Rođena sam ratne 1991. godine, o ratu ne znam mnogo. Sve što znam, pročitala sam iz par knjiga, pogledala na TV- u i čula par priča…
Možda nedovoljno znanja, ali dovoljno da znam da se to nikada ne smije ponoviti. Pišu neki mediji da se ponovno sprema rat na Balkanu, jedni naoružavaju Srbiju, a drugi moju domovinu Hrvatsku. Razmišljam često o svojoj domovini i uvijek završim s istom mišlju, u mojoj domovini nikad i nije završio rat. Ratnih godina branili smo svoje domove i svoja ognjišta od neprijatelja, a danas ih napuštamo jer su nas izdali prijatelji – političari. Gledam one slike zapaljenih kuća i ucviljenih majki, a je li danas drugačije? I dalje gledamo kako se vatra gasi na ognjištima domova diljem lijepe naše, a ucviljene majke prate na kolodvorima svoju djecu u bolje sutra. U koje bolje sutra? Bolje za neku državu koja prima jeftinu radnu snagu, iskorištava našu mladost i uništava moju domovinu. Svađaju se ljudi oko plavih i crvenih, oko bijelih i zelenih, svađaju, a čemu? Zar mislite da njihova djeca odlaze? Ja mislim da nisu. Njihova djeca mašu novčanicama i smiju se u lice svima nama koji preživljavamo. Ako smo se ratnih godina branili od neprijatelja, zašto se i danas ne branimo? Zar nitko ne žali našu mladost? Razmišljam o lanjskom prosvjedu naših branitelja, pa zašto ste branili političare, umjesto našu mladost? Zar u mojoj domovini nikome nije žao te djece koja rintaju negdje tamo 16 sati u danu, ribaju WC nekih trgovačkih centara, jedu konzerve i paštete u stanu s pet ljudi. Možda te danas nije briga što nečija majka plače na kolodvoru za svojim djetetom, ali možda će sutra tvoja plakati za tobom. Ne vjerujte da nas čeka bolje sutra, dok ne radimo na boljem danas. Rat za domovinu traje i dalje, a na nama je da je obranimo.
