Zadnjih godina u našim je medijima primjetan porast udjela uradaka s horor i pseudomističnom tematikom. Taj se trend osobito uočava u filmskoj i industriji televizijskih serijala, kao i u književnoj produkciji.
Što se tiče horor filmova i serijala, riječ je uglavnom o temama poput duhova i, na poseban način, vampira. Remake „Teksaškog masakra motornom pilom“ i „Slagalica strave“ jedan je od rijetkih pokušaja da se tematika proširi sa zavodljivih mladića s istaknutim očnjacima na monstruozne ubojice i psihopate u čije ralje upadnu naivni teenageri koji su se zatekli na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Medijima uglavnom dominiraju različite vidjelice duhova, lovci na vampire, manekenski vampiri i poneki detektiv koji u opisu svojega posla nije ni slutio da će se susresti s onim što bismo, barem uvjetno, mogli nazvati nadnaravnim.
Dok smo bili djeca, rijetki filmovi horor tematike bili su rezervirani za oči odraslih u kasnim noćnim satima. Michael J. Fox kao „Mladi vukodlak“ bio nam je pojam strave i užasa, ma koliko nam se to smiješnim danas činilo. Freddy Kruger, koji u snovima masakrira američke srednjoškolce, bio je lik zbog kojeg nas roditelji nisu puštali u kina. Pojam svih horora bio je neloš domaći (jugoslavenski) uradak „Vampirica“ – jedan od rijetkih izleta jugoslavenske kinematografije u vode filmova strave i užasa, film koji je, pomalo nepromišljeno, bio prikazan u ranom večernjem terminu jedne jesenske nedjelje. I to je bilo to.
Danas stvari stoje sasvim drugačije. Vrijeme Bele Lugosija kao vampira s bijelim piljcima češnjaka namjesto oštrih očnjaka odavna je prošlo. Ni Garry Odlman kao grof Drakula više ne predstavlja nikakvu prijetnju dječjim ni mladenačkim svijestima, a nesretna sudbina Brada Pitta i Toma Cruisea kao vampira samo je blijeda uspomena („Intervju s vampirom“!). Čaranje, vještice i sve što ima veze s okultnim na široka je vrata ušlo u filmski, televizijski i književni svijet našega vremena. Različita gatanje uživo svakodnevni su sadržaj televizijskih sadržaja i razbibriga tisućama naivnih domaćica koje gore od želje da saznaju svoju i budućnost vlastite djece. Biti čarobnjak poput Harryja Pottera i ići u čarobnjačku školu san je nebrojene djece, jednako kao doživjeti pustolovine u Međuzemlju poput Hobbita ili Artura u zemlji Minimoja. Imati dečka poput zgodnog vampira iz „Sumraka“ san je mnoštva teenagerica, pa bio on star i 150 godina, poput aktualnog lika s iskešenim očnjacima iz trenutno tog serijala o, pogađate; vampirima koji su u jednom američkom gradiću prvi susjedi mirnih građana. Obiteljski ljudi, reklo bi se.
Istražiti uzroke ove poplave pseudomistike u zabavnoj industriji, osobito filmskoj, bio bi pozamašan posao vrijedan prave doktorske disertacije. Kako to ovdje nije moguće, pokušajmo barem ocrtati razloge koji bi mogli stajati iza tako intrigantne pojave.
Čovjek je biće koji nikad ne može do kraja razumjeti samog sebe. Pokušati sebe svesti tek na racionalno, značilo bi samog sebe osiromašiti. Čovjek je daleko više od onog što o sebi može razumjeti. Ljubav, nada, radost, sreća, sloboda i sl. vrjednote su koje se ne mogu svesti tek na racionalno niti na sklop kemijskih reakcija i spojeva u našem mozgu. Kad je riječ o svijetu koji nas okružuje i ljudskom životu u cjelini, naš razum tu nailazi na još veća ograničenja. Sve nam to ukazuje da je čovjek otajstveno, mistično biće. Kao i svijet koji ga okružuje. Sebe u jednakoj mjeri ne razumije koliko i razumije. Zbog toga smo i religiozni, zbog toga i pokušavamo naći odgovor na pitanja koja nas muče, pitanja o životu i smrti, o ispunjenju i radosti; pokušavamo odgovore naći onkraj vidljivog, iznad racionalnog, u domeni osjećaja, nade, vjere; jednom riječju – mistike.
Tu našu potrebu u prošlosti su zadovoljavale religija i umjetnost. U skladnoj simbiozi ove su se dvije grane skladno nadopunjavale omogućujući čovjeku predokus čežnje koja je u njemu, čežnje da zadovolji svoju potrebu za lijepim, ispunjenim i sretnim, puninu čega je iščekivao i nadao se ostvariti u Nebu.
U naše je vrijeme uloga religija oslabila. Deklarativno su naše vrijeme i društvo vjerničko, ali ispod površine vlada osjećaj beznađa, otuđenosti, banaliziranosti i zatvorenosti u domenu racionalnog. Religija i umjetnost zapale su u krizu i one ovu čovjekovu potrebu za mističnim više ne mogu ostvariti: nove crkve su sterilne i hladne dvorane bez trunke sakralnog u sebi, mise i drugi obredi su banalirirani, infantilizirani i racionalizirani do grotesknih razmjera tako da nalikuju na pučkoškolske igrokaze. Umjetnost je odavna krenula smjerom apstrakcije i nijekanja sve što je kroz prošlost ostvarila kao lijepo i dobro, sve do razmjera antiumjetnosti.
Takav pristup nema veze ni s ljudskim i sa svetim.
U takvom kontekstu u ponudi onoga za čim čovjek čezne stvorena je praznina; iz naše smo sredine uklonili svaki trag mistike, otajstvenog. I čovjek i svijet postali su na mehanicizirani sklopovi koji moraju funkcionirati po zacrtanim shemama. Zatvorili smo se u krug bjesomučne borbe za opstanak, hladnog i neosjećajnog životarenja lišenog svakog ideala. Zatvorili smo si Nebo i sve u što gledamo je zemlja kao skup fizičkih i kemijskih slučajnosti i procesa,a vjera se pretvorila u sklop inicijacija koje su tek društveno poželjni čimbenik.
I samu ljubav pokušavamo pretvoriti u kemiju.
U svemu tome mediji i zabavna industrija vidjeli su mogućnost da nam ponude sadržaje koji bi zamijenili u našu potrebu, utažili našu žeđ. Namjesto svetoga dobili smo pseudomistiku, tarot namjesto nade, vilenjake namjesto anđela, vampire namjesto čovjeka, čarobnjake namjesto svetaca, patuljke namjesto djece, Djede Mrazove namjesto svetog Nikole, čarolije namjesto poštenog rada, kamen mudraca namjesto ljubavi, gatanje namjesto molitve, pijenje krvi namjesto vječnoga života, tamu namjesto Neba, kič namjesto umjetnosti, Coca – Colu namjesto tradicije, reklame namjesto ljepote, depresiju namjesto radosti, računice namjesto ideala… Negdje u svemu tome leži razlog zbog čega svi ti filmovi, serijali i knjige u našoj sredini bude toliko zanimanje.
