Danas je u 61. godini života preminuo Davor Jović, heroj Domovinskog rata i umirovljeni bojnik legendarne Četvrte brigade

Kako neslužbeno doznajemo, Davor Jović danas psolijepodne osjetio je snažnu bol u prsima te je nedugo poslije umro u prostorijama Hitne pomoći u Vrgorcu. Uzrok smrti je, pretpostavlja se srčani udar/infarkt. Cijeli Vrgorac i Vrgorska krajina su u šoku. Davor Jović vodio je čestit život, bio je dobar suprug, dobar otac, dobar prijatelj, veliki domoljub, sportaš.
U nastavku prenosimo intervju s Davorom Jovićem iz 2010. Godine kojeg je objavila Slobodna Dalmacija…

FACA IZ VRGORCA Davor Jović: Sebi sam ‘sredio’ niži invaliditet

Umirovljeni bojnik iz Četvrte brigade Davor Jović (54), jedan od kandidata za novo predsjedničko odličje Junaka Domovinskog rata, govori o svojem ratnom putu, ranjavanjima, poginulim suborcima, Registru branitelja i apstinenciji od politike.

Što ste radili do 1991. i što vam je bio motiv pristupanja u ZNG?

– Po struci sam brodograđevni termoizolater, imao sam posao u makarskoj tvrtki “Metal-plastika” te sam kao prvak bivše države u full-contactu bio redar u diskoklubu. Deprimirale su me ondašnje svakodnevne vijesti o počecima nemira, poput događaja u Borovu Naselju, a koje su donosile brojke: “poginulih toliko, ranjenih ovoliko, zarobljenih…”.

Nisam više mogao stajati po strani i s nekoliko prijatelja, u kolovozu 1991., javio sam se u mjesni ured. Rekli smo im: Šaljite nas odmah. Prvo sam bio zadužen za kondicijsko pripremanje naše grupe dragovoljaca. Našli smo bili i neke uniforme bivše JNA te ih nekako prebojili, da se razlikuju od neprijateljskih, no boja je bila loša, otpala je već na prvoj kiši. Nakon tri tjedna par momaka iz moje skupine sudjelovalo je u oslobađanju Malih Bara, a ja osobno nisam.

Tri su me sata izvlačili

Tada smo, međutim, dobili naoružanje i nešto malo opreme, uzete od JNA, te uskoro, kao samostalni vod, koji je spadao pod 115. imotsku brigadu, krenuli na Visočane i Visac, pod zapovjedništvom Stjepana Nižića. Tu smo imali trojicu ranjenih od paljbe neprijateljskih VBR-ova.

Nakon završetka te akcije rečeno nam je da odemo kući i čekamo poziv za iduću akciju, no nismo ih poslušali, nego sam se, s čitavom satnijom iz Vrgorca, u studenome našao u Četvrtoj brigadi, tada pod zapovjedništvom generala Ive Jelića. Bili smo smješteni prvo u Drnišu, uslijedilo je zadarsko ratište, pa Čitluk pored Mostara i redom sve do kraja.

Koliko ste puta ranjavani?

– Dvaput teže. Godine 1992. na koti Kokotova glava, dubrovačko ratište, dobio sam gelere neprijateljskog kumulativnog projektila ispaljenog iz blizine, a koji je pao oko pola metra od mene. Tri sata su me suborci izvlačili, pod granatama, ne slušajući moje molbe da se oni spase, a mene ostave. Nisu me ostavili, za što im i ovom prilikom zahvaljujem.

Drugi put sam ranjen u prvom danu akcije na Maslenici, kod Paljuva. Tenkovi su kod kule Jankovića krenuli na nas, a mi ih nismo imali čime uništiti. Pokojni Leskur zvani Cigo imao je RPG i pogodio njihov tenk, ali je istog trena i poginuo od uzvratne vatre neprijatelja, kod same crkve na Gradini. Pri izvlačenju ranjenog suborca potegnuo sam minu i završio u zadarskoj bolnici. Moji su uspjeli odbaciti arkanovce natrag prema Paljuvu, te izvukli naše iz okruženja.

Jeste li imali kakvo vojničko obrazovanje?

– Da, 1993. su me na šest mjeseci poslali u časničku školu na zagrebačkom Črnomercu, te se vratio u Četvrtu, sudjelovao u Oluji, išao prema Banjoj Luci… Umirovljen sam 2003.

Je li točno da ste liječnicima lagali o stupnju invalidnosti nakon ranjavanja?

– Morao sam, jer bi mi nakon drugog ranjavanja odredili 80-postotni invaliditet, te ne bih mogao ostati u aktivnom sastavu. Na komisiji sam kazao kako sebe ne smatram invalidom, jer su to ljudi bez nogu i ruku, a da ja mogu i želim još ratovati. “Dogovorili” smo se da mi upišu samo 50-postotni invaliditet. Također, bojni otrovi su mi dijelom oštetili jetru.

Ne volim politiku

Oprostite, ali jesu li vam rekli da baš i niste normalni, s obzirom na to da su mnogi upisivali viši, a ne niži stupanj invaliditeta?

– Pa, zapravo i jesu. Rekli su mi liječnici tada, dobronamjerno, da ću se pokajati zbog takve odluke kada budem otkupljivao stan po višoj cijeni od one koju sam mogao dobiti, ili oko raznih drugih povlastica. Nisam se, međutim, pokajao. Opet bih napravio isto, za svoje ljude i ovaj naš kamen. Valjda će i moja djeca Jure (14) i Ante (10) tako razmišljati.

Gdje ste nastradali od bojnih otrova?

– Pored Mostara, 1992. na “Njemačkoj cesti”, pored Heliodroma, kada je poginuo Ante Gašpar. Neprijateljski avion je bacio bojne otrove po nama. Na Buni su bile jako teške bitke, doslovno prsa o prsa. Mi smo se kasnije razmjestili prema Dubrovniku, a zamijenio nas je HOS.

Jeste li član neke političke stranke?

– Nisam. Ne volim politiku, nisam se nikada bavio njome niti imam želje baviti se time. Predsjednik sam vrgoračke podružnice Udruge veterana dragovoljaca Četvrte brigade ZNG-a i to mi je jedina “stranka”.

Josipovićev savjetnik

Kakvo je vaše mišljenje o anonimnoj objavi tzv. Registra branitelja na internetu?

– Borci se neće protiviti niti bojati te objave, pa ni oni koji su bili tek mjesec dana u Domovinskom ratu. Kako se i ja nalazim u Savjetu za branitelje predsjednika Ive Josipovića, moram kazati kako Savjet ne stoji iza te objave, jer mi to ne bismo radili na način protivan zakonu. Ne odobravam, dakle, način na koji je Registar objavljen, ali mislim da bi ga trebalo objaviti, jer svi znamo da nismo imali pola milijuna branitelja. To je ogroman teret za državu.

Na što ste osobito ponosni?

 – Želim kazati kako vojnici pod mojim zapovjedništvom nisu nikada radili zvjerstva, prema neprijatelju ili, ne daj Bože, prema civilima. Svi su nam zarobljenici imali jesti i piti, a takve su bile i zapovijedi generala Ante Gotovine, kojima sam osobno više puta prisustvovao.