Zadnjih godina intenzivirali su se medijski natpisi i s time vezane polemike oko kanonizacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Neki tiskani mediji donijeli su opsežne analize mogućeg daljnjeg postupanja Svete Stolice, na čelu s papom Franjom, o ovom pitanju.
Čini se da se polemike oko Alojzija Stepinca nisu nikada stišale, kako u vrijeme dok je bio živ, tako i danas, tolika desetljeća nakon njegove smrti. Nije izgledno da će se to pitanje konačno riješiti i kada mješovita katoličko-pravoslavna komisija završi svoj rad, kad god to bilo. Stepinac se, jednostavno rečeno, našao kao objekt koji je predstavljen kao jedan od razloga ekumenskog razmimoilaženja dviju Crkava. Da to nije on, bio bi nađen netko drugi. Jer razlozi razdora između katolika i pravoslavnih, posebno na ovim našim područjima, nikad i nisu ovisili o ulozi jednog čovjeka. Ti su razlozi daleko stariji, kompleksniji i dublji od vremena i uloge Alojzija Stepinca.
Stepinac je bio zagrebački nadbiskup u nesretnom vremenu u kojemu su se na našim prostorima, kao i u cijeloj Europi i svijetu, sukobljavale velike ideologije fašizma/nacizma i komunizma. Crni i crveni. Kao i drugdje, kod nas su ove ideologije bile utjelovljene i lokalnim inačicama koje, pojednostavljeno rečeno, prepoznajemo u ustašama/četnicima i komunistima/partizanima. Drugi svjetski rat ovdje nije bio samo pitanje okupacije Sila osovine (Italija, Njemačka) koje je trebalo poraziti. Taj je sukob u isto vrijeme bio i građanski rat među samim Hrvatima. Do tada marginalne političke manjine (ustaški pokret i komunistička partija) svoj su ideološki sukob prenijele na čitav jedan narod. Posljedice toga osjećamo i danas. U sred toga sukoba našla se Katolička Crkva s Alojzijem Stepincem kao zagrebačkim nadbiskupom. K tome, valja naglasiti da je Drugi svjetski rat zapravo bio nastavak Prvog i da je oružjem produbio sukob koji je na našim stranama postojao već desetljećima – sukob obilježen željom Hrvata za obnovom svoje stoljetne državnosti i Srba za obnovom svog srednjovjekovnog Dušanovog Carstva. Ti su se interesi sukobljavali na istom području gdje su dva naroda stoljećima živjeli izmiješani, jedan većinski katoličke, a drugi pravoslavne ispovijesti. Zato nije čudo da se taj ideološko-politički rat preslikao i na odnose dviju Crkava te ih trajno još više udaljio jednu od druge. Ne treba ni spominjati da je Domovinski rat na te odnose imao slične posljedice.
U slučaju Stepinac jedna je dimenzija objektivno promatranje njegovog stava za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. Druga je tumačenje tog stava iz katoličke (hrvatske) ili pravoslavne (srpske) pozicije. Tu ulogu igraju emocije, uvjetovane svime prije rečenim, i zauzimanje pozicija za daljnje odnose dvaju naroda i Crkava. Osobnost Alojzija Stepinca tu pada u drugi plan i on od osobe sa svojim manama i vrlinama postaje ideologizirani lik koji je ili savršeni svetac ili zločinac, ovisno kako kome odgovara. Žalosna je činjenica da se i u katoličkim osvrtima na njegov lik i djelo pažnja posvećuje njegovim političkim stavovima, a njegova osobnost i krjeposti se zanemaruju. Tako se, na žalost, Stepinca promatra isključivo kroz prizmu njegovog odnosa prema ustašama i partizanima, zapostavljajući sve druge vidove njegove osobe. Stoga je Stepinac od crkvenog pastira vremenom postao politički, ideološki lik kojeg se ili glorificira ili sotonizira. U tom smislu ni jedan od ta dva pristupa nije dobar i dugoročno neće dovesti ni do kakvog rješenja. Ustvari, ostat će kamen spoticanja i alibi da između katolika i pravoslavnih ne dođe ni do kakvog značajnijeg pomaka u zacjeljivanju rana bolne prošlosti.
Ako bismo htjeli biti objektivni, onda bismo Stepinca okaratkerizirali kao legalista, čovjeka koji je bio uvjeren da je jedini ispravan stav poštivati vlast države u kojoj živi. U tom se smislu on nije razlikovao od većine katoličkih biskupa svojeg vremena. Osim toga, nastupom komunističke vlasti u Jugoslaviji Stepinac se također ponio kao legalist, što tumači njegovo prisustvo na vojnoj paradi partizana u zagrebu gdje je bio prisutan tik uz Vladimira Bakarića. Njegovo odbijanje Pavelićeve ponude da pred kraj rata preuzme vlast u NDH pokazuje da je Stepinac pod svaku cijenu pokušavao Crkvu kao instituciju držati dalje od sukoba velikih ideologija. To što je on službeno bio vojni ordinarij u NDH bila je puka pravna legalna i legitimna stvar koja nije imala nikakvog utjecaja na politiku Zagreba u to vrijeme. Također je jasno da je Stepinac bio čovjek kojemu je bilo stalo da Crkva ne smije zauzeti stranu u svjetskom sukobu jer je, s jedne strane, to u isto vrijeme bio rat dviju ideologija, a s druge strane na obje su strane u sukob bili uključeni katolici. Važno je znati da je komunizam u to vrijeme bio izjednačen sa staljinizmom, a krvava Otkobarska revolucija u Rusiji dogodila se relativno nedavno. Fašizam/nacizam je u šaci držao više od pola Europe, a zapadne demokracije Britanije i SAD-a bile su tisućama kilometara daleko. Mi Stepinčev stav ne smijemo vrjednovati iz perspektive XXI. stoljeća – jer bi to bilo pogrešno – već se uživjeti u njegovo vrijeme i položaj. Tu ćemo otkriti čovjeka koji je, jednostavno rečeno, pokušavao spasiti što se spasiti da, u isto vrijeme voditi politiku legalizma i nezamjeranja, kako bi narod i Crkva iz rata izišli sa što manje moguće pogubnim posljedicama. Naravno da je njemu kao domoljubu bilo stalo da Hrvati imaju svoju državu, posebno nakon krvavog iskustva Kraljevine SHS/Jugoslavije. Ideju države ne smijemo izjednačavati s režimom koji je u njoj na vlasti.
Možemo li reći da je Stepinac u svoje vrijeme mogao učiniti više za ubijane i progonjene?! Možemo, ali je pitanje koje bi to posljedice imalo za njega osobno i za Crkvu. Sva je prilika da u tom slučaju on ne bi bilo dugo poživio. Uostalom, kada je iza rata nastupila komunistička represija, on je kao zagrebački nadbiskup „morao“ biti kriv, kako bi se slomio otpor Crkve novom režimu. U tom smislu on je postao „zločinac“ ma što god da je ili nije napravio tijekom rata. Da je to tako pokazuju slučajevi nadbiskupa Berana u Pragu, Slipyja u Kijevu ili Minzentyja u Budimpešti, koji su od strane komunističkih vlasti doživjeli istu sudbinu. Zato Stepinca ne smijemo gledati izolirano od sličnih slučajeva iz toga vremena od kojih su svi, dakako, bili u dijelu Europe kojom je čeličnom šakom zavladala crvena ideologija. Svakom mislećem i objektivnom promatraču stvari će biti jasne. Također treba znati da angažman pojedinih crkvenih službenika u ustaškim zločinima nije bio stav Crkve, nego njihova osobna inicijativa.
U ekumenskom dijalogu sa srpskom Pravoslavnom Crkvom (SPC) pitanje Stepinca uvijek dolazi u prvi plan. Radikalnom krilu SPC-a on je dobrodošao „argument“ kojim se krivica za zločine u NDH nad Srbima ne svaljuje samo na one koji su te zločine počinili, već i na čitav Hrvatski narod, a preko Stepinca, na čitavu Katoličku Crkvu. Polustoljetno komunističko sotoniziranje ovog čovjeka oruđe je radikala u SPC koji ne žele niti razmišljati o objektivnom prosuđivanju lika i djela našega Blaženika. Zbog pritiska takvih rad spomenute katoličko-pravoslavne komisije je unaprijed osuđen na jalove rezultate. Kad bi se to pitanje, neki čudom, i riješilo, spomenuti radikali iz rukava bi izvukli nekog drugog katoličkog prelata iz toga vremena i njega predstavili kao kamen spoticanja u odnosu prema katolicima. Kad nekog ideološki mrziš, relativno je jednostavno naći „razlog“ kao masku za vlastitu netrpeljivost.
Katolička strana (hrvatski biskupi) u ovom pitanju insistiraju na dosljednosti. Argumenti iz vremena beatifikacije Alojzija Stepinca jasan su dokaz. Ipak, u katoličkom stavu osjeća se i doza inata naspram SPC-u te nacionalnog ponosa koji ne računa s time da je dobro opće Crkve (odnosi s pravoslavnima), kako na to gledaju iz Vatikana, iznad ponosa mjesne Crkve u Hrvata. U tom smislu nije izgledno da će Sveta Stolica inzistirajući na proglašenju Alojzija Stepinca svetim htjeti dolijevati ulje na vatru u odnosima s Pravoslavnom Crkvom posebno kada se zna da put pape do Moskve i ruskog patrijarha vodi preko Beograda.
Kako se god uzme, Alojzije Stepinac je bio i ostao žrtva. Kako za života, tako i nakon smrti. Žrtva ideologija, politike i složenih nacionalnih i crkvenih odnosa. Sva je prilika da će tako i ostati ma koliko god se hrvatski biskupi trudili vjernike uvjeriti u suprotno.
