Razmatrajući biblijsku poruku kroz ovo vrijeme došašća, nužno dolazimo do osobe Ivana Krstitelja. Bez njega je navještaj dolaska Isusa Krista nezamisliv.
Mogli bismo reći da je Ivan Krstitelj nezaobilazan i neodvojiv od Isusove osobe i misije. Ne samo da su kao ljudi bili rođaci, već su u povijesti spasenja nužno povezani – Ivan je Isusov neposredni preteča. Sam je Gospodin za njega rekao da se od njega nije rodio veći.
Ivanovo je svjedočanstvo svevremeno. Živi na rubu pustinje. Živi oskudno, od onoga što pustinja može dati. Propovijeda, govori ono što živi. Živi pa govori. Život je svjedočanstvo istinitosti njegove riječi. Čini je autentičnom. Zbog toga narod hrli za njim. Dolazi odasvud. Očito su ljudi u Ivanovoj osobi prepoznali i Božji glas. Ivan je glasnik. Prepoznali su istinitost njegovih riječi zajamčenu njegovim životom. Za pretpostaviti je da je više ljudi pohrlilo na rub pustinje Ivanu Krstitelju nego u jeruzalemski Hram velikim svećenicima. Ivanu su išli jer su htjeli. U Hram su išli jer su bili naučeni da to treba činiti. Razlika među motivima je nepremostiva. Ona je glas koji se prolama vremenom i društvom ne samo Ivanovog vremena.
Ivana je oblikovala pustinja. Izraelci nisu bili vješti preživjeti u pustinji. Pogotovo ne Ivan za kojeg znamo da je bio iz gorja, iz grada Judina, kako je zasvjedočio evanđelist Luka. Staviti se u pustinju bez iskustva u preživljavanju u takvim uvjetima značilo je riskirati sigurnu smrt. Potpuno ovisiti o Bogu. Kao starozavjetni Izraelci pod Mojsijem u Sinajskoj pustinji. Iskustvo pustinje preobražava. Daje shvatiti vlastitu malenost i krhkost onoga tko se u njoj nađe. Priznati sebi i prihvatiti potpunu ovisnost o pustinji, o ambijentu bez hrane, vode, zaklona. Bez sigurnosti. Tu čovjek osjeća vlastitu malenost. Ništavnost. Pustinja je jača i od prilagodljivijih za život u takvim uvjetima nego što je čovjek. Ona oblikuje, pročišćuje. Suočava čovjeka sa samim sobom. Sa životom i smrću koja je opipljivo prisutna. Dostupna i svakodnevno prijeti.
U tom smislu pustinja je privilegirano mjesto. Mjesto susreta čovjeka sa samim sobom, susreta sa životom i s Bogom. U pustinji čovjek prihvaća svoju ovisnost o većem od sebe. Svjestan je da njegov život nije u njegovim rukama. Zato je iskustvo pustinje dragocjeno. Njime obogaćen i pročišćen čovjek ima potrebu svjedočiti drugima. Ivan Krstitelj upravo tako postupa.
Veliki svećenici negoduju. Šalju farizeje i pismoznance izvidjeti situaciju. U njim je nemir. Brižno njegovani društveni i hramski sustav u njihovim je očima potencijalno ugrožen. Za njih je Ivan Krstitelj iracionalna prijetnja. Trebat će ga ukloniti. To će se kasnije i dogoditi. Jedan čovjek na rubu pustinje, odjeven u kožnati pojas i devinu dlaku najednom je prijetnja sustavu. Društvenom i religijskom. Slično će biti doživljen i sam Isus nešto kasnije. Također od velikih svećenika i farizeja. Oni su svoj zadatak očuvanja sustava i svog položaja u njemu zaodjenuli maskom vjere. Zato šalju na rub pustinje izvidjeti tko je Ivan. Narod ga slijedi. Njih narod poštuje zbog službe i tradicije, ali ih ne voli. U njihovom odnosu prema Ivanu očituje je dubok nutarnji prijezir. Tko ne pripada njihovom krugu treba biti zgažen poput kukca. I biti će. I Ivan i Isus. Trebalo je čuvati sustav. Čuvari sustava sve će lako opravdati. I samo ubojstvo. „Bolje da jedan čovjek umre za narod!“ – reći će veliki svećenik Josip Ben Kajfa nekoliko dana prije nego će Isus biti razapet.
Iskustvo pustinje Ivanu je otvorilo oči. On jasno uočava i prokazuje zlo i njegove nositelje. Farizeje i sve one koji su ga došli provjeravati, propitkivati i nad njim zdvajati naziva „leglom gujinjim“. Beskompromisan je i jasan. Kasnije će javno prozvati i Heroda, tetrarha Galileje. Zbog toga će, među ostalim biti ubijen.
Iako ne živimo u pustinji niti na njenom rubu, ipak nas Bog u našem življenju dovede u situaciju pustinje. To je svaka ona situacija u kojoj se osjećamo bespomoćnima. Tada nam sve što se do jučer činilo problemom pada u vodu. Situacija pustinje čini da uočavamo i vrjednujemo bitno. U pustinji je novac bezvrijedan. Ali obična je voda bitna. Zato u situaciji pustinje ne očajavajmo nego se sjetimo da je svaka životna situacija prilika da jasno razlikujemo ono potrebno, nužno i beskorisno. To nas preobražava i otvara oči duše da zornije uočavamo Božju ruku koja nas jedina sigurna vodi kroz život. A veliki svećenici i farizeji? Oni će uvijek zdvajati i propitkivati. Za čovjeka s iskustvom pustinje Bog i vjera su izvor ljubavi i snage za život. Za njih, velike svećenike i farizeje su samo posao kojim se bave.
