Jučer je u Osijeku, na Trgu slobode održano drugo mirno okupljanje s temom Sigurnost i povjerenje, u organizaciji neformalne inicijative Kava za ženska prava, na kojem se okupilo oko 120 građanki i građana
– Povod okupljanja je ubojstvo Mihaele Berak koju je 20. rujna u Osijeku ubio policajac Marko Smažil nakon čega je iz Policijske uprave osječko-baranjske, što službeno, što neslužbeno uslijedio niz lažnih i kontradiktornih informacija na temelju kojih mi, građanke i građani ne možemo zaključiti što se točno događa niti se osjećati sigurno u svome gradu, poručuju organizatori okupljanja.
Na okupljanje su bili pozvani načelnik PU osječko-baranjske Ladislav Bece, župan OBŽ Ivan Anušić te gradonačelnik Osijeka Ivan Radić kako bi izrazili stav o ovom slučaju i komentirali način na koji se policija ophodi prema svojim građanima. Oni se niti ovoga puta nisu odazvali pozivu.
– Ovim mirnim okupljanjem ponovo smo tražili odgovore na pitanja kako je moguće da iz institucije kao što je policija mogu izaći neistinite informacije. Također, tražili smo odgovore i na dodatna pitanja koja se tiču sigurnosti građana ne samo Osijeka nego i cijele Hrvatske. Također, reagirali smo i na reakciju Hrvatske odvjetničke komore te svih sudaca Kaznenog odjela Vrhovnog suda koji su se usprotivili uvođenju kaznenog djela femicida koji su svoj stav obrazložili diskriminacijom po spolu. Smatramo da je ovakav stav neozbiljan i neutemeljen.
Naime, samo prema izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2022. godinu, u Hrvatskoj se u 2022. dogodilo ukupno 27 ubojstava. Od 27 ubojstava 13 je ubijenih žena. Od 13 ubijenih žena njih 12 je ubila njima bliska osoba. Od 12 koje su ubile bliske osobe, njih 6 je ubio sadašnji ili bivši intimni partner.
S druge strane, prema istom izvješću, od 27 ubojstava, 14 je ubijenih muškaraca, njih 7 je ubila bliska osoba. Dva muškarca ubila je njima bliska osoba – dvije majke svoje sinove. Pri tom niti jedna žena nije ubila svog sadašnjeg ili bivšeg intimnog partnera, tvrde organizatori okupljanja.
Pozdravljaju mišljenje predsjednika Vrhovnog suda, suca Radovana Dobronića koji se ne slaže s kolegama te je poručio da nisu proučili odredbe Istanbulske konvencije koja propisuje da se posebne mjere koje su potrebne za sprječavanje i zaštitu žena od rodno utemeljenog nasilja neće smatrati diskriminacijom.
Prisutnima se obratila i Andrea Opačak, nastavnica glazbene kulture iz Osnovne škole Tin Ujević, koju je pohađala i ubijena Mihalea Berak. Andrea Opačak je izvela i tri vrlo emotivne pjesme posvećene Mihaeli.
U nastavku objavljujemo i svjedočanstva žena koja su pročitana na jučerašnjem okupljanju.
Svjedočanstvo prvo – bosa u pritvoru
Proteklih godinu i pol dana sam provela u vezi u nezamislivom nasilju. X – čovjek s kojim sam bila u vezi je razveden, otac troje djece, susjed moga brata i njegove partnerice, bratov prijatelj.
X je imao iza sebe visokokonfliktan razvod gdje je optužen za 5 točaka obiteljskog nasilja. Ja sam prije svega ovoga samo znala, po bratovoj priči da je X-a žena varala, da je on to saznao, slao joj neke uvredljive poruke, posvađali se, ona zvala policiju da joj prijeti ubojstvom pred djecom… odveli ga, uz zabranu približavanja. Uglavnom, sve kao montirano s njene strane…
I nakon 8 mjeseci od tog njegovog razvoda, eto mene, da spasim jadnog čovjeka od svega što je prošao i da ga spasim od alkohola…
Od prosinca prošle godine, svaki dan sam bila izložena narcisoidnim ispadima, zlostavljanju, uvredama, financijskom zlostavljanju, da sam jednostavno pukla. U svakom pogledu.
On je inače specijalist medicine rada i sporta.
Pio je svaki dan, imao paranoje da ga jedan kolega progoni…
I u lipnju ove godine smo se posvađali. Istukao me i ispljuvao.
Nazvala sam policiju. Rekla sam da sam u svemu tome i ja njega udarila, pa su me strpali u pritvor BOSU. A njega nisu mogli probuditi, jer je bio previše pijan.
Ja sam bosa pobjegla iz kuće.
Držali su me u pritvoru od 6 ujutro. X se pojavio kad se probudio, oko 11. I odvezli su nas na sud oko 2. Dobili smo jednake kazne, iako je on optužen bio za dvije točke prekršajnog zakona, a ja za jednu.
Ja sam u tom pritvoru bila potpuno rastrojena, plakala, pa plesala, pa plakala… bilo mi je hladno na noge. Umotala sam si WC papir oko stopala umjesto obuće. Moj brat je došao na policiju da vidi kako sam. Rekli su mu policajci da sam ja potpuno luda i da nisam normalna… on je plakao i govorio da sam jako dugo bila izložena nasilju, oni su rekli da oni samo mogu reći da sam ja potpuno luda. Ne znam odakle im pravo na to, ali dobro.
Kad smo X i ja završili na sudu, tražila sam ga da mi vrati mobitel, jer mi je prije tučnjave uzeo mobitel, rekao je da neće.
Nazvala sam ponovno policiju i rekla da želim svoju stvar nazad, jer ima pristup svemu mome i privatnom i poslovnom.
Policajac je rekao da će nazvati ovoga policajca što je s nama na sudu. I čula sam ga kako govori ovome – šta sad ova luda opet hoće…
Da ne spominjem da su mene na sud vozili u marici, bosu…
I takvi, poput X-a, donose odluke je li netko sposoban nositi oružje, voziti, raditi u nekim posebnim uvjetima… dok su pijani, narcisodini i paranoični…
Pričao je kako mu kolega, nadređeni šalje ljude u ordinaciju, koji ga kontroliraju kako radi, neke tajne pacijente i kako mora jako paziti i kako postoje ljudi u gradu u kojem ima ordinaciju – koji ga žele ubiti…
Kako ćemo mu moj brat i ja pripremiti tulum iznenađenja na kojem ćemo ga ubiti…
To je nešto s čime se nikad prije nisam susrela.
Ali poslije svega, mogu samo reći, da u toj situaciji, taj odnos policije prema meni, kao ženi od 1,62 cm i 45 kg i mom cjelokupnom psihofizičkom stanju, je bio dno dna, jedino mi je jedna policajka donijela uložak, jer sam bila sva krvava. A njega su ostavili da spava. Gospodin doktor došao istuširan, obrijan, sređen, ali i dalje pijan. Sva sreća pa je napuhao dovoljno čak i 5 sati poslije incidenta i poslije beauty sleep -a.
Svjedočanstvo drugo – Tko je kriv za pokušaj suicida?
Nakon nekog vremena lošeg odnosa, partner i ja smo odlučili da ćemo se razići. Nakon toga, on je otišao po pelene za naše dijete i nije se vraćao nekoliko sati. Znala sam da nešto nije u redu.
Nazvala sam policiju i rekla im to, na što su mi odgovorili da se smirim jer je možda otišao negdje na piće i još nekoliko mogućih mjesta na koje je mogao otići, a za koje sam bila uvjerena da nisu opcije a osim toga, bio je prvi lockdown, pa nije imao gdje otići na piće ili na neko drugo druženje.
Bila sam uznemirena, pa sam tako i razgovarala s njima – bili smo u zaista lošem odnosu u kojem smo ostali zbog djeteta, no, unatoč tom lošem odnosu, nakon odluke da se raziđemo, njemu se srušio svijet. Napomenula sam to policajcu dok sam razgovarala s njim telefonom. Napomenula sam i da u njegovoj obitelji postoji povijest suicida, da mu je sestra ubijena, da je majka naglo umrla, loši odnosi s ostatkom obitelji. Mislila sam tada da ne moraš biti posebno pametan da uočiš psihičku ranjivost osobe s takvom obiteljskom povijesti.
Rekli su da ne mogu učiniti ništa jer ga nema svega par sati i razgovor je tako završio.
Doslovno sam bila žena u kućnom ogrtaču, s djetetom na sisi, sama, bez auta, nemam ni pelene, a oni me ne doživljavaju ozbiljno iako ga nema više od četiri sata.
Za nekoliko sati su me nazvali i rekli da su ga pronašli. Pokušao je suicid i da je u bolnici.
Kako sam bila sama s djetetom, bez prijevoza i bez ikoga da pričuva dijete, došli su u našu kuću da uzmu izjavu.
U cijelom ispitivanju, zapravo, naglasak je bio na tome jesam li ja napravila nešto što ga je nagnalo da to učini.
Bilo mi je jasno zašto su pitali je li naše dijete ikad svjedočilo nasilju u obitelji, ali jesam li ja napravila nešto da se moj izvanbračni partner ubije? Točno tim riječima.
Jer, žena je kriva. Nema što drugo biti.