Iako pisano na preko tristo stranica (s dodacima), cjelokupni Program DIV grupacije sadrži samo jednu odrednicu pažnje vrijednu – želju (plan) za izgradnjom vlastite flote od četrnaest brodova, ukupne vrijednosti oko 560 mil. US$.
U nastavku će biti prezentirani stavovi autora Programa o potrebi izgradnje vlastite flote, posebno zbog toga što je izgradnja vlastite flote vezana za ključan uvjet privatizacije, postavljen od strane EU komisije – 40% kupčevog vlastitog doprinosa u ukupnim troškovima restrukturiranja.
Na str. 15 i 16 Programa navodi se:
„Restrukturiranje uključuje:
… RAZVOJ TRŽIŠTA
– kratkoročne aktivnosti na izgradnji vlatite flote brodova za prevladavanje sadašnje loše potražnje na tržištu;
… FINANCIJSKO RESTRUKTURIRANJE
– osiguravanje prihoda i financijske stabilnosti kroz izgradnju vlastite flote brodova“
Autor Programa dakle smatra da je izgradnja vlastite flote brodova (za Brodosplit plovidbu) nužna za prevladavanje loše potražnje na tržištu te da ista osigurava prihode i financijsku stabilnost za vrijeme restrukturiranja. U tekstu Programa o kapitalnim ulaganjima (str.33) se navodi:“Od zamisli u što uložiti 180 mil. US$ u sljedećim godinama (maksimalno pet, a mi planiramo tri) odlučili smo uložiti većinu (cca 143 mil. US$) u vlastitu flotu brodova, koji će se izgraditi u glavnom brodogradilištu“. U tekstu Programa o vlastitom doprinosu troškovima restrukturiranja (str. 34-35) autor navodi da će financiranje biti pokriveno implementacijom jedne ili kombinacijom sljedeće tri opcije:
- opcija – ulaganje sredstava kroz DIV grupu (20-25%);
– strateško partnerstvo s dobavljačem čelika (do 15%);
– DIV grupa (do 5%);
– zajmovi od komercijalnih banaka (60-80%).
- opcija – direktno partnerstvo s uglednim ruskim brodarom (do 25%);
– DIV grupa (do 5%);
– Zajmovi komercijalnih banaka (70-80%);
- opcija – partnerstvo s uglednom katarskom projektnom kompanijom kroz
rekapitalizaciju Brodogradilišta od 51%-75% (to znači da je katarska
kompanija vlasnik 51%-75% Brodogradilišta nakon rekapitalizacije);
– DIV-grupa (do 5%);
– zajmovi komercijalnih banaka (20-30%).
Iz navedenog je sasvim jasno kakve su financijske mogućnosti DIV grupe u pogledu financiranja vlastitog doprinosa ukupnih troškova restrukturiranja (cca 2% ukupnih troškova). Međutim s obzirom da je ovo ključni element privatizacije Brodosplita, trebalo je prikupiti cjelokupnu dokumentaciju od komercijalnih banaka, ruskog i katarskog partnera radi vjerodostojnosti Programom iznesenog. Takve dokumentacije na žalost nije bilo. Zbog toga Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja u komentaru na dostavljene verzije Programa navodi:“Financijski izvori nisu poznati – ulagač navodi potencijalne financijere, banke i fondove, međutim ne postoji dovoljno dokaza o iznosima, potpisanim sporazumima, pismima namjere, predugovorima i sl. te se financiranje može smatrati upitnim i nesigurnim. Ulagač mora dokazati da su njegovi financijski izvori realistični i dostupni, što služi kao dokaz da sve mjere mogu biti implementirane i Program restrukturiranja proveden“. U poglavlju koje govori o strukturi ulaganja (str.119-120) navodi se:“U projekciji poslovanja polazi se od formiranja flote, i to nabavnih cijena brodova od 36 mil. US$ te za deset brodova po 42 mil. US$. Tako bi se u 2011. nabavila dva te u naredne dvije godine po šest brodova… Projekcija se zasniva na ulaganju u četrnaest brodova u razdoblju od 2011. do 2013. uz financiranje dugoročnim namjenskim kreditom s 5,5% kamate godišnje“. Navodeći pretpostavke u restrukturiranju Brodosplita DIV posebno naglašava (str.187):
– prve dvije godine restrukturiranja su kritične;
– novi poslovni model daje vrijeme, sredstva i sigurnost za pozitivno restrukturiranje.
Omogućava punu zaposlenost i to na poznatim projektima gradnje. Obzirom da je
kupac tvrtka u vlasništvu, isključene su sve prepreke u restrukturiranju, a mogući
otpor određenog broja ljudi smanjen na najmanju moguću mjeru.
U nastavku, autor Programa posebno naglašava da se mjerama restrukturiranja želi osigurati kontinuitet i stabilnost ciklusa proizvodnje te istovremeno ulaganjem značajnog dijela ukupnih troškova restrukturiranja u vlastitu flotu na duge staze riješiti problem financiranja gradnje (str.188). Autor Programa precizno je definirao proizvodni asortiman brodova koji bi bio povoljan za Brodosplit unutar vremena restrukturiranja i nakon njega. Radi se o:
– bulk carrieru od 51.000 DWT
– bulk carrieru od 58.000 DWT
– product tankeru od 51.000 DWT
– product tankeru od 75.000 DWT
– product tankeru od 160.000 DWT
– kruzeru za 1200 putnika;
– kruzeru za 2000 putnika;
– RO PAX brodovima za kombinirani prijevoz putnika i vozila;
– brodovima za prijevoz prirodnig soka;
– brodovima jaružalima.
Iako je prema Programu dozvoljeno razdoblje restrukturiranja do pet godina, za uspjeh je, kako se navodi u Programu, najvažnije početno razdoblje od dvije godine u kojem će DIV stabilizirati poslovanje Brodogradilišta te provesti ključno unapređenje sustava i poslovnog modela, odnosno stvoriti preduvjete za dugoročnu stabilnost (str.192). Autor Programa „uočio je“ priliku za stvaranje novog poslovnog modela kroz gradnju tipskih brodova za vlastitu flotu, odnosno Brodosplit plovidbu. Novim bi se poslovnim modelom omogućila puna zaposlenost Brodosplita tijekom restrukturiranja (str.194). U svojoj viziji autor Programa vidi vlastitu flotu kao jamac stabilnosti Brodosplita, kao što i Brodosplit jamči stabilnost plovidbi u trenutku visokih cijena brodova. U opisu uspjeha autor Programa vidi Brodosplit kao uspješno brodogradilište koje proizvodi i financira tipske brodove za vlastitu flotu, najam ili nepoznatog kupca…(str.195). Što gradnja vlastite flote tipskih brodova omogućava, autor Programa navodi u posebnom dijelu:
– optimalno ulaganje kapitala u okviru obveza po restrukturiranju;
– stvaranje kreditnog potencijala za budućnost i financiranje proizvodnje;
– amortiziranje nestabilnosti na tržištu;
– punu zaposlenost Brodogradilišta.
Interesantno je posebno istaknuti što autor Programa planira nakon izgradnje vlastite flote od ukupno četrnaest brodova.“U 2013. i 2014. nakon izgradnje ukupno četrnaest brodova, planira se gradnja po sedam brodova godišnje, a taj trend bi se zadržao i u narednim godinama“ (str.208).
Može se stoga zaključiti:
– konstitutivni element cjelokupnog Programa restrukturiranja Brodosplita je izgradnja vlastite flote, u naravi četrnaest brodova ukupne vrijednosti 564 mil. US$;
– izgradnja vlastite flote je konstitutivni element Programa restrukturiranja zbog kratkoročne i dugoročne održivosti brodogradnje u Splitu, ali i zbog nužnog kupčevog vlastitog doprinosa troškovima restrukturiranja koji su u Ugovoru o prodaji i prijenosu dionica Brodograđevne industrije Split dimenzionirani na 2,4 mlrd kuna (nije moguće zadovoljiti ovaj osnovni uvjet prodaje dionica od strane EU bez izgradnje vlastite flote).
Navršavaju se dvije godine od privatizacije Brodosplita. Završava dakle razdoblje koje je u Programu restrukturiranja označeno kao kritično. Što se generalno može tvrditi za proteklo dvogodišnje razdoblje? Figurativno rečeno, od vlastite flote nema ni početnog slova „v“. Plan restrukturiranja u svom ključnom dijelu nije uopće ušao u realizaciju. To je bilo i za pretpostaviti jer planiranje izgradnje vlastite flote nije bilo popraćeno odgovarajućom financijskom i dr. dokumentacijom koja bi takvu izgradnju učinila vjerodostojnom. Prof. Kunštek, savjetnik Vlade RH za privatizaciju Brodosplita, opisujući nedostatnost sredstava osiguranja sam navodi:“Ne možemo ocijeniti da sadašnje rješenje daje sigurnost namirenja eventualnih tražbina prodavatelja – što bi to bio slučaj da su one osigurane jamstvom kakve gospodarski snažne banke ili nekim stvarno-pravnim osiguranjem (založnim pravom, prinosom prava vlasništva radi osiguranja)“.I sama Vlada RH u obrazloženju svoje „Odluke o posebnom načinu raspolaganja dionicama društva Brodograđevne industrije Split iz portfelja RH“ navodi: „U prijedlogu Ugovora se ne predviđa osiguranje za ispunjenje obveza izgradnje brodova iz „knjige narudžbi“ koje će postojati na dan sklapanja Ugovora o prodaji i prijenosu dionica – što nije sukladno točki 13. ponude DIV d.o.o.“ Drugim riječima, na dan potpisa Ugovora o prodaji i prijenosu dionica Brodosplita znalo se ili se moralo znati da plan izgradnje vlastite flote, kao ključni segment Programa restrukturiranja, nije ostvariv. A ako plan izgradnje vlastite flote nije ostvariv, uspostava dugoročne održivosti Brodosplita kao konačnog cilja privatizacije i restrukturiranja, nije realno ostvariva. Ako je točno da se znalo ili se moralo znati kako plan izgradnje vlastite flote nije ostvariv, onda postoji osnovana sumnja da se u našem slučaju radi o kaznenom djelu subvencijske prevare za koje je zapriječena kazna zatvora od jedne do deset godina, budući se radi o državnoj potpori velikih razmjera (1,5 mlrd kuna) – čl.258 KZ. Ugovorna strana koja je Brodosplit prodala izravnom pogodbom (a ne putem natječaja) opravdava svoje postupke u procesu privatizacije Brodosplita zadovoljenjem uvjeta Poglavlja 8 – Tržišno natjecanje. Postupkom izravne pogodbe, koja u svojoj suštini predstavlja negaciju tržišnog natjecanja prodaje (predaje) se Brodosplit, iako se znalo ili se moralo znati da glavni uvjet EU (40% kupčevo sudjelovanje u troškovima restrukturiranja) nikako ni u znatno manjem dijelu ne može biti realizirano. To stoga predstavlja i tešku povredu pravila EU. Da je ugovornoj strani koja je prodala (predala) Brodosplit glavni motiv bio zatvaranje Poglavlja 8 – Tržišno natjecanje i da je uistinu glavni cilj bilo istinsko restrukturiranje Brodosplita, bilo bi postupljeno na slijedeći način:
- Subvencijska potpora (1,5 mlrd kuna) bila bi dana isključivo za izgradnju 5-6 tipskih brodova, što bi u kritičnom razdoblju od dvije-tri godine osiguralo kontinuitet u pogledu zaposlenosti kapaciteta i omogućilo napredak u restrukturiranju sustava.
- U realiziranom slijedu događaja bio bi očekujući raskid ugovora s kupcem odmah po prijemu RH u EU jer su već tada postojali svi uvjeti da do takvog raskida dođe. Državna revizija RH u drugoj polovici 2013., vezano uz nadzor i praćenje realizacije Ugovora o prodaji i prijenosu dionica Brodograđevne industrije Split d.d. između ostalog zaključuje:“Kupac provodi organizacijsko restrukturiranje koje nije u skladu s Programom restrukturiranja niti s Ugovorom o prodaji i prijenosu dionica… Brodogradilište ne ostvaruje vlastiti doprinos u skladu s Programom restrukturiranja. Financijski rezultat, postignut uz isplatu značajnih sredstava državne potpore ukazuje na neracionalnost u poslovanju i ne upućuje na postizanje održivosti poslovanja… Brodograđevna industrija Split d.d. u značajnoj mjeri ne izvršava određene elemente Programa restrukturiranja i Ugovora… pa postoje značajni rizici da se sredstva državnog proračuna koriste nesvrsishodno i zbog neracionalnosti u poslovanju“. Bilo je dakle mnogo razloga da se u raskid Ugovora ide što prije, ali to se nije dogodilo. Usprkos jasnog izvješća Državne revizije i postojećeg stanja, nadležno ministarstvo ne samo da ne poduzima nikakve korake koje bi rezultirale raskidom ugovora, već se prema kupcu postavlja zaštitnički, sve s ciljem da se protekom vremena isplati što veći dio državne potpore (do sada je isplaćeno više od polovine ukupne potpore – oko 800 mil. kuna). To je sasvim jasan znak da resorno ministarstvo nije motivirano tržišnom održivošću Brodograđevne industrije Split, već nekim sasvim drugim partikularnim interesima. Upravo ti partikularni interesi, a ne dugoročna održivost brodogradnje u Brodosplitu, ključni su razlozi osnovane sumnje u počinjenje velike subvencijske prevare.
