Nekada je Zlatko Gareljić bio lice jednog SDP-a koji se možda nije morao voljeti, ali ga se moralo poštovati. Bio je gradonačelnik Makarske, zamjenik ministra obrane RH, član Glavnog odbora, Izvršnog odbora i Tajništva SDP-a Hrvatske te savjetnik predsjednika Ive Josipovića za obranu
To je bila generacija političara koja je iza sebe ostavljala trag, a ne samo Facebook status i stranački selfie.
Tu je bio i Miljenko “Mimo” Ćulav, čovjek stare garde makarskog SDP-a, iz vremena kada je politika još imala težinu razgovora, a ne brzinu komentara po portalima. Generacija ljudi koja je SDP živjela, a ne samo koristila kao stepenicu prema funkciji.
I Silvana Glavina, dugogodišnja županijska vijećnica, jedna od onih političkih figura koje su predstavljale ozbiljnost i kontinuitet socijaldemokratske priče u Makarskoj. Na sjednicama Županijske skupštine uvijek angažirana, s govornice je vrlo konkretno i bez zadrške otvarala pitanja običnih, “malih” ljudi – od problema u školstvu i zdravstvu do brojnih županijskih projekata vezanih uz Makarsku i rivijeru. Politika joj nije služila za osobnu promociju, nego za artikuliranje problema ljudi koji često nisu imali glas.
Sjećate se Silvinog crvenog Tomosa?
E tako se ovih dana crvene priko rive ovi navrnuti novi SDP-ovci.
Samo je razlika šta je Tomos imao dušu, a ovo danas često izgleda ka politički skuter bez smjera, registracije i kompasa. Nekad se crvena boja nosila iz uvjerenja, danas je neki nose ka sezonsku uniformu — dok traje mandat i dok se dijele funkcije.
A danas?
Danas bi se mnogi stari SDP-ovci s pravom mogli zapitati: kome smo ostavili stranku?
Jer nekadašnja neslužbena himna SDP-a bila je:
“Gdje je nestao čovjek?”
I nikada to pitanje nije zvučalo aktualnije nego danas.
Gdje su nestali ljudi koji su znali stati iza riječi?
Gdje su nestali oni koji nisu preko noći mijenjali stavove kao turist apartman posteljinu usred sezone?
Gdje su nestali oni kojima funkcija nije bila cilj, nego alat?
Današnji SDP u Makarskoj ponekad više podsjeća na improvizirani politički booking apartmana nego na ozbiljnu političku organizaciju. Nekadašnja stranka radnika, intelektualaca i društvenog balansa danas često djeluje kao skupina interesnih improvizatora koji trče prema fotelji brže nego prema vlastitim načelima.
A najtužnije od svega?
Oni koji su gradili temelje stranke to nisu radili zbog sebe. Radili su to jer su vjerovali u ideju.
Vjerovali su da politika može imati obraz.
Da vijećnik može imati stav.
Da predsjedništvo može imati odgovornost.
Da članstvo može imati karakter.
Danas, dok dio lokalnih SDP-ovaca glavom bez obzira hrli u sve ono protiv čega se nekada borio, ostaje gorak okus političke ironije. Ljudi koji su nekada nosili crvenu ružu kao simbol solidarnosti danas gledaju kako se ista ta ruža polako pretvara u plastični ukras bez mirisa i bez identiteta.
I zato pitanje više nije samo političko.
Pitanje je moralno.
Što bi danas rekli Gareljić, Ćulav, Silvana Glavina i generacija koja je SDP gradila iz uvjerenja, a ne iz interesa?
Bi li prepoznali vlastitu stranku?
Ili bi i oni, poput mnogih građana, samo nijemo pogledali prema stranačkim prostorijama i zapitali:
“Gdje je nestao čovjek?”
