima i standardima, a ne po sadašnjim socijalističkim i neokomunističkim. Više ne smije biti nikakvih dvojbi – oni su u tome uspjeli i komunizam je i dalje prisutan u glavama političara i velikog dijela stanovništva u Hrvatskoj. Plenković bi najviše volio da dekretom može ukinuti demokratski stranački sustav u Hrvatskoj i proglasiti diktaturu, u kojoj će zajedno vladati lijevi SDP i njegov danas još više lijevi HDZ. Kako ne bi ostali bez posla, u takvom scenariju kuriri između te dvije «neokomunističke» stranke bili bi Milorad Pupovac i Ivan Vrdoljak.

Most bi bio zabranjen jer je, prema tvrdnjama premijera Plenkovića, Most protestna stranka, koja želi mijenjati sadašnje stanje. Ne znam je li Plenković uopće svjestan onoga što je rekao. Istu sudbinu mogla bi doživjeti i Bruna Esih jer, eto, i ona prosvjeduje. U slučaju da se obnovi HDZ kakav je 1989. osnovao dr. Franjo Tuđman, i ta bi stranka bila po Plenkovićevoj logici zabranjena jednostavno zato što je 1989. i 1990. HDZ bio protestna stranka protiv Jugoslavije. Možda je dobro da je na čelu KPH 1989. bio Ivica Račan, a ne Andrej Plenković. Račan je tada «samo» rekao «da je HDZ stranka opasnih namjera» jer je rušio Titovu Jugoslaviju. Plenković vjerojatno ne bi, da ima ovlasti koje je tada imao Račan, bio toliko suzdržan prema Tuđmanovu HDZ-u. On bi ga vjerojatno zabranio. U tom kontekstu treba otvoreno postaviti pitanje «u kojoj je mjeri Plenković danas opasan za Hrvatsku». Plenković kao da ne zna kako je i Macron bio protestni predsjednički kandidat u Francuskoj te da je sada osnovao i svoju novu protestenu stranku, koja će snažno konkurirati dosadašnjim lijevim i desnim strankama. Možda će Plenković Makronu tijekom prvog susreta s njim u Bruxellesu pokazati prijeteći prst zbog toga što je osnovao protestnu stranku u Francuskoj i tako usao protiv sadašnjeg poretka u toj zemlji. Nisam baš siguran da će imati hrabrosti za takav potez. Ipak je on samo sluga Bruxellesa koji očekuje nagradu nakon što «sredi Hrvatsku i hrvatske domoljube».

«Balkanski odbor» u Bruxellesu 

Opasnost koju Andrej Plenković sa svojom politikom danas predstavlja ne odnosi se samo na unutarnju politiku. Nitko ne bi smio posumnjati u činjenicu kako je Plenković još opasniji zbog svojih čvrstih sluganskih veza u EU, tj. u Bruxellesu. Povijest nam u ovom slučaju mora biti učiteljica. Svi oni, koji imalo poznaju dubinu krize u kojoj se nalazi Europska unija, zbog koje neće više biti njezinog proširenja na nove članice, pa tako ni na Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Makedoniju i Albaniju, svjesni su da EU uopće nije briga gdje će Hrvatska završiti i hoće li opstati ili ne. EU  u najvećoj je krizi od svojeg postanka i nije više sigurna ni u svoj opstanak. Ništa ne mijenja na stvari to što je na izborima u Francuskoj pobijedio Macron jer i on, kao pripadnik bogatog francuskog establišmenta, dobro zna da EU ne može opstati bez velikih strukturalnih promjena, a za takvo što trebat će mnogo vremena. U međuvremenu EU je ipak prilično zabrinut zbog ratnih signala koji stižu s «Balkana», gdje se ponovno i snažno sukobljavaju geopolitički interesi Rusije, SAD-a, velikih članica EU i Turske. U ovom trenutku velike krize u vlastitoj kući i teškog zaborava na monumentalne grješke koje su velike sile počinile kad su u prošlom stoljeću prisilno ugurale Hrvatsku u zajedničku državu sa Srbijom, gospođa Merkel i drugi EU vođe za «Balkan» vide samo jedno rješenje: «ta se plemena moraju ponovno ujediniti u jednu državu ili uniju, političku ili gospodarsku». Zar nam ovih dana nije svoje čuđenje o lošem odnosu između Hrvata i Srbijanaca iznio i američki veleposlanik u Beogradu, kad je rekao kako su to «dva vrlo bliska i slična naroda».

Godine 1915. u Londonu je osnovan Jugoslavenski odbor, koji je poslužio za stvaranje Velike Srbije 1918. godine. Bilo bi dobro kad bismo mi Hrvati pokazali malo više zanimanja i pozornosti za mogućnost da je u Bruxellesu već osnovan «Balkanski odbor», koji bi trebao poslužiti za ostvarenje istog cilja za koji je poslužio Jugoslavenski odbor 1915. godine. Istina, taj odbor ne mora još formalno postojati, ali on već postoji u glavama najvažnijih ljudi u EU. Ako je tomu tako, tada ni trenutačni predsjednik Vlade RH nije daleko od tog razmišljanja. Prilično snažno dvojim da bi Plenković bio spreman ući u ozbiljan sukob, pa i rat, s EU ako bi EU izdala direktivu da zbog većih interesa i sigurnosti Europe Hrvatska mora ući u «Balkansku uniju».

Jedini način da izbjegnemo vrlo veliku ulogu Andreja Plenkovića u takvom, za Hrvatsku izrazito opasnom, ali i mogućem, scenariju jest da na ovim lokalnim izborima izglasamo nepovjerenje Plenkoviću i HDZ-u koji pod Plenkovićem nema nikakve sličnosti s HDZ-om dr. Franje Tuđmana. Hrvatska demokratska zajednica odigrala je povijesno važnu ulogu u stvaranju sadašnje hrvatske države, pa je stoga treba spasiti od njezina današnjeg vodstva, koje je u tu stranku došlo zbog osobnog oportunizma, a ne zbog hrvatskog domoljublja i državotvornosti. Ako želimo spasiti Hrvatsku, to se mora promijeniti. Potrebno je otvoriti prostor za ljude koji su iskreni domoljubi, pošteni ljudi, ali i znalci.

Hrvatska to sam ja 

Plenković u zadnjih nekoliko mjeseći sve više pokazuje nastrano samoljublje. Gotovo smo svaki dan svjedoci njegovih izjava: «Ja ću odlučivati s kim će HDZ iću u koaliciju, ja ću odlučivati tko će biti novi ministri, moja vlada, moj HDZ» i tako dalje sve dok jednog dana ne izgovori – moja Hrvatska». Kako ga nije sram govoriti «moj HDZ». Domovinsku politiku pozorno pratim od 1989. godine. Bio sam i savjetnik predsjednika Tuđmana, ali nikada ga nisam čuo da je izgovorio – «moj HDZ», a on je na to imao pravo. Plenkovića uopće ne smeta činjenica da se u HDZ učlanio 2011. Kad su sve bitke i ratovi za Hrvatsku bili gotovi.

Plenković inače nije još dao prihvatljivo i razumno objašnjenje zašto je napravio najveću političku krizu u Hrvatskoj od 1994. godine samo da spasi ministra financija Zdravka Marića, koji čak nije ni član HDZ-a. To ne bi učinio ni jedan predsjednik Vlade u državama članicama EU. Plenković nas svaki dan uporno pokušava uvjeriti kako Hrvatska pod «njegovom Vladom» ide u dobrom smjeru. Nakon svake njegove takve lažne ili lažno optimističke, tj. uljepšane izjave u medijima se pojavi nekoliko novih vijesti o financijskoj propasti velikih poduzeća na lokalnoj i državnoj razini. Nažalost, Plenkovićeva Hrvatska sve je bliža afričkoj banana državi i južnoameričkoj diktaturi. Plenkoviću, iako niste osobno krivi za sve što se u Hrvatskoj događalo prije Vas, Hrvatska ne smije biti taoc ni jednog čovjeka. Je li Vam to zvuči poznato? Povucite se dok ne bude prekasno i za Vas osobno i za našu domovinu Hrvatsku.