Još jedan biser ove administracije. Za neovisnu istragu, a ne za svečano fotografiranje. Privatniku novac i pogodnosti, građanima račun i otrov, a vlasti prilika da sve proglasi strateškim uspjehom (i ne samo to), po SOP-u iz same EK
Holcimov projekt KOdeCO povećat će uporabu otpada kao goriva u cementari. Povezani projekt KOdeCO net zero za hvatanje CO2 dobiva 116,9 milijuna eura iz Inovacijskog fonda EU-a. To je javni novac za privatno ulaganje. U trenutku dodjele, izvedivost projekta nije bila dokazana, tko je odlučio da je prihvatljivo javnim milijunima pokriti tu neizvjesnost?
Holcimova računica sasvim je razumljiva. Otpad zamjenjuje gorivo koje bi inače morao kupovati. Prihvat otpada donosi naknadu. Subvencija smanjuje trošak ulaganja. Trajno skladištenje uhvaćenog CO2 smanjit će u budućnosti obvezu predaje emisijskih jedinica. Jedna kompanija, nekoliko izvora koristi. Građanima zasad ostaje privilegij da sudjeluju u financiranju. Pa, hvala.
Dodajmo tome državnu politiku prema odlagalištima i uporno guranje centara za gospodarenje otpadom koji proizvode RDF, gorivo iz otpada. Jedan dio priče vlast prodaje kao rješenje za otpad, drugi kao pomoć industriji, treći kao zaštitu klime. Samo nikako da pokaže cijeli račun i objasni kako se svi ti javno financirani dijelovi spajaju u privatnu poslovnu korist za Holcim i još neke.
Ako financiramo proizvodnju goriva iz otpada, a zatim i ulaganja kompanije koja će ga spaljivati, koliko puta građani moraju platiti da bi privatniku računica bila povoljna? Koji će nam račun zbog toga biti manji? Koliko će se smanjiti onečišćenje? Gdje su brojke koje dokazuju korist za nas, jednako jasno kao što se vide koristi za Holcim?
Projekt dobiva strateški status i sporazum s Ministarstvom gospodarstva. Institucionalna vrata širom se otvaraju. I to ima vrijednost, baš kao i eventualne koncesije, javna infrastruktura i druge pogodnosti.
Kad dijele potporu, govori o razvoju. Kad treba pokazati ukupan račun, odjednom nedostaju javni podaci.
I prostor se tretira kao uslužni šalter za investitora. Mijenja se Prostorni plan uređenja Općine Raša kako bi se omogućila nova lokacija luke.
Po kojim je točno kriterijima projekt proglašen strateškim? Kolika je dokazana korist za stanovnike? Ili je investicija dovoljno velika da se pitanja o javnom interesu proglase sitničarenjem?
Ljudima koji ondje žive ostaju kamioni, promet, emisije i pitanje što će svakodnevno udisati. Uređaj za hvatanje ugljikova dioksida nije gumica za sve što izlazi iz dimnjaka. Niti je klimatsko obećanje dozvola da se ostala pitanja gurnu pod tepih.
Cementare za dio emisija imaju blaže osnovne granice i posebna izuzeća u odnosu na spalionice, dok konkretne obveze ovise o dozvoli i najboljim raspoloživim tehnikama. Fraza “sve je po propisima” nije odgovor na pitanje koliko će čega završiti u zraku.
Dio mineralnih ostataka završava u klinkeru. A kamo idu izdvojena prašina, istrošeni filtarski materijali i drugi ostaci? Kakav im je sastav, koliko ih nastaje, gdje završavaju i tko plaća sigurno postupanje toksičnim otpadom nakon toga?
Gdje će se skladištiti ukapljeni CO2?
Za CO2 koji bi se trebao skladištiti u inozemstvu tražimo ugovorene kapacitete, dozvole i jasno određenu odgovornost ako prijevoz ili skladištenje zakažu. Gdje su ti dokumenti? Tko snosi gubitak ako obećani sustav ne proradi? Hoće li se i tada od građana očekivati da razumiju nove okolnosti i još jednom otvore novčanik?
Dajte recite, kome ovakav sustav služi i jesu li odluke donesene radi javne koristi ili su javne institucije postale servis privatne investicije jedne privatne grupacije?
Regulatori EU-a htjeli su ogledni projekt za Sredozemlje, hrvatski političari željeli su golema domaća zelena ulaganja, a industrijski lobisti tražili su javni novac kako bi pokrili visoki rizik nove tehnologije. KOdeCO se savršeno našao na sjecištu sva tri cilja.
Holcim ima upravu koja brine o njegovu profitu. To joj je posao. Građani bi trebali imati državu koja brine o njihovu zdravlju, prostoru i novcu. Ova administracija mora objasniti zašto toliko spremno otvara vrata investitoru, a građanima odgovore daje na kapaljku.
Razumljivo je da će Holcim gurati sve što može u ložište kako bi osigurao realizaciju projekta koji mu treba donijeti milijune, a za koji sredstva još nisu isplaćena. Naša državna administracije je čini se dio te uprave.
ovom članku prethode povezani članci na JD Portalu:
CO₂ pod našim tlom: projekt o kojem se u Hrvatskoj gotovo ne govori
Londonski protokol: Znači li ulazak Hrvatske u OECD uvoz ukapljenog CO2?
