Otkrivena misterija zašto psujemo

0

Najnovije studije pokazuju kako djeca baš poput spužve upijaju psovke, štoviše, prije nego druge riječi. Većinom vremena riječi se stvaraju same od sebe, one su zapravo smisleni zbir zvukova koje proizlaze iz usta ili pak slova na papiru. Sami po sebi, zvukovi nemaju moć da uvrijede nekoga.

Primjerice riječ ‘zao’ nekoć davno imala je prizvuk psovke na nekom stranom jeziku, a njezina moć bila je tolika da je mogla isprazniti prostorije pa čak i dovesti do ministarskih ostavki, prenosi The Guardian. Kako je moguće da neki oblik tj. spoj glasova ima toliku razornu moć? Odgovor na to pitanje leži u našim reakcijama na njih, na emocije koje izazivaju takve riječi. Rezultati istraživanja koje je proveo lingvist Timothy Jay, proučavajući raspon vokabulara kod djece, došao je do šokantnih otkrića. Prema istraživanju dječaci u dobi od jedne do dvije godine starosti u svojim su crtrežima nacrtali 6 ‘ružnih’ riječi, dok su djevojčice te dobi nacrtale u prosjeku čak 8 riječi s lošim prizvukom. Oni u dobi od 5 do 6 godina znaju 34 psovki, kod dječaka, dok djevojčice znaju za njih 21. Svi roditelji imaju tendenciju zaštititi djecu od ‘loših’ riječi, no svi smo se barem u jednom trenutku našli kako psujemo pred djecom zaboravljajući da su pokraj i sve upijaju. No Jayeva studija pokazala je kako su takvi roditeljski impulsi uzaludni, te da će djeca kad tad naučiti značenje psovki, čak ako ih nikada ne čuju od svojih roditelja. Kako ih onda naučiti da su psovke ‘loše’? Postoji pravo vrijeme i mjesto za izricanje istih, stoga je potrebno ne štititi djecu od psovki već ih usmjeriti te im pokazati kada se smiju izreći, a kada ne. Potrebno je naučiti djecu kako u društvu postoje različiti obrasci ponašanja u različitom društvenom okruženju.  No zašto se neke riječi smatra psovkama i opasnima, te zašto, ako im znamo pravo značenje, one i dalje izazivaju u nama tu razornu snagu te potiču negativne emocije? Istraživanja psovki, koja postoje u svim kulturama, dijele psovke na dvije skupine, one koje su povezane s religijom te one povezane s ljudskim tijelom. Strah i strahopoštovanje povezani su s religijom, dok su gađenje i sram osjećaji povezani s psovkama druge skupine – ljudsko tijelo. Riječ sama po sebi nema nikakvog značaja dok joj se ne pridodaju emocije koje se usko vežu uz nju. Tada dolazi do čarolije koja samom slovu ili glasu daje veću važnost. Tada riječi i doslovnog smisla postanu dijelovi emocija. Prema istraživanjima, ljudi koji su pretrpjeli traume mozga u određenim dijelovima lijeve polutke u kojoj se nalazi centar za govor kod većine ljudi (dešnjaka), nakon ozljeda ne mogu sročiti smislenu jednostavno proširenu rečenicu, no zato im psovka nije strana. Prije će povratiti mogućnost izgovaranja psovki od bilo kojih drugih riječi koje nisu vezane uz određene emocije. To se događa iz razloga što su djelovi mozga koji su se prije razvili, kao što su limbički sustav koji upravlja nesvjesnim i autonomnim funkcijama i bazalni gangliji, tj. nakupine nakupine sive tvari ostali neoštećeni. A najnovija istraživanja pokazala su kako je upravo to mjesto na kojem psovke žive. A kada se samim riječima pridodaju emocije dobivaju jedno sasvim novo značenje. (dnevnik.hr)