Islamska predaja je najavljivala osvajanje Rima, nakon pada Carigrada. U tradiciji koju prenosi Ebu Hurejre se kaže: jednom prilikom smo bili kod Alahovog Poslanika, i nešto pisali, kad ga netko upita: Koji grad će biti prvo osvojen, Carigrad ili Rim? Heraklijev grad će biti prvi, tj. Carigrad – odgovori Poslanik.
Turski Mudžahedini u Bosni znali su da to nije bio sultan Mehmed II, koji je nakon osvajanja Istanbula uzvikivao “ A sada na Rim”. Mladi sultan je imao tek 21 godinu, bio je suviše mlad i neiskusan za takve vizije. Znali su da nije bio fetih taj koji je tumačio hadise o osvajanju carigrada i Rima. U toj najavi osvajanja vidjeli su Fatihovog vjerskog učitelja i tutora Akšemseddina, Bjelog šejha kao duhovnog osvajača Istambula. Fatihove snove nasljedio je mladi alžirac, preuzimajući njegov nadimak. Nitko nije znao njegov stvarni identite. 
Nikom nije dozvoljavao čak ni da ga snime. Kad je stigao u Bosnu imao je svega 22 godine. U vojnoj evidenciji Armije BiH ostalo je zapisano da je bio njen vojnik od 15.listopada 1992. godine do 25. prosinca 1995. godine. Ali nakon završetka rata, ostao je u Bosni, zaštićen promjenjenim identitetom. Vjerujem da će islam vladati svijetom, što je u ostalom u srži kršćanske i židovske vjere. Ali , kada, to ne znam. Naša je obveza svojim djelovanjem tome doprinjeti, izjavio je za jedne hrvatske novine pred sam kraj rata.. Objašnjavao je da su se uputili u Bosnu, kako bi pomogli braći muslimanima da im se više ne čini nepravda. Naš dolazak nije bio neometan, dodao je. Sve da su i htjeli mnogi nisu mogli doći u Bosnu zbog toga što hercegovački Hrvati to nisu dopuštali. Ne znam zašto, jer u početku nam je cilj bio zajednički – borba protiv četnika koji su izvršili agresiju na BiH, objašnjavajući tvrdeći da “kada bi dolazak u ove krajeve bio jednostavniji, bio bi puno veći broj dobrovoljaca i to ne samo iz islamskog svijeta”. (Garibi, E. H).
12. siječnja 1993.
Lužani (Uskoplje) – Muslimanske snage su napale hrvatsko selo Lužani i učinili pokolj nad Hrvatima (ubijeno i masakrirano više civila) . Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno.
19. siječnja 1993.
Gusti Grab (opcina Busovača) – pripadnici ABiH masakrirali 5 staraca u dobi izmedju 70-80 godina.
26. siječnja 1993.
Dusina (Lašvanska dolina), otet je zapovjednik HVO-a, a 4 od 5 njegovih pratilaca je ubijeno. Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnički očišćeno, prognano je više od 3.000, a dio civila je korišten kao živi vojni štit.
23. ožujka 1993.
Orlište (Konjic) – ubijena 4 civila dobi izmedju 70-80 godina.
5. travnja 1993.
Sušanj (Zenica) – ubijeno 17 civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i dočekali ABiH nakon povlačenja HVO.
8. travnja 1993.
Maljine (Travnik) – na lokalitetu Bikose strijeljano 30 zarobljenih ranjenika HVO i civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici rađeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina.
16. travnja 1993.
Trusina (Konjic) – između 8 i 9 sati ujutro, u napadu na selo Trusina u sat vremena ubijeno je 16 civila i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Pripadnici ABIH su išli od kuće do kuće i ubijali civile koje bi tamo zatekli, a od djela civila su napravili tzv. živi štit te krenuli na brdo Križ gdje su uz prijetnje da će civile ubiti, natjerali pripadnike HVO-a (seljaci koji su branili selo) na predaju te ih strijeljali.
18. travnja 1993.
Grm (Zenica) – ubijeno 6 civila. Tri starca su živa zapaljena.
24. travnja 1993.
Miletići (Travnik) – ubijeno i izmasakrirano 5 civila.
8. lipnja 1993.
Čukle (Travnik) – ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO.
8. lipnja 1993.
Krpeljici (Travnik) – ubijeno 7 civila. UNPROFOR je tijela našao u selu, prebacio ih u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu.
10. lipnja 1993.
Vitez – od granate ispaljene s položaja ABiH na dječje igralište u Vitezu, poginulo je 8 djece dobi od 9 do 15 godina.
13. lipnja 1993.
Kraljeva sutjeska (Kakanj) – ubijena 4 civila i spaljene kuće.
13. lipnja 1993.
Drenovik (Kakanj) – ubijeno 17 civila žene, dijeca i starci.
13. lipnja 1993.
Slapnica (Kakanj) – ubijeno 9 civila.
16. lipnja 1993.
Busovačke Staje (Busovača) – ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 pripadnika HVO, pratilaca konvoja kroz područje Busovačke planine).
18. lipnja 1993.
Ljubinci, zaselak Jurići – 3 osobe.
28. srpnja 1993.
Doljani (Jablanica) – pri upadu pripadnika ABiH u selo, u jeku žetvenih radova pokupljeno i ubijeno 37 osoba – 8 civila i 29 vojnih obveznika, od kojih je najveći broj u trenutku upada u selo bio zatečen nenaoružan na žetvenim radovima. Oko 180 civila, mahom žena i djece korišteno je pri izvlačenju kao živi zid, da bi potom bili odvedeni i internirani u logoru u Jablanici.
Srpanj / kolovoz 1993. (točan datum nepoznat)
Bugojno – u obredima inicijacije, u svojevrsnom dance macabre (Triumfalno vitlanje sjekirom nakon upravo izvršena dekapitacije žrtava), uz mentorstvo arapskih dobrovoljaca, pripadnici ABiH masakrirali su i ubili tzv. bugojansku skupinu koju je činio 21 zatočeni pripadnik HVO, bez obzira što su svi prethodno kao ratni zarobljenici evidentirani od strane Međunarodnog crvenog križa. Primjer pravog etničkog čišćenja je općina Bugojno. Tu je prema popisu iz 1991. živjelo 15993 Hrvata (34,2%) a nakon ratnih sukoba ostalo je 1374. Ukupno je ubijeno 119 Hrvata, a ostali su pobjegli. Na stadionu NK Iskre je bilo 292 zatočenika, gdje su bili mučeni, a o 21 logorašu se ništa ne zna. Opljačkano je preko 3000 hrvatskih kuća, minirano ih je 1480 a 1070 oštećeno. U gradu su uništena sva katolička groblja.
16. kolovoza 1993.
Kiseljak (Žepče) – prilikom upada u selo ubijeno 15 civila, medju kojima je bilo i djece. Nedugo potom, nakon što su bili opkoljeni od strane HVO, pripadnici ABiH su zarobili 23 civila koja su koristili kao živi štit pri izvlačenju iz obruča HVO. 23 zarobljena civila, medju kojima ponajviše žena i djece, bili su kasnije predmetom razmjene zarobljenika izmedju 303. slavne brdske brigade ABiH i lokalnog HVO.
5. rujna 1993.
Zabilje (Vitez) – ubijeno 13 zarobljenih osoba (4 civila i vojnika HVO).
9. rujna 1993.
Grabovica (Mostar) – u dubini teritorija kojeg je kontrolirala ABiH ubijena je 32 civila, uglavnom starci, žene i djeca koji su ostali u selu i nakon što su pripadnici ABiH zauzeli selo. Šire područje sela Grabovica se nalazilo pod kontrolom pripadnika Armije BiH od 10. svibnja 1993. i u vrijeme počinjenog masakra bilo je udaljeno od svih linija dodira ili sukoba više od 35 km.
9. rujna 1993.
Vrbica kod Zavidovića – pripadnici Armije BiH ubili šest hrvatskih civila.
14. rujna 1993.
Uzdol (Prozor) – prilikom upada u selo ubijena 41 osoba (29 civila i 12 pripadnika HVO).
16. rujna 1993.
Hudutsko – pripadnici Armije BiH provalili u selo i zarobili 25 vojnika HVO-a, trojicu strpali su u logor Muzej u Jablanici, a ostale zarobljenike (22) strijeljali.
30. listopada 1993.
Vareš – prilikom osvajanja Vareša u samom je gradu ubijeno 17 civila koji se nisu htjeli povući s pripadnicima HVO-a, vjerujući da im se ne može dogoditi ništa ukoliko dođe ABiH. Istodobno u selu Borovica zapaljeno do temelja 320 obiteljskih kuća. Općina u kojoj su Hrvati bili većina etnički je gotovo potpunoma očišćena od Hrvata.
13. studenoga 1993.
Fojnica – Predsjednik predsjedništva BiH, Alija Izetbegović je nakon Bugojna posjetio pripadnike Armije BiH stacionirane u Fojnici. Tog dana su u Fojnici, u prostorijama franjevačkog samostana Duha Svetog hicima iz vatrenog oružja pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava ABIH (316.brigada) ubili: fra Nikica Miličević – župnik i gvardijan samostana te njegov zamjenik i samostanski vikar fra Leon Mato Migić. Samostan se nalazi na prostoru kojeg kontrolira Armija BiH.
22. prosinca 1993.
Križančevo selo (Vitez) – prilikom upada u selo ubijene 74 osobe (vojnici i civili). Za dio vojnika se pouzdano znade da su bili živi zarobljeni. [1]
9. siječnja 1994.
Buhine Kuće (Vitez) – prilikom upada u selo ubijeno 26 osoba – civila i pripadnika HVO.
U Evropi postoje deseci studija u svim državama Unije koji kažu (dostupne tisuće stranica na internetu) da ukoliko se nastavi s ovom stopom nataliteta muslimana u Europi ( a ona je još i dodatno pojačana izbjeglicama iz Srednjeg istoka), do 2050 godine CIJELA ĆE EUROPA IMATI VEĆINSKO MUSLIMANSKO STANOVNIŠTVO. Što znači da ako svi oni glasaju za neku islamističku stranku (primjer Turska danas) Europa će u cjelosti biti islamska. Kako stvari stoje na političkoj sceni EU danas, nema šanse da se to spriječi.