Tijekom božićnih blagdana uvijek se u dijelu medija iznova aktualizira pitanje godišnjeg blagoslova obitelji u njihovim domovima, što je ustaljena praksa u većini katoličkih župa u našim krajevima. Oko tog pitanja obično se povede žustra rasprava, nerijetko praćena vrijeđanjima i omalovažavanjima, kako je već to običaj u hrvatskom društvu gdje ništa ne može proći bez toga.

Don Ante Žderić

Treba znati da je pitanje godišnjeg blagoslova obitelji u njihovim domovima stoljetna praksa Crkve. Ovdje nije riječ o blagoslovu kuća, kako se ovaj običaj zna nazivati, već o blagoslovu obitelji u njihovim životnim prostorima. Ne blagoslivlja se namještaj ili prostorije u kući, već ljudi, osobe. Blagoslov prostora je uključen u molitvu, ali nije na prvom mjestu. Ovaj običaj ne smijemo shvaćati magijskim škropljenjem ljudi, već molitvenim zazivom Božje milosti na ljude, obitelji, poslove, stvari i prostor u kojemu žive i rade.

Blagoslov je u prošlosti imao i naglašenu pastoralnu dimenziju. To je bila prilika da se svećenik upozna sa svojim župljanima, da kratko s njima popriča u njihovim domovima, da čuje njihove radosti nade, žalosti i tjeskobe. U obiteljima je to bio događaj za koji se posebno pripremalo i koji je obilježavao božićne blagdane i početak nove kalendarske godine. To se na poseban način dolazilo do izražaja na selima. Svećenika su pratili ministranti koje se na poseban način darivalo. Djeca koja su doživjela to iskustvo takva sjećanja s radošću pamte čitavi život. U prošlosti je svećenik na vrata kuće kredom upisivao godinu blagoslova. Danas je kredu zamijenila naljepnica sa svetom sličicom i godinom.

Vremena su se promijenila. Živimo ubranim načinom života, posebno u gradskim sredinama. To se odrazilo i na godišnji blagoslov obitelji. U od pada komunističkog sustava nešto je veći broj obitelji koje žele primiti svećenika u blagoslov. Župe su velike i obveze brojne. Broj svećenika jedva zadovoljava potrebe suvremenog pastorala. Božićni su blagdani vrijeme odlaska na godišnje odmore i nerijetko je u kućama zateći tek ponekog člana obitelji ili, često, nikog. Današnji blagoslov je kratka molitva koja je takva zbog nastojanja da se svima iziđe us susret i kako se blagoslov ne bi protegao do u nedogled. Sve to ima svoje prednosti i nedostatke. Najveći je nedostatak propuštanje prilike upoznati župljane.

Najčešće medijsko pitanje oko kojeg se lome koplja je pitanje novca koji se daje svećeniku. Žalosti kada se to kritizira bez ikakvog znanja o tome, a na temelju predrasuda ili, ne želimo vjerovati, mržnje na Crkvu maskirane u kritiku. Nerijetko se takav stav preobrazi u pljuvanje i neopravdano generaliziranje. Zbog toga je važno znati (onima koji to ŽELE znati) da:

  1. Godišnji blagoslov obitelji nije obvezan
  2. Svećenik u blagoslov dolazi samo obiteljima koje se za to prijave
  3. Vjernici u blagoslovu nisu dužni ništa davati svećeniku

Treba istaknuti da su ovo načelna stajališta. Naravno da ima slučajeva da se od njih u praksi odstupa. Također je važno znati da:

  1. Svećenici nemaju plaću od Države
  2. Svećenici nemaju mirovinsko osiguranje
  3. Umirovljeni svećenici nemaju mirovinu iz državnog mirovinskog fonda
  4. Svećenici u pastoralu na župama nemaju radni staž
  5. Do 1991. svećenici nisu imali pravo na zdravstveno osiguranje

Nerazumijevanje i nerijetko pljuvanje po pitanju „uzimanja novca“ prilikom blagoslova obitelji je potpuno nerazumno i – u krajnju ruku – zločesto. Nitko ne blagoslivlja obitelji radi novca. Nitko ne pita novac. Praksa potpisnika ovih redaka je svakome dati do znanja da nije ništa dužan davati. Niti se različito tretira one koji daju novac od onih koji to ne čine. Ipak, većini ljudi prilikom blagoslova čast je i radost darovati župu ili svećenika. Sva uvjeravanja kako to ne treba i kako nisu dužni tu ne pomaže. Zapravo, ljudi bi se uvrijedili da se odbije njihov dar. Nekoj je bakici čast darovati svećenika i poniženje bi joj bilo odbiti. Redovito je to iznos koji je simboličan. Nemoguće je da bi zbog njega patio bilo čiji kućni proračun. Važno je napomenuti da većina tih sredstava ide u proračun župe. Samo mali postotak je nagrada svećeniku. Uostalom, dobar dio naših seoskih župa su raseljene. Ostala su još staračka domaćinstva. Zar tu može biti riječi o nekim velikim prihodima?! Svaki razboriti svećenik znat će ne uzeti dar u obiteljima osjetljivog socijalnog stanja, ma koliko taj dar bio simboličan.

Ponegdje se zadržao običaj (na selima) obveze redovine ili lukna, godišnjeg priloga obitelji za svećenika, kao i zvonarine za zvonara. Takvi su slučajevi sve rjeđi, a gdje ih ima opet je riječ o gotovo simboličnom iznosu izjednačivom s onim dobrovoljnog dara.

Također od dežurnih kritičara slušamo o porezu koji bi Crkva morala plaćati na „krštenja, vjenčanja…“ i slično. Pitam se samo na osnovu čega ako kod tih sakramenata od vjernika ništa ne uzimamo?! Ako nešto žele darovati, opet vrijedi isto kao i kod dara prigodom blagoslova obitelji. Što reći za iste kritizere koji bi da Crkva „otvori svoje riznice za siromašne!“ Tko bi onda opravdao rasprodaju kulturnih dobara iz tih riznica, koja nisu imovina svećenika nego Crkve i kulturno blago Republike Hrvatske?! A ako bi se ovdje riznice odnosile na račune župa, tko bi onda pokrio troškove tih župa (održavanje objekata, režije, plaće službenicima…)?!

Pametnome dosta…

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime