Dok građani na svakom koraku dobivaju fiskalne račune, za plažne tuševe zakoni države očito ne vrijede. Što skriva mutna stavka od 155 tisuća eura u financijskim izvješćima? Dok građani i turisti svake sezone ubacuju kovanice u automate za tuširanje na makarskim plažama, iza kulisa javnog poduzeća odvija se duboki financijski mrak
Tko je zapravo kontrolirao taj novac? Zašto sustav nikada nije usklađen sa Zakonom o fiskalizaciji i jesu li zbog vreća s kovanicama zakinuti proračun Županije i države?
Ključni pravni problem: Poslovanje potpuno izvan ugovora o koncesiji
Na koncesioniranom području pomorskog dobra pravila su vrlo stroga. Smiju se obavljati isključivo one djelatnosti koje su navedene u namjeni davanja koncesije, koje je prethodno odobrila Županijska skupština te koje su kao takve unesene u sam ugovor o koncesiji. Svaka druga gospodarska aktivnost izvan tih okvira zakonski je nedopuštena.
Povijest ovog “biznisa” seže još u 2011. godinu kada su pompozno uvedeni prvi automati i naplata tuširanja pod paravanom ekološke uštede vode. Međutim, ta gospodarska djelatnost nikada nije bila ucrtana u krovnu koncesiju.
• Ilegalna naplata od 2015. godine: Tvrtka Makarski komunalac imala je od 2015. godine koncesiju za sve makarske plaže. Ni u jednom jedinom ugovoru niti aneksu nije bila navedena mogućnost ostvarivanja prihoda od tuševa. To znači da je kompletna naplata tuširanja na plažama od samog početka bila potpuno ilegalna.
• Preuzimanje i nastavak iste prakse (2021.): Godine 2021. Makarski komunalac prepušta koncesije, a upravljanje pomorskim dobrom preuzima novoosnovana gradska tvrtka Makarska obala d.o.o. Umjesto da uvede poslovanje u zakonske okvire i provjeri legalnost djelatnosti, nova uprava jednostavno nastavlja istu ilegalnu praksu naplate bez pravnog pokrića.
Svaka kovanica ubačena u aparat od 2015. godine do danas prikupljena je izvan okvira krovnog ugovora o koncesiji. Ako se varamo, neka Makarski komunalac ili Makarska obala javno objave službenu dokumentaciju i ugovorne anekse koji nas demantiraju. Dok te dokumente ne ugledamo crno na bijelo, sve upućuje na to da pravnog pokrića za ovu vrstu zarade – nikada nije ni bilo.
Čak i ako zažmirimo na oba oka: Kako se računao postotak za Županiju?
Čak i ako na trenutak potpuno zanemarimo činjenicu da je sama naplata bila ilegalna i bez papira, pred zid nas stavlja čista matematika i logika. Prema Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, od ostvarenih prihoda na koncesiji obvezno se plaća stalni i varijabilni dio naknade. Splitsko-dalmatinskoj županiji se uplaćuje postotak upravo tog varijabilnog dijela prihoda. Taj je iznos ranije iznosio 3%, dok po novom zakonu on iznosi minimalno 5%.
Ovdje dolazimo do ključnog pitanja: Kako je bilo tko od njih – Makarski komunalac, Makarska obala ili sam Grad – uopće mogao točno obračunati i uplatiti tih 3% ili 5% varijabilnog dijela za Županiju?
Ako sustav nije imao obveznu fiskalnu blagajnu, stvarni promet od kovanica bio je pravno nevidljiv. Izračunavanje zakonske naknade za Županiju od novca koji se skupljao u kesama i brojao “odoka” bilo je tehnički i zakonski nemoguće. To opravdano budi sumnju da je proračun Splitsko-dalmatinske županije kroz sve ove godine sustavno zakidan.
Svjesno kršenje Zakona o fiskalizaciji
Zakon o fiskalizaciji u prometu gotovinom u Hrvatskoj je kristalno jasan. Od 1. siječnja 2021. godine na snagu je stupila stroga zakonska obveza prema kojoj svi samoposlužni uređaji i žetonjere koji naplaćuju usluge za gotovinu moraju biti fiskalizirani.
To znači da svaki plažni tuš na kovanice po zakonu već godinama mora imati ugrađen fiskalni uređaj koji u sekundi šalje podatke Poreznoj upravi. Dok su druga mjesta na obali zbog tih tehničkih troškova još prije nekoliko godina uvela besplatne tuševe ili ih zatvorila, u Makarskoj se taj biznis nesmetano nastavio vrtjeti u sivoj zoni.
Izgovori o tome kako je tehnologiju na plaži teško ugraditi ili kontrolirati padaju u vodu pred svakodnevnim primjerima koje svi građani koriste. Kada odete na javni parking, platite kartu i uredno dobijete fiskalni račun. Kada odete u bilo koju samoposlužnu autopraonicu, ubacite kovanice u automat i istog trenutka dobijete fiskalni račun. Sve je to u praksi itekako izvedivo, jednostavno i tehnički riješeno. Zašto onda ista pravila države ne vrijede i za automate u posjedu Makarske obale d.o.o.?
Kese s kovanicama i proračunski mrak: Kako se uopće kontrolirao promet?
Obzirom da su svjesno naplaćivali nešto što po ugovoru uopće nisu smjeli naplaćivati, u javnosti se otvara niz opravdanih sumnji i logičnih pitanja o samoj tehničkoj provedbi i nadzoru te naplate:
• Kako se vršio nadzor nad samom naplatom? Kako je tehnički uopće bilo moguće kontrolirati utržak i raditi završni račun na kraju dana kada sustav nije bio spojen na Poreznu upravu? Na koji se način kontroliralo koliko je prometa dnevno napravljeno?
• Tko je bio zadužen za brojanje inkasa i na koji način se radila kontrola istoga? Više tisuća kovanica dnevno na vrhuncu sezone netko je morao fizički izvaditi iz automata i prebrojati. Je li taj golemi posao na kraju radnog dana obavljala samo jedna osoba? Ili ih je ipak bilo više?
• Je li sustav počivao na “povjerenju bez pokrića”? Ako je cijeli sustav godinama ovisio o jednoj jedinoj osobi koja nad sobom nije imala nikakvu internu kontrolu ni nadzor, otvara se golem prostor za manipulaciju javnim novcem.
• Je li na taj promet ikada plaćen pripadajući porez državi? Na čijim su računima od navedenih subjekata završavale kovanice koje su se u kesama iznosile s plaža?
Ovdje ne prejudiciramo ništa, niti ikoga unaprijed optužujemo. Mi tek sasvim legitimno pitamo odgovorne da nam javno kažu – na koji se to točno način poslovalo s javnim novcem i imovinom građana? Ova situacija u svakom slučaju otvara ogroman prostor za ozbiljnu istragu nadležnih institucija. Tko je brojao taj novac i uz čiji se to točno politički blagoslov godinama odvijalo?
Prihodi u potpunoj magli: Što skriva iznos od 155 tisuća eura?
Odgovore na ova pitanja nemoguće je pronaći u službenim dokumentima jer uprava svjesno muti vodu. Kada se otvori službeno financijsko izvješće Makarske obale za 2024. godinu, u oči upada potpuno netransparentna stavka. Tvrtka navodi da „prihodi od vode, struje i otpada“ iznose točno 155.159,69 eura.
Uguran u jednu rečenicu, ovaj iznos služi kao savršen paravan za skrivanje stvarnog stanja na terenu. Nigdje u dokumentu nije specificirano na koje se točno prihode taj novac odnosi. Koliko je od tih 155 tisuća eura zarađeno u gradskoj luci od brodova, a koliko na samoj plaži? Na plaži jedini stvarni izvor prihoda od vode može biti isključivo iz plažnih tuševa na kovanice, no u izvješću to uopće nije navedeno niti razrađeno. Kako i bi, kada zbog nedostatka obvezne fiskalizacije stvarni utržak od kovanica uopće ne može biti zakonski i točno evidentiran?
Iz tog razloga nameću se logična i vrlo neugodna tehnička pitanja za Makarsku obalu, ali i za Makarski vodovod:
• Imaju li uopće točne brojke o potrošnji? Postoji li službena evidencija o tome koliko je točno tisuća kubika vode uistinu potrošeno na tim plažnim tuševima, a koliko je od toga kroz kovanice stvarno naplaćeno? Ako se ti podaci ne poklapaju s ubačenim novcem, razlika u gotovini je morala negdje ispariti.
• Na čiji OIB glasi sat od vode? Tko uopće službeno plaća račune za vodu koja curi na plaži pod naplatom? Glasi li glavni vodomjer na OIB Grada Makarske, bivšeg koncesionara Makarskog komunalca ili pak trenutnog upravitelja Makarske obale?
Javnost ima apsolutno pravo znati tko je formalni pravni vlasnik tih priključaka, a naročito dok se na toj istoj vodi godinama ilegalno zarađuje ozbiljan novac. Građani moraju znati tko je formalni pravni korisnik tog priključka dok javno poduzeće unutar sive zone ubire dobit izvan svih zakonskih okvira.
Da stvar bude gora, transparentnost u ovoj tvrtki službeno završava s tom 2024. godinom. Iako se nalazimo na samom kraju 2026. godine, službenog financijskog izvješća za 2025. godinu na internetskim stranicama Makarske obale – jednostavno nema! Javnost očito ostaje zakinuta za uvid u dokumente i ugovore o upravljanju plažama.
U isto vrijeme, dok se prihodi skrivaju u općenitim stavkama, Plan poslovanja za materijalne rashode pokazuje zbirne, „okrugle“ troškove vode i struje od ravno 50.000 eura. Sve ključne cifre u tablicama sumnjivo su zaokružene na nulu, a ako su točne projekcije rashoda, to znači da su na vodi i otpadu zarađeni ozbiljni novci. To jasno pokazuje da se planovi i izvješća ne izrađuju na temelju stvarnih matematičkih izračuna i potrošnje, već se unose potpuno odoka.
Umjesto „Velikog Lebowskog“, u Makarskoj se može snimati „Kum“
Sva ova neugodna pitanja zapravo bi trebali izravno dočekati direktora javne tvrtke Antu Bilića i samog gradonačelnika. No, u makarskoj političkoj stvarnosti, možda ih je najbolje uputiti izravno njihovoj unajmljenoj PR agenciji. Ionako su upravo ti PR stručnjaci oni koji vladajućima sastavljaju i pitanja i odgovore za naručene intervjue, glancajući sliku vlasti dok se stvarni problemi gomilaju.
Neki zlonamjerni promatrač stoga bi mogao ironično savjetovati gradonačelniku Zoranu Paunoviću da promijeni žanr svojih promotivnih video-uradaka. Umjesto snimanja skečeva o kuglanju i animiranja javnosti na temu kultnog filma „Veliki Lebowski“, s obzirom na cjelokupni kaos na pomorskom dobru, bilo bi puno prikladnije snimiti skeč iz legendarne filmske trilogije „Kum“.
U takvom scenariju kulise makarskih plaža i luke savršeno bi odgovarale priči u kojoj se računi polažu prvenstveno u potpunom mraku, dok se zakoni države ignoriraju uz prešutni blagoslov s samog vrha gradske piramide.
Stoga javno predlažemo zaspaloj HDZ-ovoj oporbi da na sljedećoj sjednici Gradskog vijeća postavi upravo ova pitanja Zoranu Paunoviću. Ali ne nužno kao gradonačelniku, već prvenstveno kao jedinom članu skupštine Makarske obale koji je po zakonu dužan kontrolirati rad direktora i poslovanje ove gradske tvrtke. Vrijeme je da se makarska javnost probudi i sazna – gdje je zapravo završio novac iz plažnih tuševa?





