Dok se makarskim malim ugostiteljima i obrtnicima svakog proljeća crtaju čepovi na milimetar, mjeri se svaki centimetar javne površine, a lokalna vlast trenira strogoću na domaćim ljudima pod krinkom “uvođenja reda”, iza kulisa se odvija potpuno drugačija igra
Davanje dugogodišnje županijske koncesije za ugostiteljsku baštu ispred luksuznog hotela na samom dnu makarske rive, koji je prošao ispod radara, ogolilo je sav apsurd i dvostruka mjerila pod kojima funkcionira gradska uprava na čelu sa Zoranom Paunovićem i gradskom tvrtkom Makarska obala d.o.o.
Ove drakule koje piju krv makarskim obrtnicima brutalnim nametima zapravo nisu ništa drugo nego obična – tekut. Činjenice i službene brojke neumoljive su, a matematika iza njih u najmanju je ruku – suluda.
Slučaj hotela Osejava: Tri opcije koje je Paunović odbacio da bi pogodovao privatniku
Splitsko-dalmatinska županija izglasala je nedavno odluku o dodjeli koncesije za gospodarsko korištenje terase ispred hotela Osejava tvrtki Hotel Punta Osejave d.o.o.
Ukupan obuhvat koncesije iznosi 722 metra kvadratna, od čega na samu korisnu površinu ugostiteljske bašte (štekat) otpada 589 kvadrata.
Konačna cijena koju ova hotelska kuća plaća iznosi fiksno 35.921,00 eura godišnje, uz varijabilni dio od 5% od ostvarenog prometa. Kada ukupni fiksni iznos podijelimo s površinom bašte na kojoj se ostvaruje zarada, dolazimo do frapantnog podatka: najatraktivniji dio gradske rive privatni hotelijer plaća 61,00 euro po kvadratnom metru godišnje! I sve to za objekt koji drži titulu jedne od najskupljih kavana na cijeloj makarskoj rivi.
Kako je do ovoga došlo?
Isključivo zato što je Zoran Paunović, u ime Grada Makarske, službeno izdao suglasnost i očitovanje da Grad podržava davanje koncesije.
Gradonačelnik Paunović imao je tri čiste pravne opcije kojima je mogao zaštititi interese Makarske:
1. Kao jedini član skupštine gradskoj tvrtki “Makarska obala” predložiti da se ona službeno javi na natječaj, preuzme koncesiju i onda podnajmljuje taj prostor pod tržišnim uvjetima.
2. Kroz Plan upravljanja pomorskim dobrom inzistirati da Grad Makarska uzme taj dio obale pod svoje i samostalno raspisuje natječaje.
3. Kroz Plan upravljanja javnim površinama obuhvatiti taj dio šetnice i rive te ga tretirati kao integralni dio gradskog prostora koji je dostupan svima.
Umjesto bilo kojeg od ovih logičnih rješenja, Paunović je stavio svoj potpis na dokument, podržao inicijativu hotelijera i predao najatraktivniji dio rive privatniku za 35.921,00 € godišnje. Dodatni je apsurd što Paunović osobno sjedi i u samom županijskom Povjerenstvu za dodjelu koncesija, čime je cijeli krug davanja blagoslova zatvoren.
Matematika veleizdaje i milijunski gubici javnog novca
Da je gradonačelnik Paunović primijenio iste kriterije koje nameće domaćim ljudima na ostatku rive i plaže, proračun Grada Makarske i tvrtke Makarska obala izgledao bi drastično drugačije. Precizna računica za korisnu površinu od 589 kvadrata kroz ugovoreno desetogodišnje razdoblje otkriva frapantne i katastrofalne financijske gubitke za javnu blagajnu:
• Gubitak prema cjeniku za ostatak Rive (300,00 € po kvadratu): Da je Grad Makarska samostalno naplatio svoju standardnu tarifu za štekate na rivi, godišnji prihod iznosio bi 176.700,00 €, odnosno ukupno 1.767.000,00 € za 10 godina. Prepuštanjem koncesije privatniku po povlaštenoj cijeni, proračun Grada izravno gubi točno 1.407.790,00 €!
• Gubitak prema cjeniku Makarske obale (420,00 € po kvadratu): Da je gradska tvrtka Makarska obala uzela koncesiju pod svoje i dala je hotelu u podnajam po cijenama koje bez milosti naplaćuje ugostiteljima na plaži, godišnji prihod iznosio bi 247.380,00 €. Kroz desetogodišnje razdoblje to je ukupno 2.473.800,00 €. Čistim nemarom ili svjesnim pogodovanjem, gradska tvrtka i grad Makarska ostali su bez brutalnih prihoda.
Ukupna bilanca ove politike jasna je i poražavajuća: između 1,4 i 2,1 milijun eura čistog javnog novca, koji je mogao završiti u gradskoj blagajni, doslovno je izbijeno iz ruku građana Makarske kako bi taj golemi profit ostao u džepu povlaštenog hotelijera.
Vrhunac apsurda: 10 obrtnika na 20 kvadrata plati više nego hotel za 700 kvadrata!
Da je makarska matematika potpuno otišla u sferu sumraka, dokazuje usporedba s malim info-pultovima na Marineti, 100 -ak metara dalje od spomenutog hotela.
Tamo desetak malih obrtnika koji se bave djelatnošću najma brodova (rent-a-boat) doslovno krvari pod nametima. Gradska tvrtka Makarska obala nametnula im je pod palicom kneza Ante Bilića najam unificiranog pulta – koji nema ni 2 kvadratna metra površine – u iznosu od nevjerojatnih 3.500 do 5.500 eura + PDV po sezoni. Kada se pribroji i naknada Gradu za javnu površinu, dobiva se drakonska računica: mali makarski obrtnik za svoj pult plaća preko 2.500 eura po kvadratu!
Iz ovoga proizlazi matematički i ekonomski horor: tih 10 rent-a-boat obrtnika za svojih jadnih, zbirnih 20 kvadrata pultova i jedva dva i pol mjeseca špice sezone preko ljeta plati Gradu i Makarskoj obali VIŠE nego što bogati hotel plati za svojih 722 kvadrata obale i CIJELU GODINU dana rada!
Brutalni harač na plaži: Jedna godina rada na plaži plaća se kao 10 godina hotela Osejava!
Dok hotel Osejava uživa povlastice, većina ostalih hotela i restorana na plaži također radi sezonski, ali ih gradska uprava i tvrtka Makarska obala “dere k’o mačke” i naplaćuje im brutalno veće cijene:
• Ostatak makarske rive: Svi obični, “mali” ugostitelji koji drže kafiće i restorane na ostatku makarske rive za svoje štekate plaćaju drakonskih 300,00 eura po kvadratnom metru fiksno izravno Gradu. To je 5 puta skuplji kvadrat nego za povlašteni hotel.
• Brutalan primjer na plaži (potez od lučice hotela Dalmacija do Biokovke): Na ovom dijelu plaže ukupna površina ugostiteljskih štekata iznosi nešto manje od 700 metara kvadratnih. Na tom komadu obale, ali i na svim dijelovima plaže kojima upravlja Makarska obala i knez Ante, svi ugostitelji za svoje bašte plaćaju brutalnih 420,00 eura po kvadratu fiksno, uz obveznih 5% do 6% varijabilnog dijela od prometa.
Kada ogolimo ovu računicu do kraja, dolazimo do najstrašnijeg podatka: ugostitelji s plaže na potezu Dalmacija – Biokovka za manje od 700 m² bašte moraju Makarskoj obali iskrcati gotovo 290.000,00 eura fiksne naknade godišnje unaprijed. To znači da ugostitelji na plaži u samo jednoj jedinoj godini plate gotovo jednako koliko će hotel Osejava platiti za cijelih 10 godina trajanja svoje koncesije na rivi! Hotel Osejava za cijelo desetljeće plati ukupno oko 359.210 eura, dok domaći ljudi na plaži taj isti iznos moraju zaraditi i uplatiti u praktički par mjeseci jedne sezone.
O obiteljskim klanovima smo već pisali, ali vrijedi ponoviti. Kao što je naš portal već ranije detaljno pisao, dok se običnim malim ugostiteljima poput starog obrta Pape štekati ukidaju preko koljena, obiteljsko-političke veze unutar gradskih struktura cvjetaju u potpunoj tajnosti.
Podsjetimo samo na najeklatantniji primjer unutar uže obitelji gradske vijećnice Kristine Katić Brkulj, čija je sestra u isto vrijeme na javnom natječaju dobila od Grada čak dva poslovna prostora pod ugovorima čiji se konačni iznosi i dalje skrivaju od očiju javnosti. Cijeli taj krug savršeno se zatvara u Makarskoj obali, gdje njihov brat Ivan Katić sjedi izravno u Nadzornom odboru i drži ljestve direktoru Anti Biliću, osiguravajući obiteljsko zaleđe za drakonske namete koji se provode nad domaćim ljudima.
Za koga radi gradska uprava?
Ove brojke i primjeri jasno razotkrivaju stvarnu politiku Zorana Paunovića. Priča o “redu na pomorskom dobru” obična je magla za javnost. U praksi, mali lokalni poduzetnici, domaći ugostitelji na rivi i plažama te obrtnici s pultovima služe isključivo kao porezne krave muzare koje se drakonskim nametima mora iscijediti do kosti kako bi se krpao proračun.
Makarska je od grada svojih građana postala privatna kneževina i oligarhija u kojoj krupni hotelski kapital i interesne skupine povezane s lokalnim vlastodržcima uživaju u političkom imunitetu. Oni dobivaju najljepše dijelove makarske obale i rive za kikiriki, dok pravila poslovanja za obične ljude ovise isključivo o tome tko drži ljestve s koje strane političkog stola.
