Opet smo na svjetskom. Stvarno smo dobri. Ako samo pogledamo tko sve nije tu onda je uspjeh još i veći. Dok Talijani i Nizozemci budu na godišnjem naše zvijezde će predstavljati svoju zemlju s rukom na grudima i žarom u očima. Mala slatka Hrvatska. Europski Brazil. Romantika.
Piše: Ivan Markotić/Ivanov Sportski Pogled
„Gdje je nestao čovjek, gdje se skrivao?“
Je li zapravo sve tako bajno?
Zašto većina navijačkih skupina ne prati reprezentaciju kao nekada?
Zašto su naši igrači omiljeniji u svijetu nego u Lijepoj našoj?
Ne tako davno naša reprezentacija je bila snažan faktor koji nas je punio samopouzdanjem i gurao nezaustavljivo naprijed. Fanatično se živjelo za i sa reprezentacijom. Doći do karata za utakmice bila je lutrija.
Sjećam se trenutaka kada su studentima nudili po 700 – 800 eura za komadić papira koji ih je vodio na tribinu uz svoje idole i glatko su to odbijali. Radili su mjesecima da odu na drugi kraj Europe i budu uz reprezentaciju.
Danas i ne pomišljaju na put u Rusiju.
„… izvrnute vrijednosti, strah samo strah“
Teško je vratiti izgubljeno povjerenje. U nogometni savez javnost ne vjeruje. Igrači su na dobrom putu da sustignu savez. Kapetan, uz maestralne igre, na naslovnicama zbog utaje poreza i promjena iskaza na sudu, a nije jedini.
„Kakva je to istina kad s druge strane je laž?“
Izbornik je, začudo, dobio podršku. Ima potreban mir i samostalnost da vodi ekipu. Barem tako izgleda. Znamo da se kroz reprezentaciju najbolje dižu cijene igračima i sigurno će opet pritisci na njega biti ogromni. Velikih dilema nema. Osim lijevog beka, trećeg golmana, četvrtog stopera i šestog veznog. Stvar je kozmetičke prirode koja će ipak otkriti u kojem smjeru izbornik želi naprijed.
„Gleda gdje su znakovi, kojim putem krenuti?“
Svjetsko prvenstvo je šlag na torti savršenog sustava. Nagrada predanom radu stotine trenera i tisuće djece na nogometnim terenima. Da u Švicarskoj, pa i u Austriji. Možda i u Rusiji.
Nikako u Hrvatskoj. Nažalost. Pogledamo li samo našu prvu ligu, jednu od najbesmislenijih liga u Europi, sve je jasno.
Imamo četiri ozbiljnija kluba i četiri koja ni sama ne znaju kako preživljavaju. Dva u sredini iz koje ne mogu ni gore ni dolje. Da nema Hajduka, kojeg u prosjeku gleda oko 10 000 ljudi, u ligi bi prosjek gledatelja po utakmici bio broj članova uže familije igrača.
„Može li itko reći gdje je put ka sreći?“
Svjetsko prvenstvo je pred vratima i na papiru stvarno imamo izvrsnu ekipu koja nešto mora pokazati i na terenu. Dojma sam da nikad nismo bili ovako moćni i kompletni. Super iskusni, s jako puno prostora za taktičke vratolomije. Pogledamo li klubove u kojima igraju i trofeje koje naši igrači osvajaju izvan Hrvatske jasno je da ova ekipa vrijedi i možda može čak ponoviti Francusku 98.
…„srca tvrda k’o kamenje“…
Stvarno želim da prvenstvo bude okidač za rješenje ključnih problema u našem nogometu. Ne radi se o zaraćenim stranama kako se često govori. Radi se o uklanjanju korumpiranih, nesposobnih i onih koji rade samo za interes uske grupe ljudi.
Eventualni rezultatski uspjeh samo će učvrstiti njihove pozicije i to je nešto što nikako nije dobro. Ovaj narod ima snage, volje i moći riješiti svoje probleme, pa tako i one nogometne. Čvrsto sam uvjeren da će to i napraviti.
1.Subašić, Kalinić……(Livaković, Vargić, Letica)
- Ćorluka, Lovren, Vida, Vrsaljko, Jedvaj…..(Ćaleta-Car, Mitrović, Nižić, Benković, Strinić, Pivarić, Sosa, Barišić)
- Modrić, Rakitić, Brozović, Kovačić, Badelj, Pašalić, Rog…. (Vlašić, Bradarić)
- Mandžukić, Kalinić, Perišić, Kramarić, Rebić, Pjaca…. (Santini, Čop)
Na papiru izgleda jako dobro. Šteta što papir ne igra.
„Samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami!“
#samosport
#Ivanovsportskipogled
posro