Picula ruši Milanovića i preuzima SDP?

0

Milanović je potrošen političar, koji je sam sebe diskvalificirao. Svi već postavljaju pitanje tko će ga naslijediti, a većina SDP-ovaca želi da se to desi čim prije, jer im je jasno da su idući izbori za njih s Milanovićem na čelu unaprijed izgubljeni.

Picula se među prvima, na svoj diplomatski decentan, ali posve nedvosmislen način, distancirao od Milanovića, koji je u partiji uveo strogu stegu, te umjesto kandidata koji imaju podršku baze postavio sebi lojalne aparatčike. Da Picula nije u milosti zna se još od izbora za predsjednika stranke 2007. godine, kad je, uz Željku Antunović i Milana Bandića, bio jedan od protukandidata Milanoviću. Beskrajna Milanovićeva taština, ali i strah od konkurencije, kumovala je marginalizaciji u stranci svih njih nakon toga. Danas je pitanje pada Zorana Milanovića tek pitanje najpogodnijeg trenutka. Nema tog političara u demokratskim sustavima koji bi mogao preživjeti četvrte izgubljene izbore za redom, četvrtu godinu svog mandata u recesiji bez ikakvih naznaka boljitka, te image blesana koji si je sam skrojio. Što god se desilo do kraja mandata, Milanović će ostati zapamćen kao čelnik najneuspješnije hrvatske vlade od osamostaljenja. A ne tako davno, stvari su izgledale idilično. Dovoljno je pogledati panegirike kojima su Milanovića obasipali mediji pred tri godine: U svom tekstu “Il look inteligente”, primjerice, pomoćnica glavnog urednika Novog Lista Tihana Tomičić piše: “Uvjerljiva pobjeda Kukuriku ekipe, u kojoj su i drugi čelnici slični Milanoviću po modernom i urbanom javnom stilu, govori da su birači već prepoznali vrstu poruke koju im je Kukuriku ekipa u izborima poslala. Hrvatsko društvo je sazrjelo. Čovjek je stil, a stil je suzdržan, britak, kratak”. I dalje, “Mogu li njegove poruke biti jasnije? Vjerojatno je nemoguće reći više u manje riječi, a često i s puno duha, i to je potpuno novi stil hrvatske politike koji je osvanuo u Hrvatskoj u ponoć 4. prosinca . (…) Kukavičko ponašanje Jadranke Kosor u izbornoj noći, kada nije smogla snage za čestitku uvjerljivim izbornim pobjednicima iz Kukuriku saveza, komentirao je još kraće: “Nema tu plakanja. To je politika”. Svoje viđenje Milanovića ona završava riječima: “Uvjerljiva pobjeda Kukuriku ekipe, u kojoj su i drugi čelnici slični Milanoviću po modernom i urbanom javnom stilu, govori da su birači već prepoznali vrstu poruke koju im je Kukuriku ekipa u izborima poslala. Hrvatsko društvo je sazrijelo. Izabrali su si za premijera čovjeka visokih standarda u svakom smislu, HDZ su pospremili u ropotarnicu mračnih relikata dvadesetog stoljeća, male strančice tipa HSS također, u još dublju ladicu – “jer vi to zaslužujete”, a ako im nešto kroz naredne četiri godine ne bude jasno, Milanović će im u jednoj riječi već objasniti. Doslovno, u jednoj.” U međuvremenu, sve je postalo jasno. Danas je i najvećim simpatizerima SDP-a jasno da je Milanović konfliktna osoba, nezreo karakter, ega veličine Texasa, ali umjerene karizme i vrlo ograničene vizije, smanjenog praga tolerancije do razine uličnog štemera. Zalutao je u politiku, a i u SDP. Bolje bi pristajao kakvoj arhaičnoj ultradesnoj strančici sa svojom nepomirljivom retorikom, šovinističkim ispadima i posve nedemokratskim habitusom. Ukratko, Milanović je izdao sve one koji su u njega polagali velike nade. U SDP-u danas caruje klijentelizam, članstvo u stranci je postalo unosna profesija, a najveću opasnost za demokratski život stranke čine umrežene interesne grupe. Milanović stranku vodi autokratski i nedemokratski, i stvorio je oko sebe krug militanata poput Stazića. Stranci je jasno da su im izgledi za još jedan mandat s njim ravni nuli. Uostalom, nakon pada najjačeg SDP-ovog aduta, Josipovića, ni IPSOS-puls se ne bi usudio prognozirati SDP-u pobjedu. U javnosti se dosta spekulira s imenima koja bi ga mogla zamijeniti, od Josipovića do Komadine. Postavlja se i pitanje hoće li se na rušenje Milanovića ići prije, ili poslije izbornog poraza. Ako u SDP-u ima malo zdravog razuma, Milanović neće preživjeti svibanj. To je dovoljno dugo prije izbora da novi lider stranke nađe sebi put do javnosti, a opet dovoljno kratko da se “hype” oko njega ne ispuše prerano. A da je Picula ipak najozbiljniji kandidat prilično je jasno. Najveći mu je kapital broj preferencijalnih glasova pri glasovanju za europarlament – osvojio je više nego svi ostali na listi SDP-a zajedno. Jedina prava konkurencija bi mu mogao biti Josipović, no on za sad ne pokazuje nikakve ambicije da zasjedne na čelo devastirane stranke. Usto, njegov rating, iako i dalje visok, je jako pao, i padat će i dalje. Zbog udbaških veza i vezica nije onoliko prihvatljiv široj javnosti. Komadina je titoist starog kova, paleokomunist bez ikakvih realnih izgleda za osvajanje šireg kruga birača od simpatizera SDP-a. Neuspješni ministar zdravstva Ostojić očito ne bi bio predobar izbor, kao ni potrošeni političari poput Željke Antunović. Josipović bi, pokaže li volju, mogao biti jedini ozbiljan oponent Piculi – ali on tu volju ne pokazuje. Tonino Picula je sve ove godine jedini otvoreni oponent Milanoviću. U svibnju, nakon izbora za Europski parlament, nije bio ni u stožeru čekati rezultate. Na tim izborima, osim Biljane Brozan, nije prošao nitko od Milanovićeve linije u SDP-u. To je bila njegova velika pobjeda nad Milanovićem. Jasno se ogradio od neuspješnog Milanovića i pred ove izbore, kad je na pitanje poznaje li u Europi bilo kojeg premijera ili predsjednika koji vodi državu nakon što je izgubio četiri izbora i vodi zemlju 12 kvartala u negativnim gospodarskim trendovima, a da ne pomišlja na ostavku, rekao – “ne poznajem”. Takve izjave nisu tipične za uglađene diplomate poput Picule, koji bi svakako mogao i drukčije odgovoriti da mu je stalo do lojalnosti partijskom lideru. Na također jasno postavljena pitanja novinara o tome je li spreman preuzeti SDP, rekao je da on nije čovjek koji bježi od odgovornosti. Time je, za one koji znaju čitati diplomatski govor, nedvosmisleno najavio Milanoviću bitku za mjesto prvog čovjeka stranke. Ovo ne bi bilo prvi put da neka stranka svog neuspješnog čelnika smijeni dok je još premijer. Tako je prošla i velika Maggie Thatcher koju su torijevci uklonili kad su nanjušili gubitak izbora i zamijenili je 1990. nekarizmatičnim Johnom Majorom. Tako su dobili još jedan mandat. Milanović je, jasno je svima, politički mrtav, samo mu to još nitko nije rekao. A Piculine izjave su i te kako konkretna najava pokušaja preuzimanja njegovog mjesta. On, jasno, neće, sukladno svom habitusu, pokušati isprovocirati nekakvu izvanrednu sjednicu Glavnog odbora stranke, ali lako bi se moglo desiti da se pitanje smjene Milanovića pokrene na slijedećoj redovnoj, najavljenoj za proljeće, kad će se Milanović morati suočiti s vrlo neugodnim pitanjima u vlastitoj stranci o vlastitim epskim neuspjesima. (dnevno.hr)