Poštovana redakcijo, obraćam Vam se s molbom da objavite moje iskustvo jer smatram da javnost mora znati kako se ponekad postupa prema pacijentima koji od zdravstvenog sustava očekuju ono najosnovnije – pomoć, piše Bruno Kolenda iz Baške Vode čije pismo u nastavku objavljujemo u cijelosti

Ja sam osoba koja je dva puta operirala kralježnicu. Iza mene su godine zdravstvenih problema, bolova i liječenja.

Tijekom prethodne noći leđa su mi se toliko ukočila da sam ostao praktički nepokretan. Zbog jakih bolova morala je intervenirati hitna medicinska pomoć. Njihova preporuka bila je da se sljedećeg dana javim svojoj liječnici ako se bolovi nastave.

Bolovi nisu prestali.

Tijekom dana čak sam 12 puta pokušao telefonski dobiti svoju ambulantu. Bezuspješno. Budući da nisam mogao ostvariti kontakt, odlučio sam osobno otići i zatražiti pomoć.

Ono što je uslijedilo za mene je bilo posebno ponižavajuće.

Medicinska sestra dočekala me prigovorima kako je preopterećena poslom. Pritom su se u ordinaciji nalazile tri osobe, a medicinska sestra razgovarala je privatno na mobilni telefon.

Želim posebno naglasiti jednu stvar: dok doktorica Zorica Kokić radi i osobno je prisutna u ambulanti, stvari, prema mojem iskustvu, funkcioniraju i pacijenti mogu ostvariti zdravstvenu skrb. Međutim, kada doktorice nema, stječem dojam da medicinska sestra preuzima ulogu osobe koja samostalno određuje pravila i odlučuje kako će se postupati prema pacijentima. Postavlja se pitanje tko tada osigurava da pacijenti dobiju odgovarajuću zdravstvenu skrb i tko nadzire takav način rada.

Ne želim generalizirati niti omalovažavati zdravstvene djelatnike. Znam da je zdravstveni sustav opterećen i da mnogi ljudi rade u teškim uvjetima. Ali od kada je preopterećenost opravdanje da se pacijenta koji dolazi s ozbiljnim bolovima dočeka na takav način?

Na kraju sam otišao u Hitnu medicinsku službu u Makarskoj, gdje sam pregledan i zbrinut.

I sada se pitam: što bi bilo da nisam imao mogućnosti otići na hitnu? Što se očekuje od čovjeka koji ima dvije operacije kralježnice iza sebe, koji je prethodne noći trebao intervenciju hitne pomoći i koji samo pokušava dobiti liječničku pomoć?

Ne tražim nikakve privilegije. Ne tražim poseban tretman. Tražim minimum ljudskosti, profesionalnosti i poštovanja.

Možda je vrijeme da se zapitamo jesu li pacijenti postali teret zdravstvenim ustanovama ili su zdravstvene ustanove zaboravile zbog koga postoje.

Ovo nije napad na cijeli zdravstveni sustav. Ovo je moje osobno iskustvo i smatram da imam pravo o njemu javno govoriti.

Ne želim da se sutra nekom drugom pacijentu dogodi isto, pogotovo nekome tko je u ozbiljnim bolovima i kome je pomoć potrebna odmah.

Molim Vas da razmotrite objavu ovog iskustva i omogućite da se čuje i glas pacijenata.

S poštovanjem,

Bruno Kolenda
Baška Voda 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime