U našem se društvenom i medijskom prostoru zadnjih dana digla nemala buka vezana za pitanje pobačaja, o kojemu je raspravljao i Ustavni sud Republike Hrvatske. Kako to obično biva, rasprave o tom pitanju – napose medijske – vrvjele su od vrijeđanja, omalovažavanja, ideološki potkovanih stavova i nedostatka argumenata.
Stječe se dojam da je ovdje riječ o svađi lokalnih alapača, a ne o pitanju od ključne važnosti za osobu, obitelj, društvo, narod, državu i svijet. Iz nekih crkvenih redova čuli su se povici tipa – borba je počela! – što je prilično žalosno. Valjda bi primjereno i normalno bilo reći da treba početi sveobuhvatni dijalog utemeljen na poštivanju različitosti pristupa i mišljenja. Najprije treba reći da pitanje pobačaja, kao i pitanje svake druge važne društvene teme, treba čuvati od emocionalne obojenosti. Tu valja pristupati trezveno. Emocionalna obojenost uvijek će – htjeli mi ili ne – htjeti dati pečat vlastitom mišljenju i zasjeniti argumentiranje. To na poseban način vrijedi za žene koje su doživjele pobačaj – namjerni ili spontani – i koji im je, htjele ili ne, ostavio traumu koju će nositi čitav život. Ovo ne znači da bi one trebale biti izuzete iz rasprave o ovom pitanju, već samo to da treba uzeti u obzir pozadinu tog njihovog iskustva i njihov stav shvatiti u tom kontekstu. Puka subjektivnost ne bi dovela ni do kakvog rješenja. Druga važna premisa ove rasprave jest ta da ju treba izdvojiti iz isključive domene religioznog, vjerskog. Ona, naravno, ima i vjersku kategoriju, ali ne isključivo i samo nju. Pobačaj je općeljudsko, filozofsko i humano pitanje, a ne samo vjersko. Ograničiti ga samo na vjersku dimenziju značilo bi ga svesti na pitanje o kojem bi riječ imale isključivo vjerske zajednice, u našem slučaju Crkva. To bi izazvalo emocionalno obojenu retoriku onog dijela društva koje ne razmišlja u skladu s vjerskim naukom ili mu se, kao i samoj Crkvi, oštro suprotstavlja. To često dovodi, kako smo svjedoci, do javnog prepucavanja, omalovažavanja i izljeva netrpeljivosti. Naravno, vjerske zajednice tu imaju što reći, ali ne isključivo i samo one. Sljedeće o čemu u ovoj raspravi treba voditi računa je politika. Na žalost, politika se u našem društvu i životu uvukla u sve sfere, pa i u samu intimu. Često su teme poput pobačaja oružje propagande u predizbornim mjesecima. A bliže nam se lokalni izbori… Time se pitanje pobačaja, kao i mnoga druga, instrumentalizira u svrhu skidanja s ili dolaženja na vlast. Tko danas više i spominje Referendum o obitelji i koliko je brakova njime spašeno…?! Vjerojatno ni jedan jedini… Politika bi tu tek imala što reći u zakonodavnom smislu kad javna rasprava jednom završi. Crkva i druge vjerske zajednice na poseban bi se način u ovom pitanju morale čuvati korištenja političkih poluga. To bi se Crkvi prije ili kasnije obilo o glavu. Pitanje prosvjeda, peticija ili molitvenih okupljanja ispred bolnica potpuno je promašena opcija. To, zapravo, uopće nije opcija. Tako nastupati znači vlastito uvjerenje ili samu molitvu koristiti kao sredstvo pritiska na druge i drugačije. A to je degradiranje i instrumentaliziranje molitve. Bilo bi to isto kao da se netko okuplja i moli ispred lokalne birtije gdje se psuje… Uostalom, kad su sustavno uništavane tvornice i radna mjesta u pljačkaškoj privatizaciji u Hrvatskoj, nitko se nije okupljao na molitvu ispred sjedišta velikih političkih stranaka koje su tu pljačku blagoslovile… I kad su radnice „Kamenskog“ ili „Uzora“ ostavljene na cesti, nitko se nije okupljao ispred ureda onih koji su ih opljačkali i molio… Tada nije bilo poziva na borbu, referendume ili promjenu nekog zakona. Tada su svi šutjeli. Uostalom, bilo koji zakon može biti i donesen, ali kod nas ga se ne drže ni političari koji ga izglasuju. Zapravo, ne pristajem na to da bilo koja grupa ljudi čini pritisak na bilo koja u ime vjere koju i sam vjerujem. Vjera je nešto što se ne nameće… Barem bi to trebala biti. Pitanje izmjene zakona o pobačaju ne bi ništa riješilo. Stvar bi se samo zakomplicirala. Procvjetao bi posao pobačaja na crno, a susjedne su zemljice svakoj građanki ove naše Lijepe Uboge dovoljno blizu da bilo koja može otići preko granice ukoliko želi pobaciti. A da i ne spominjemo nadriliječnike koji bi nestručnim zahvatima ugrožavali zdravlje i života žena. U cijeloj priči oko pobačaja zanemaruje se važan filozofsko-moralni pristup. On bi trebao biti iznad vjere i politike. Moralno je rasuđivanje u ključnim pitanjima urođeno svim ljudima. Ono je općeljudska vrjednota. Pobornici pobačaja reći će da svaka žena ima pravo na svoje tijelo! Slažem se! No, je li tijelo začetog djeteta ženino tijelo?! Jesam li ja onih devet mjeseci u utrobi majke bio – ona?! Ili sam bio ja?! Ako ja nisam tada bio moja majka – već sam bio posebna individua – jesam li imao pravo na svoje tijelo kao što ga je imala ona?! Jesam li imao pravo na život kao što ga je imala ona?! Ako će pobornici pobačaja reći da čovjek nije čovjek začećem – bilo bi dobro da objasne – a kada sam to postao čovjek?! Nečijom odlukom?! Dogovorom?! Konsenzusom?! Tko je taj koji je odlučio kada sam postao čovjek?! I po kojem kriteriju…?! Ako će pobornici pobačaja reći da je bolje ne rađati djecu jer bi živjela siromašno – jesu li onda siromašni ljudi vrijedni življenja?! Jesu li siromasi – ljudi?! Imaju li začeta djeca siromašnih majki pravo na život?! Ili to pravo imaju samo začeta djeca onih majki koje im mogu pružiti dobre materijalne uvjete…?! Jesu li nerođeni iz siromašnih obitelji nedjeca samo zato što su im obitelji siromašne?! Vrijedi li isto za nerođenu djecu kojima se prije rođenja utvrdi neka bolest?! Jesu li i oni u istoj kategoriji kao siromašni?! Jesu li oni vrijedni življenja…?! Ovdje se trebamo pitati o samoj naravi pobačaja. Najprije valja priznati da to nije nešto što bi baš svaka žena koja ga poduzima učinila iz namjere da prekine život nerođenom djetetu. Već sam spomenuo kako je to za svaku ženu, koja to počini, trauma s kojom valja živjeti. S druge strane, postavlja se pitanje opravdava li cilj sredstvo?! Ovise li životi nerođenih o tome jesu li – željeni?! Kad žena dobije spontani pobačaj obično kaže da je izgubila dijete. Kada ga namjerno pobaci kaže da je izgubila plod ili nešto već… Obično ne imenuje što je to. Jesam li ja u utrobi svoje majke bio čovjek jer me je željela?! I htjela roditi?! A da to nije htjela – bi li ja samim time – ne bio čovjek?! Oduzimamo li nerođenima pravo na život i identitet čovjeka u slučajevima kada ih ne želimo?! Bez obzira na motive zbog kojih ih ne bismo željeli (neplaniranost, silovanje, incest, siromaštvo…) Pravo je pitanje – jesmo li mi (društvo, zakoni) ti koji određujemo tko i kad je netko/nešto čovjek ili je to kategorija koja je već zadana i ne spada u domenu našeg odlučivanja?! Ako smo mi ti koji odlučujemo kad je netko čovjek, otvaramo li time Pandorinu kutiju jer bismo sutra mogli odlučivati i kad netko prestaje biti čovjek?! I ako smo gospodari života nerođenih, što nas priječi biti gospodari života rođenih?! A s tim idejama i pokušajima njihove realizacije smo se već susreli u krvavoj nam povijesti…
