Vrhunac je turističke sezone. Zato ne čudi što se u javnosti iznosi puno promišljanja o različitim obilježjima turizma u Hrvatskoj. Ima tu svašta, i ozbiljnih opservacija, ali i puno neozbiljnosti. Nažalost, u medijima prevladavaju one vijesti o turističkim rezultatima koje su neozbiljne
Piše: Dr.sc. Đani Bunja, profesor na Odjelu za turizam i komunikacijske znanosti Sveučilišta u Zadru
Medijima po tom pitanju ne treba ništa zamjerati, ipak, publika traži lagane teme, pa se oni samo prilagođavaju. Treba popuniti i stranice, dobiti pokoji klik više, a ljetna žega očigledno nije pogodna za previše razmišljanja i stvaranje sadržaja kada su svi na plaži. Zapravo, to bi se moglo smatrati uzalud utrošenim vremenom ili možda čak bacanjem bisera pred svinje. Nije to ništa novo i ne treba se zbog toga iščuđavati. U tom bi kontekstu možda bilo i simpatično baviti se omiljenim ljetnim hobijem u Hrvata, a što prebrojavanje turista zapravo jest. Doista, fascinacija brojanjem turista i ostvarenih turističkih rekorda bi bila smiješna, da ona ustvari nije opasna za hrvatski turizam u budućnosti. Zbog toga ćemo se u ovom tekstu koji je pred vama nastojati baviti hrvatskim turizmom na drugačiji način. Možda ga nećete htjeti pročitati, ako ni zbog čega drugog baš zato što je drugačiji, ili zato što je dosadan i predugačak kao ljetno štivo. U svakom slučaju odluka je na vama.
Nepoznanica je koliko turista doista posjeti Hrvatsku
Turizam koji dominira u Hrvatskoj jest masovni turizam. Iako postoje i rijetki suprotni primjeri koji predstavljaju iznimke, nesporno je da je Hrvatska pretežito tzv. sunce i more destinacija. Zato njezin turizam obilježava izrazita sezonalnost, a ponuda nije dovoljno atraktivna da u izvan sezonskom razdoblju privuče turiste.
Nadalje, u javnosti često izostaje vjerodostojna slika o hrvatskom turizmu i stvara se dojam da je Hrvatska iznimno uspješna turistička destinacija. Smatramo pogrešnim uvjerenje po kojem su zabilježeni brojevi dolazaka turista (a koji uopće ne odgovaraju stvarnom stanju) jedino mjerilo turističkih rezultata. K tome, prema našim procjenama više od 25% turističkog prometa ostvari se u domeni sive ekonomije. Dakle, oni koji ih prebrojavaju nisu u stanju ni približno pobrojati sve te turiste koji nas posjete.
Kada turizam počne smetati lokalnoj zajednici u smislu da se njezini stanovnici sve više osjećaju neugodno za vrijeme turističke sezone, to je pokazatelj da treba mijenjati smjer u kojem se on razvija te se usredotočiti na održivi turizam. Jasno je da održiv turizam ne implicira politiku “bez rasta”, već prepoznaje granice rasta. Danas je jako popularno govoriti o održivom turizmu, a od njega unatoč svemu u Hrvatskoj trenutačno nema ništa. Razlog za to je što se Hrvatskoj turizam događa. To što ona ima od turizma na niti jedan način nije rezultat provođenja principijelne turističke politike. Do danas su mnoge strategije razvoja turizma napisane, a ništa se iz njih nije ostvarilo. Njihova svrha nikada nije ni bila da bi se primijenile u praksi, one su, zapravo, izlika i služe kao svojevrsni smokvin list za nečinjenje. Zbog toga se održivi turizam ne može i neće se dogoditi ako se onaj tko ima stvarnu moć upravljanja s turizmom, a to je izvršna vlast i u našem slučaju Vlada Republike Hrvatske, ne odluči za održivi turizam.
Turizam ne donosi samo dobrobit, ima i loših strana
Budući da se turističke aktivnosti odvijaju na lokalnoj razini, bilo bi logično da općine i gradovi kao jedinice lokalne samouprave mogu utjecati na turističke tijekove na svome području. Međutim, one to mogu malo i nimalo. Osim prostornih planova one gotovo da nemaju niti jedan alat kojim mogu utjecati na oblik koji će turizam poprimiti na njihovom administrativnom obuhvatu. Smatramo da je takva praksa pogrešna i da je promjena potrebna kako bi općine i gradovi (i županije) dobile važnu ulogu u planiranju i upravljanju razvojem turizma. U suprotnom neće biti moguće provoditi politiku održivog turizma u Hrvatskoj.
Nepobitna je činjenica da je turizam od presudne važnosti za Hrvatsku. Međutim, razvoj turizma nema samo pozitivne, nego ima i negativne učinke. Osobito je značajan i očigledan njegov utjecaj na okoliš i lokalne zajednice koje su pod pritiskom turističkih aktivnosti.
Općine i gradovi, županije i država da bi postigle koristi od njegovih učinaka, moraju ostvariti određene predispozicije za razvoj turizma. Adekvatna komunalna infrastruktura jest temeljna predispozicija za razvoj turizma na određenom području. Ona mora biti projektirana i izvedena tako da služi i lokalnoj zajednici. Međutim, gotovo sve naše turističke destinacije pate zbog nedostatka parkinga i u izvan sezonskom razdoblju, kao i priveza za plovila te problema u zbrinjavanju otpada, gubitci u vodovodnoj mreži su nedopustivo visoki, a u mnogima ne postoji ni kanalizacija, često nema prikladne internetske veze, a ni električna mreža ne zadovoljava rastuće potrebe.
Hrvatska razvoj turizma ne planira, njoj se turizam događa
Ključna uloga države u turizmu jest planiranje njegova razvoja. Pod planiranjem se razumijeva određivanje ciljeva razvoja turizma. Turizam je, nesporno, od velike važnosti za Hrvatsku. On prema podacima Ministarstva turizma i sporta potiče gospodarsku aktivnost iz koje rezultira oko 20% ukupne vrijednosti BDP-a Hrvatske. U tom kontekstu moglo bi se zaključiti da ona primjereno pristupa svim čimbenicima koji mogu utjecati na njezinu uspješnost kao turističke destinacije. Međutim, praksa dokazuje suprotno; Hrvatska razvoj turizma ne planira, njoj se turizam događa.
Vlada Republike Hrvatske 26. studenog 2020. donijela je Odluku o pokretanju postupaka izrade Strategije razvoja održivog turizma do 2030. godine. Međutim, ona iako je, zapravo, trebala biti završena 2019. dovršena je s tri godine zakašnjenja. U Hrvatskom saboru je donesena 16. prosinca 2022., a 4. siječnja 2023. godine objavljena je u Narodnim novinama (NN 2/2023). Uostalom, nije to ništa novo; Strategija razvoja turizma Republike Hrvatske do 2020. godine donesena je u svibnju 2013. godine (NN 55/2013), a Strategija razvoja hrvatskog turizma do 2010. godine u rujnu 2003. godine. Dakle, nakon isteka razdoblja važenja prethodnih strategija što upućuje na zaključak da je za državu pitanje planiranja razvoja turizma svedeno na običnu formu i ne pridaje mu se na važnosti koju on prema svim parametrima zaslužuje. Još jedna zanimljivost vezano za recentnu strategiju je ta da je postupak javne rasprave pokrenut 21. srpnja 2022., tj. u špici turističke sezone. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.
Smatramo upitnim i da Hrvatska ima definiranu viziju budućeg oblika koji turizam treba poprimiti. Ona je, po nama, ima samo na deklarativnoj razini. U Strategiji razvoja održivog turizma do 2030. godine ona glasi: “Poštujući prirodno i kulturno nasljeđe i jedinstveni identitet svih regija, stvorit ćemo održiv cjelogodišnji turizam poželjan za investicije, rad i život, koji doprinosi skladnom gospodarskom razvoju Hrvatske.” Ona je gotovo istovjetna vizijama iz prethodnih Strategije razvoja turizma Republike Hrvatske do 2020. godine i Strategije razvoja hrvatskog turizma do 2010. godine koje su se također temeljile na konceptu održivog razvoja turizma. Neupitno je da se one nisu ostvarile. Zato je naivno pomisliti da ova posljednja može išta promijeniti.
U konačnici, nije moguće zaključiti drugačije, u mjeri u kojoj se ono uopće primjenjuje, nego da je na razini države stihija temeljno obilježje planiranja i upravljanja razvojem hrvatskog turizma.
Turističkom politikom želi se do najveće moguće mjere isključiti stihiju. Upravljanje razvojem turizma podrazumijeva poduzimanje mjera kojima se destinacije usmjeravaju k postavljenim ciljevima, kao i poduzimanje određenih mjera kojima bi se ispravile bilo kakve devijacije u odnosu na postavljene ciljeve. Okruženje destinacije neprestano se mijenja što ukazuje na to da i sama politika treba biti dinamična.
Rast turizma događa se po inerciji
Za Hrvatsku je karakterističan sezonski ciklus od velike potražnje u sezoni do daleko smanjene razine potražnje u izvan sezonskom razdoblju. Dok su tijekom sezone resursi prekomjerno iscrpljeni što može rezultirati smanjenim zadovoljstvom turista, dotle je u izvan sezonskom razdoblju potražnja takva da su turistički sadržaji izvan poslovne funkcije. Osim sezonalnosti Hrvatsku još obilježava neadekvatna turistička valorizacija potencijala zaobalja i njezinih kontinentalnih dijelova. Više od 80% noćenja ostvari se u sezoni (u razdoblju lipanj – rujan), a oko 95% u priobalnim destinacijama. To bitno kompromitira ocjenu uspješnosti Hrvatske kao turističke destinacije. Rast turističkog prometa u (pre)velikoj mjeri korelira s permanentnim stavljanjem dodatnih kapaciteta u funkciju gotovo isključivo sa svrhom iskorištavanja vršnog opterećenja u sezoni i u priobalju. U konačnici, to implicira da se rast turizma u Hrvatskoj događa po inerciji. Radi se o konstanti njezine turističke politike i zato ne čudi što se (Jadranska) Hrvatska guši u stisku masovnog turizma. Stoga sezonalna i prostorna redistribucija turističkih aktivnosti trebaju biti najvažniji razlozi za intervencionizam države vezano za razvoj turizma.
Svaki oblik razvoja turizma utjecat će na društveno i ekološko okruženje. Utjecaj razvoja turizma određen je čimbenicima kao što su volumen turističkih dolazaka i tipovima turističkih aktivnosti. Oni su u vezi s granicom nosivosti kapaciteta. Prema tome, slijedi da je određena razina turističkih aktivnosti dugoročno održiva, a da destinacija ne bude izložena ozbiljnim i nepopravljivim promjenama. Jedan od razloga zašto se turizmom treba upravljati je taj da povećana turistička potražnja dovodi do neprihvatljivog štetnog utjecaja na okoliš i za lokalnu zajednicu.
Neprekidno širenje turizma u sadašnjem opsegu i formi nije poželjno za Hrvatsku. Nekontroliran rast turizma, u biti, može uništiti one iste resurse na kojima se on temelji. Rješenje za reduciranje negativnih učinaka razvoja turizma očito nije u privlačenju velikog volumena turista. Ipak, u stvarnosti se događa to da se zahtjevi turista povećavaju. Prema tome, održivi turizam mora biti opredjeljenje Hrvatske, a ne zato što je to politika Europske unije koju smo dužni prihvatiti.
Hrvatska je skupa? Pa što onda?
Naposljetku, još par riječi i o cijenama u hrvatskom turizmu. U medijima smo posljednjih dana doslovno zatrpani vijestima o tome kako je Hrvatska skupa. Doista nije ni moguće tvrditi da smo jeftina destinacija. U tome, zapravo, ne vidimo ništa loše. Vjerojatno je to i dobro za hrvatski turizam u budućnosti (ovu ćemo konstataciju obrazložiti jednom drugom prilikom, kao i pozabaviti se problematikom radne snage u hrvatskom turizmu). Uostalom svaki poduzetnik ima puno pravo odrediti cijenu koju poželi i smatra da ju je njegov kupac voljan platiti. S druge strane, nije sporno ni to da je općenito govoreći naša Država skupa. Zato je neozbiljno kada vladini dužnosnici dociraju poduzetnicima kako bi oni trebali formulirati svoju cjenovnu politiku. Neka prvo učine konkretne korake u smislu olakšavanja poslovanja, a onda neka zatraže odgovornost od poduzetnika. Da zaključimo, najlakše je pustiti turizmu da se događa sam od sebe i mudrovati, ali nije lako upravljati njegovim razvojem.
