Hrvatska budućnosti, probudi se!

0
Josip Grabić
Josip Grabić

Praksa u Hrvatskoj, a tako i u svijetu, je da prije svakih parlamentarnih izbora političari i njihove stranke u svojim predizbornim kampanjama, obećavaju brda i doline.

To je danas postalo više pravilo nego praksa. Samo se mijenjaju retorike za borbu nad glasovima, sve naravno za dobivanje vlasti ili nekih drugih zacrtanih političkih ciljeva. U Hrvatskoj uvijek prevladavaju teme poput gospodarstva, ekonomije što i nije čudno s obzirom na situaciju u zemlji. Ups zaboravio sam temu koja je namijenjena privlačenju manipulativne mase poput huškanja i nesuglasica sa Srbijom ili staroj, nažalost uvijek aktualnoj podjeli društva na ustaše i partizane. Naravno, sve za dobivanje povjerenja glasača. No, tu su i uvijek slatkorječiva obećanja na temu pomoći u afirmaciji mladih u društvo, kao i zaustavljanje iseljavanje istih. Dakako, poput svega uvijek ostaje na riječima i obećanjima. I kada se potiče pomoć mladih, zasada nam postojeća situacija govori da su to često promašene i kozmetičke stvari koje nemaju željenog efekta i osuđene su na bezuspješnost, što zbog nerazumijevanja problema ili zbog nedostatne pripreme i stručnosti u pokušajima pomoći. Zapitajmo se, koji su to problemi mladih u Hrvatskoj? Zemlji koja je dobila etiketu izgubljene generacije, i to bilo kako bilo, ne bez pokrića navedenog izraza. Problemi mladosti nižu se jedan za drugim. Sve od onih poput egzistencijalnih faktora pa do problema društvenog karaktera. Poput: pitanja stanovanja, jer velik dio mlade populacije i dalje živi s roditeljima i često na njihov račun, dobivanje i pronalazak posla, sve veći strah upuštanja u brak, nedostatak društvenih sadržaja, kao i problemi kod školovanja… Ali najvažniji od svih problema je nemogućnost osamostaljivanja. U Hrvatskoj biti mlad ne znači karakterizacija broja godina nego nemogućnost samostalnosti i doprinosa zajednici što čini jednog odraslog i odgovornog građana RH. Istraživanja su pokazala, kroz komparaciju i podešavanje parametara u određenom vremenu, da će  prvi put nakon 2. Svjetskog rata mlada generacija imati u srednjim godinama nižu kvalitetu života nego njihovi preci. Mogućnosti zaposlenja su sve manja iz godine u godinu. Kao i socioekonomsko osamostaljivanje. I dok država i politička elita donosi nekakve poticaje za mlade poput pripravničkog staža, poticaja za poduzetnike, poljoprivrednike, olakšice kod stambenih kredita,… Sve se kao što sam prethodno naveo, pokazalo nedostatnim i neuspješnim. Mladi su dobili rad za minimalac i sezonski rad u turizmu. U slučaju nedostatnog sezonskog rada, ljudi, skupa s cjelokupnom državom bi odavno bankrotirali. Mlade je zahvatio opći pesimizam u boljitak i prosperitet. Odlasci iz zemlje su sve češći i masovniji.  Mlade generacije su izgubile vjeru u vlast i politiku, u njihovo vodstvo , poštenje i dobre namjere. Gube interes sudjelovanja u politici zbog navedenog jer mladenački neiskvareni instinkt ne želi sudjelovati zbog interesa i uhljebljivanja. No do takvog socioekonomskog sklopa su i sami dovedeni. Zaista su najzanimljiviji primjer pesimizma i povućenosti mladih, oni na rubu, studenti. Koji su dragocjeniji, ne samo zato što pripadaju mladoj generaciji nego i što pripadaju intelektualnoj budućnosti Hrvatske. Oni bi trebali i trebaju biti nosioci novih ideja i vrijednosti, nosioci u borbi protiv trenutnog stanja u zemlji, nosioci znanstvenog i gospodarskog uzleta…  Jer studenti su ogledalo mladenačke pasivnosti i isključenosti iz društva. Ipak da skroz ne ocrnjujem studentsku populaciju, oni čak stvarno nešto i pokušavaju. Tako je nedavno vijeće studenata iz Zagreba svim značajnijim strankama u Hrvatskoj poslalo 10 pitanja na koje očekuju odgovore i očitovanja, iako se ta pitanja većinom odnose samo na dio koji obuhvaća probleme u školstvu i sustavu obrazovanja. Starije generacije će se brzo sjetiti što može studentska populacija kroz „Hrvatsko proljeće“, studentske prosvjede Europom šezdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća. Zna se da je sve u politici i političkoj volji, da se dogode i sprovedu nekakve promjene i reforme. No isti ti studenti imaju radi sebe samih obvezu i poziv kao mladih na kojima ostaje svijet da pokušaju promijeniti društvo i zemlju na bolje. Da daju rješenja ove dekadentne situaciju i da sudjeluju u njihovom rješavanju. Da sudjeluju kroz znanstvene rasprava i druge mogućnosti koji su ima dane. Tko bolje može znati probleme mladih i njihova rješenja osim njih samih.  S tim i  sami sebe pomažu za bolju budućnost, jer problemi u državi su i njihovi problemi. Većim pritiskom političara na promjene oni to mogu realizirati kroz znanje i volju koju mladost ima napretek. Krajnje je vrijeme da se hrvatska mladost u globalu probudi i izbori za svoje bolje sutra jer tko će kad već politička elita neće. Živjela Hrvatska!

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime