Došašće je vrijeme budnosti. Na to nas poziva Gospodin u evanđeoskom ulomku koji čitamo na početku ovog svetog vremena. Ta bi se budnost na prvi pogled mogla protumačiti kao odsustvo sna, uskraćivanje spavanja ili odmora.
Kako bi bilo tako, kako bismo u tom slučaju izvršavali povjerene nam obveze i sve ono što nam nalaže svakodnevlje?! Ipak, ako dublje proniknemo u ono što nam Božji poziv na početku došašća želi reći, uvidjeti ćemo da ta budnost nije odsustvo sna ni spavanja, nego duboka nutarnja svjesnost o sebi i životu u odnosu na Boga. Zastati na trenutak usred vreve suvremenog načina života i očima vjere pogledati vlastitu, osobnu povijest, život i stvarnost u koju smo uronjeni. Vjera nam tu daje vidjeti, prepoznati ne samo Božji trag, nego njegovu živu prisutnost. On se pokazuje kao Bog koji se nije zatvorio u onostranost ili u neku prošlost koja se događala ovdje na zemlji, nego kao svevremena i su-vremen našem postojanju i našoj životnoj stvarnosti koja se događa – sada. Zbog toga došašće nije neka komemoracija ili iščekivanje obljetnice događaja Boga koji se jednom davno utjelovio u nekoj dalekoj zemlji usred romantične priče o štalici i slamici. Božić nije puko sjećanje na događaj Betlehema iz davne prošlosti, već proslava činjenice Boga u našoj stvarnosti ovdje i sada. On je Bog koji se uprisutnio i prisutnim ostao. Zato je on Prisutni. Budnost je prepoznati tu Prisutnost. Ona mijenja. Preobražava. Otvara pogledu dimenziju stvarnosti koja je do sada bila zatrta prevjesom površnosti i života ispunjenog svakodnevnim utrkama s obvezama. Dimenziju stvarnosti i života koja je daleko više od ovog što vidimo tjelesnim očima.
U tome je smisao budnosti na koju nas Bog poziva. Možemo slobodno reći da je ta budnost njegovo dozivanje svakog čovjeka imenom uz poziv:“Pogledaj, ja sam tu! Nisam te napustio!“ Riječ je o iznimno važnoj poruci koja želi odjeknuti u srcu suvremenog čovjeka opterećenog tmurnom svakodnevicom obilježenoj borbom za egzistenciju, zdravlje, bližnje i bolje sutra, usred svijeta koji se turbulentno mijenja intenzivnije ili sveobuhvatnije nego ikad prije. U takvoj situaciji čovjek je nerijetko izgubljen i očajan, iako je budan nije probuđen. Živi u nekom stanju u kojemu je izložen potonuću u očaj i besmisao, pritisnut osjećajem bespomoćnosti ispred sila vremena, događaja i društva koji prijete njegovom postojanju i sreći. Zato se ovaj poziv na budnost u ovo naše vrijeme čini aktualnijim više nego ikad prije. Čovjek je potreban mira i sigurnosti svake vrste, ali povrh svega potreban je Boga koji je jedini jamac sigurnosti koja našem postojanju daje smisao, napose kao život pritisnu križevi bolesti, neizvjesnosti, smrti i umiranja. Zato za Božju prisutnost u životu nema alternative. Bog nema zamjene. Niti konkurencije. Ostati neprobuđen znači vlastitome biću uskratiti uočavanje Božje prisutnosti koja svemu postojećem daje jednu sasvim novu kvalitetu. Stoga – budni budimo!
