5. veljače 2016. Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović osobno je priopćila Draganu Lozančiću kako ne uživa njezino povjerenje zbog povreda Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu. Donijela je Odluku kojom ga razrješava dužnosti ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije.
Istodobno, donijela je i Odluku o razrješenju Ivice Panenića predstojnika Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost. Razlog? Neosiguravanje provođenja poslova iz djelokruga UVNS-a. Predsjednica nije obvezana obrazlagati svoje Odluke u oba slučaja. Naprotiv, kad bi se upustila u objašnjavanje razloga zbog kojih je donijela spomenute odluke, prokazala bi bitne značajke sigurnosnog sustava i time bi mu nanijela neprocjenjivu štetu. Dakle, dužna je o razlozima smjene šutjeti kako ne bi ugrozila sustav za kojeg je odgovorna zajedno s predsjednikom Vlade. Kome to nije jasno? Političkim analitičarima HRT-a, Ivanu Rimcu, Bertu Šalaju, urednicima i novinarima: Novokmetu, Togonalu, Husaku, Smrtiću, Jasmini Popović … ? Je li to jasno čoporu s Prisavlja? Nije jasno – a trebalo bi biti – prvaku oporbe i njegovim sljedbenicima. To izgleda nije jasno – a trebalo bi biti – nekim saborskim zastupnicima. To nije jasno – a trebalo bi biti – medijima. Kako je reagirao Zoran Milanović, bivši premijer, koji misli da je drskost žutokljunca vrlina koju bi osim njegovih pristaša ostala javnost trebala cijeniti? Rekao je: ‘Neka ga smijene, imaju pravo, ali Lozančić, ja i gospođa Kitarović znamo neke stvari, i znamo što je Lozančić napravio za Hrvatsku što gospođa Kitarović i njoj slični ne mogu napraviti u 5 mandata’. Dan kasnije, 6 veljače 2016., valjda misleći da nije dobro shvaćen, komentira Lozančićevu smjenu: ‘Ovo sve skupa ukazuje na kaos i bezvlašće u kojem Hrvatska niti ima vlast niti ima koherentnu vladu, niti ima osobu koja u svojstvu premijera donosi odluke. Za Lozančića se ne bojim. To je čovjek koji će naći vrhunski posao u bilo kojem trenutku. Zaslužio je najviše hrvatsko odlikovanje o čemu znam ja, predsjednica i još nekoliko ljudi’. Lozančić i tih nekoliko ljudi … dobili bi priznanje prvaka struke kada bi se makar u skrovitosti odvažili reći bivšem premijeru da zašuti napokon, da prestane brbljati o tuđim zaslugama jer brbljajući ugrožava sustav kojim više ne zapovijedaju ni bivši predsjednik Josipović, ni bivši premijer Milanović ni on, tj. Dragan Lozančić. Sigurnosnim sustavom ne zapovijeda ni potpredsjednik Vlade Božo Petrov, no on se sam ovlastio biti u toj ulozi. Čin ulaska dužnosnika Vlade – pa bio on i potpredsjednik – u prostor Sigurnosno obavještajne agencije prinos je bezvlašću, ili kako bi Milanović rekao nekoherentnosti vlasti. O kontaktu, o razgovoru s dvojbenim povodom da se i ne govori.
‘Imamo problem svi zajedno’
Priznanje struke i ljudi koji razumiju problem Lozančićevih ‘uspjeha’ zaslužuje bivši analitičar u MUP-u dr. Robert Kopal. On je u izjavi za Dnevnik, 9. veljače upozorio da ‘imamo problem svi zajedno’. ‘Za pravu istinu morale bi se objaviti klasificirane informacije koje su tako označene upravo zato da ostanu tajne. Iz tog razloga što ne znamo istinu, moramo prestati komentirati. Prenošenjem, iznošenjem dezinformacija, poluinformacija, informacija različitih konotacija ugrožavamo nacionalnu sigurnost’. Pametnome dosta, ali bivšem premijeru očito nije, i ne bi mu bilo dosta da je pred njim još pet mandata. Dr. Kopal zna da je nacionalna sigurnost i u slučaju Lozančić u korelaciji s medijskim okruženjem. On je – kako pristoji osobi njegovog znanstvenog formata i nadasve iskustva – odaslao pismo, u kojemu apelira ‘na zajedničko suzdržavanje od objavljivanja informacija koje bi potencijalno mogle ugroziti nacionalnu sigurnost naše domovine’, jer ‘imamo samo jednu domovinu’ (Jutarnji list, 9. veljače). U tom kratkom pismu dr. Kopal navodi kako ‘poznati novinar iz susjedne države, javno, na hrvatskoj televiziji izjavljuje da su njihove obavještajne službe izvrsno pozicionirane u RH’ te da smo ‘suočeni i sa željama drugih država da nametnu svoje stavove i ostvare svoje interese’. ‘Djelovanje SOA-e na području Republike Hrvatske usmjereno je na sprječavanje aktivnosti ili radnji koje se poduzimaju radi ugrožavanja Ustavom utvrđenog poretka, ugrožavanja sigurnosti državnih tijela, građana i nacionalnih interesa’. Iako dr. Kopal ne spominje ime ‘poznatog novinara iz susjedne države’ jasno je da se radi o Miroslavu Lazanskom, novinaru ugaslog zagrebačkog tjednika Danas i suradniku KOS-a koji je nedavno gostovao u emisiji Otvoreno, urednika i voditelja Mislava Togonala.
Pozicioniranje srpskih službi
Da su srpske obavještajne službe izvrsno pozicionirane u RH dokazuje i drskost s kojom je to Lazanski konstatirao, dajući do znanja da je i njegovo gostovanje očiti dokaz tome. Nema sumnje da su srpske obavještajne službe najbolje pozicionirane u medijima. Naravno, pod različitim krinkama: naprednjaštva, kozmopolitizma, slobodarstva, antifašizma itd. Tomu je dokaz i uređivačka politika HRT-a. Dokaz tomu je i činjenica da je na čelu nacionalne televizijske kuće visoki dužnosnik bivšeg jugoslavenskog režima. Dokaz tomu je orkestracija koja se u tren oka – na mig – uspostavlja na temu antifašizma u slučaju jednog ministra, potom ravnatelja SOA-e i predsjednika Odbora za unutarnju politiku, orkestracija koja podiže na noge sav antihrvatski otpad počevši od srpskih Novosti do HRT-ovog Studija 4, od Labirinta do Otvorenog, od Mreže prvog do Hrvatske uživo, od HND-a Saše Lekovića do BezVeze Danijele Trbović … od Jadranke Kosor do Josipovića, od Frljića do Alfijera, od BaBa do Munižaba … itd.
Samomapiranje otpada
(Kojeg li paradoksa: kao nuspojava spomenute orkestracije događa se samomapiranje otpada, koje se u javnosti i društvenim mrežama prepoznaje kao ‘Registar izdajnika’. Bude li broj registriranih nadmašio 20 posto od ukupnog broja državljana RH bit će to zasluga SDP-ovog stranačkog prvaka, odnosno medija koje je financirala njegova vlast, ali i Styrinih tiskovina, posebno Expressa, zatim Pavićevog Telegrama itd. Pod pokroviteljstvom Milanovićeve Vlade i bivšeg predsjednika Josipovića cvali su Mao Ce-tungovi cvjetovi kao simboli slobode i različitosti i to u čitavom rasponu duginih boja, pa bi bio red da se svi upišu u spomenuti registar. Nek’ se zna koliko ih ima.) Za razliku od ovoga paradoksa i samomapiranja otpada, devastacija obavještajnog sustava se dogodila u režiji Milanovićeve Partije u doba Račanove koalicijske Vlade u kojoj je ministar obrane bio HSLS-ov uvaženi član a današnji europarlamentarac Jozo Radoš. Nakon dolaska Račana i Mesića na vlast, pomoćnik ministra Radoša Mladen Ružman je pripremio kadrovsku čistku u bivšoj Sigurnosno informativnoj službi nakon koje se ta vojno protuobavještajna služba nikad nije oporavila. Bio je dovoljan jedan potpis ministara obrane Joze Radoša da se smijeni i otpravi u mirovinu 162 djelatnika, odreda proizišlih iz Domovinskog rata. Povod? Operacija Kameleon, navodno. Stvarni je razlog promjena krvne slike te i drugih hrvatskih službi kako bi se ‘poslije smrti autokrata Franje Tuđmana’ i Zagrebačkog summita (studeni 2000. g.) Balkan mogao bez problema približiti EU.
Obavještajna zajednica nakon 2000. g.
Aktualni politički trenutak povod je da se prisjetimo još jednog događaja bez primjerene kazne i presedana: Obavještajnoj zajednici netom uspostavljene, oslobođene i reintegrirane RH zadan je – u doslovnom smislu – neprijateljski udarac. Pavićev tjednik Globus (1. veljače 2002. g.) objavio je dio transkripata tajno snimljenih razgovora između Slobodana Miloševića i Billa Clintona. Nekada Hinin novinar, potom Globusov, a danas novinar Pavićevog Telegrama Igor Alborghetti posredovao je između Radoševog pomoćnika za sigurnost Mladena Ružmana i svog nezakonitog šefa Nine Pavića. U spomenutom broju Globusa Alborghetti je objavio dio od 700 telefonskih razgovora koje je presrela hrvatska tajna služba. Alborghettijeva suradnja na medijskoj destrukciji hrvatskih službi koju godinu kasnije poprimila je službeni karakter: njegova je bračna družica dobila namještenje u Vojnoj sigurnosnoj službi.
Milanovićevo pokrivanje političkog statusa
Što povezuje apel dr. Kopala u slučaju smjene ravnatelja SOA-e s ovim primjerom destrukcije? Transkripti razgovora Miloševića i njegovih sugovornika sami za sebe u trenutku objavljivanja nisu imali nikakvu važnost, ali s činom objave je razotkrivena strategijska prednost i taktička mogućnost hrvatskih službi. I ne samo to. S činom objave popljuvan je trud desetak ljudi koji su mjesecima dan i noć uspostavljali sustav kako bi došli do spomenute strategijske prednosti. Treba li uopće spominjati da je objavljivanje Miloševićevih transkripata – u kojima se spominje i njegov telefonski razgovor s bivšim američkim predsjednikom – značilo i ugrozu suradnje s američkom obavještajnom zajednicom. U tome smislu, Milanovićevo pokrivanje svog političkog statusa hvalospjevom Lozančiću i lavina poluinformacija pokrenuta medijskom kampanjom mogli bi ugroziti bitne strateške pozicije RH u odnosu na ‘države koje su naumile nametnuti svoje stavove i ostvariti svoje interese’. (portaloko.hr)
