U utorak, 22.kolovoza s početkom u 20:00, otvara se izložba “Skulpturacije” autora Nene Mikulića u Podrumima Dioklecijanove palače u Splitu
Među masivne kamene blokove Podruma Dioklecijanove palače Mikulić postavlja svoje skulpture. Antičke supstrukcije ispunjava svojevrsnom retrospektivom svojih skulpturalnih ostvarenja. Ova izložba prilika je za sagledati neke od puteva kojima se Mikulić upućuje na svome umjetničkom putu.
On je najprije kipar koji slijedi narativnu nit Mediterana, ne udaljava se od životno mu bliskih tema. Ljudi, životinje, brodovi i krajolici njegova su osnovna inspiracija, potekli iz vlastitog mu okruženja. Volumeni su mekani, obli i stabilni, površina fino obrađena i intenzivno obojana. Bilo da se radi o ljudima ili o životinjama, skulptura će nastojati donijeti samu bit teme. Kad radi životinje koje žive u moru ili blizu njega, uspijeva gledatelju donijeti osjećaj blizine mora samoga. Iako od drveta, one su mekane. To je medvjedica, „morski čovik“, koji vas blago gleda, s nosićem među brkovima koji strše. Morski pas pak pliva u longitudinalnoj podrumskoj prostoriji kao da je u vlastitom akvariju. On je golem, oštar i opasan, tamne savršeno pogođene boje. Kod Mikulića zapravo iznenađuje način na koji mu uspijeva da komad drveta koji nije do kraja uglačan i fino obrađen, koji je na mjestima neravnomjerno obojan, čije proporcije ne odgovaraju stvarnoj anatomiji, na jedan izravan način promatrača vodi do spoznaje da temu prepoznaje kao iznimno autentičnu. Mornari s predimenzioniranim brkovima na neproporcionalno manjim parobrodima suvereno vladaju ne samo pučinom, nego i promatračevim fokusom koji zamagljen parobrodskim dimom ostaje uvjeren da je sve u dimenzijama u kojima upravo i treba biti. To je snaga kiparstva koje oblikuje doživljaj, a ne dimenzije.
Iako već prepoznatljive teme života vezanog uz more ne donosi na banalan način već su uvijek obložene decentnom karikaturalnom porukom, Mikuliću to nije dovoljno. Umjetnički nagon tjera ga dalje u propitivanje vlastitih granica. Iako se čvrsto drži figuralnosti i ne zapućuje se u apstrakciju, mora svoj izraz odgurnuti izvan zone komfora koja nije uvijek i nužno ugodna. Radi seriju glava gdje još više opušta potez svoga djetla, fasete na drvetu postaju grublje, glave estetski nisu privlačne, ali u svojoj grotesknosti svjedoče o Mikulićevoj umjetničkoj hrabrosti da se zaputi i korak dalje iza prevladavajuće estetike ljepote i karikaturalne dojmljivosti, te otkrije emocije koje pobuđuje estetika ružnoće. Glave nalik totemskima, izbrazdane, s bojom koja se slijeva, u jednom momentu mogu i zastrašiti, ali na drugi pogled otkivaju alter ego onoga iz čijeg će se djetla u sljedećem momentu izroditi fini gospodin s ružom u ruci.
Mikulićeva umjetnost ukazuje na dihtomiju koja se skriva u svima nama. Stoga je ova izložba posebno zanimljiva, a k tome postavljena u arhetipskom prostoru u kojem je naslagana višestoljetna memorija. Ukazivanje na dvojnost koja se nalazi u i oko svega što nas okružuje, oduvijek i zauvijek, izniman je trenutak preispitivanja i mogućnost smještanja sebe samoga u univerzumu. Umjetnost je tu da pokaže smjer. (Vesna Bulić Baketić)