Ustaške zločine osudili smo davno, a o komunističkim se ne smije govoriti?!

0

Da svaki zločin treba osuditi, svi će se složiti s tom konstatacijom. No u Hrvatskoj situacija je drugačija, u najmanju ruku specifična.

Zločin se negira, prešućuje, prikriva, svjesno uveličava… obje strane negiraju zločine ili umanjuju njihov značaj. Naravno da svatko zna o kakvim je stranama riječ i o kome se radi. Što je samo jedan u nizu dokaza koliko smo podijeljeno društvo i koliko smo „zapeli“ u prošlosti. A vrijeme neumorno ide kao i razni izazovi na koje nespremna i nedjelotvorna država nema odgovora. Da je Hrvatska zemlja apsurda i paradoksa govori i to da smo sastavni dio Europske Unije u koju smo tako gorljivo htjeli ući i postati dio europske civilizacije. Gledali smo prema toj Europi sa divljenjem. Sad kad smo dio Unije, provodimo zakone i rezolucije  kako kome odgovara. Jedno od mnoštva rezolucija Vijeća Europe je i ona iz 2006. gdje se jasno osuđuju masovna kršenja ljudskih prava i zločini svih totalitarnih komunističkih sustava u Europi. A najzanimljivij dio je taj gdje se pozivaju sve komunističke ili post-komunističke stranke da u svojim zemljama ukoliko to dosada nisu učinile, ponovo procjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili  i da komunistički režim osude javno bez ikakvih nejasnoća. Hrvatski Sabor je odmah usvojio rezoluciju. No rezolucija se otada povremeno spominje, najčešće iz redova intelektualaca i udruga koji nisu ljevičari, dok političari, intelektualci i udruge koje se izjašnjavaju kao ljevičari, izbjegavaju temu. Poljska je po svojom ostamostaljenju odmah napravila uspješnu lustraciju, i sada neopterećena prošlošću ide naprijed prema prosperitetu i blagostanju svoga naroda. Zašto je kod nas problem lustracija i suočavanje s prošlošću? Što se ima tko bojati tko je čiste duše i srca, jer ustaški zločini su odavno osuđeni. No to je samo poligon za vječna prepucavanja i svađe političke elite kojima zabavljaju narod i odmiču koncetraciju od stvarnih problema i gorućih pitanja. Kad je bilo potrebno onda im je odgovarala pomirba hrvatskog naroda u Domovinskom ratu. A sada su sami isprovocirali ovu podjelu koja je i sam njihov proizvod, jer lakše je vladati podijeljenim narodom. A narod što zbog starih rana, kolektivnih ožiljaka i neriješenih pitanja je sve to spremno dočekao. Ipak su dvije najveće stranke u Hrvatskoj okarakterizirane kao proustaška i komunjarska, jer ima samoprozvanih antifašista, a fašista nigdje na vidiku. Ma koliko god određena stranka bila nesposobna za vođenje države i kriminalna, glasač nikad neće glasovati kontra nje, jer onda daje glas onima drugima. Hrvatska svo to vrijeme sve dublje tone i ne vidi se skoro svjetlo na kraju tunela zvanom recesija. Danas je potrebno zajedništvo i ponovna pomirba, a prvi značajni korak bio bi rješiti pitanja prošlosti i okrenuti se budućnosti. Zasigurno najznačajniji prvi korak prema tome, premda od ekonomskog značenja i prosperiteta od nikakvog značaja, bio bi kada bi se trg Maršala Tita u Zagrebu preimenovao. To bi jako značilo u psihološkom i društvenom smislu jer bi se okrenuli prema budućnosti, prema boljoj Hrvatskoj bez podjela, jer ionako nas je jako malo. Krenuti u tako željno iščekivanu novu (ekonomsku) Oluju kako je rekao general Gotovina pri povratku iz Haaga. Vrijeme je da se okrenemo budućnosti da se ne bi prošlost okomila na nas dok još nije kasno.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime