Dođete u Vina, pa preko Vinskog mosta odmah u Jezero sve tamo do Luke, gdje se lijepo gledaju nježna Zlatarica vrgoračka i moćni frajer Trnak. I sve vam je u ovoj neobičnoj priči istina i točno.
I da se selo u obliku vijenca na kamenitom brežuljku zove Vina, i da je mostu koji od njega vodi ime Vinski, i da su vinogradi na prostoru koji se zove Jezero, a mala kušaonica pod nadstrešnicom je na njihovom kraju na mjestu koje se zove Luka. Sve je to tamo u Dusini, u Vrgorcu, a zašto je to baš sve tako, ispričala su nam trojica vrgoračkih vinara koji su se uhvatili zlatarice i trnaka. Najprije mi je enolog Davor Mitrović, onaj koji je „kriv“ što se rodio prvi hrvatski kvasac, onaj od pošipa, kazao: „U Vrgorcu se događa prava renesansa vinarstva, entuzijasti su se uhvatili autohtonih vrgoračkih sorti i počeli raditi baš lijepa vina, moraš to vidit.“ Pa je valjalo poći put Vrgorca. Pioniri nove ere vinarstva u Vrgorcu su: Goran Franić, Dario i Boris Gašpar i Drago Mihaljević. To su i jedini vrgorački vinari, jedini u Vrgorcu koji proizvode buteljirana vina: OPG Franić, OPG Gašpar i vinarija Pilač, odnosno Mihaljevići. Čekali me na rubu malog vinograda pod nadstrešnicom u Luci. Oko malog vinograda sklapale su se sjene planina, nad njima oblaci, tek tu i tamo koja zraka sunca pozlatila bi nježno zelenilo loze zlatarice, a oni su mi s iskricama u oku govorili o zlatarici vrgorskoj i trnaku. Putem do Vrgorca mi je Davor Mitrović objašnjavao: „Zlatarica vrgorska ima dva klona, žuti i zeleni klon. Žuti klon nosi aromatičnost i strukturu, a zeleni klon nosi kiseline. A sorta je dosta zahtjevna, traži da se puno radi oko nje i lako se lomi. Čim je ženskog roda moraš bit ekstra nježan. Zato su je ljudi i odbacivali, tražila je puno njege, puno truda.“ Reče još i da vino zlatarice vrgorske nije tipično južnjačko vino: „Manje je ekstraktno, manje teško, nježnijih aroma, ima jednu zanimljivu mineralnost, lijepo ljetno vino, nije praznjikavo, ima eleganciju i zavodljivost. Zlatarica vrgorska nema nikakve veze sa korčulanskom sortom zlataricom blatskom, a što se tiče Vrgorčana ja nisam upoznao radišniji svit, koliko se oni bore s tom svojom lozom tu u vrgoračkom polju…“
Zlatarica je ženska
A Gašpar je, čim smo stigli, počeo priču, zaljubljeno govoreći: „Zlatarica je jako dobra sorta, mali alkoholi, skladne kiseline, ja ne znam ima li šta užitnije za ljeto, evo je nekidan u Zagrebu na prezentaciji WOV-icama dobila jako dobre kritike. Zlatarica je… ma ženska, prava.“ – Ali kad bocu popiješ uhvati te baš muški – dometnuo je sa smiješkom Drago Mihaljević.
– Koliko je ima?
– Ima je u vinogradima svak pomalo, neko 20, neko 50, neko 100 loza. Ja i Drago imamo najviše, imamo čak monosortne vinograde. Ona je uvijek bila u miješanim nasadima, nekad davno bilo je te sorte puno po vinogradima po Dalmaciji, čak se na nekim pjeskovitim tlima na Korčuli od nje prošek radio.
– Zašto je nestala?
– Zato što je jako zahtjevna, nestala je s dolaskom bolesti, ona je nježna sorta. Mi je beremo dosta rano, brali smo je ove godine u prvoj dekadi 9. mjeseca, zbog kiselina i svježine, jer to nije vino poput pošipa, alkoholi su 11,9, kiseline su iznad 6, ona je u stvari miks mediteranskog i kontinentalnog bijelog vina, a takva klima ovdje i je. Kušajte, neobična je, ima tu svoju nježnu aromu…
I bogme jest. Zlatarica vrgorska mi je baš otkriće i sve je što je Gašpar o njoj kazao stoji. Neobična, svježa, lagana, nježne arome, baš lijepo, drugačije ljetno vino… Na tržištu je ima, kažu mi, od njih nekoliko vinara ukupno samo 16.000 boca. Šta kaže znanost o zlatarici vrgorskoj?
– Vrlo malo, prvi put se spominje 1821. godine u austrougarskim knjigama, a nakon toga 1875. godine je održana prva izložba vina u Dalmaciji, na toj izložbi je bilo pet vrsta vina, a jedno od tih vina je bila zlatarica. Bila je i jedina bijela sorta izložena na toj izložbi. A 1948. u svojoj ampelografiji je spominje Bulić i piše da daje jako užitna vina, jako je pohvalio. A onda je pomalo iščezla u onim sustavima s lozama koje su puno davale… Izgubile su se sorte poput nje, trnka, zamijenile su ih rodnije sorte, jedna od njih je i plavka, tako ovdje zovu plavinu. Tvrdim da plavka daje izvrsna vina uz pravilno vinogradarenje.Ona nam se i najbolje prodaje, iako je naše najskuplje vino – veli Dario Gašpar, koji je s bratom Borisom odlučio krenuti u vinarstvo.
Različiti klonovi
– Brat i ja smo pomalo skužili te njezine različite klonove, ima jedan žuti, jedan zeleni, ali to se oduvijek znalo, zvali smo ih žutka i zelenka, i onda smo napravili monosortne vinograde gdje miješamo ta dva klona, držimo oko 70 posto žutke, koja daje malo jači slador i aromu, i do 35 posto zelenke koja daje kiseline.
Sluša Goran Franić, čiji je forte i ljubav pak trnak, autohtona crna sorta pa će:
– Mi smo malo ludi, ovdje ne treba gledat čije je vino najbolje, sva ova vina u bocama koja su ušla u kvalitetna i vrhunska su pobjednici. Jer kod nas u Vrgorcu je vinarstvo kao ekstremni sport, alpinizam, tko god se popne taj vrh taj je pobjednik. Eto nas troje, četvero imamo flaširana vina, mala je površina, mali je tiraž, ali uspjeli smo, tu smo. Nas tri vinara imamo ukupno 70.000 boca. Najviše, 50.000 boca imaju vina Pilač, to je i jedina vinarija u Vrgorcu i dragocjena nam je svima. Jeste li znali da je vrgoračko vinogorje najveće vinogorje Hrvatske?
– Ali sve je ljuti kamen. Ne možemo ni preorat brda kao u Imotskom ili na Hvaru jer je ovdje u Vrgorcu drugačiji kamen, ovo je taj ljuti kamen gdje je profil do jezgre zemlje, ovdje se može samo mašklinon u vinograd. Ovdje ekstremi vladaju, i mraz, i suša, i krupa svake godine, ali ne damo se. Ovdje ni borovina ne može rasti kad počne jaka erozija, jake kiše, nema šume koja bi to sačuvala, zemlja je bile boje, od vapnenca je nastala kao i crvenica, ali na ovom položaju temperature narastu i do 40 stupnjeva ljeti, nema tu strujanja zraka, ovdje je kotlina, jutrom ima rose…
Goran Franić je prvi Vrgorčanin koji je vinom dobacio do vrha. Trnak Franić 2013. je prvo vrgoračko vrhunsko vino.
– I moj trnak berba 2015. je isto vrhunski, 2014. je svima bila loša, 2016. vidjet ćemo… A kakav je trnak? On nije lepršav kao zlatarica, on je skroz nešto drugo, on je njezin momak. Trnak je autohton na području Vrgorca, Imotskoga i zapadne Hercegovine oko Čitluka i tu se udomaćio. Sad ga ima četiri etikete, ja sam počeo prvi. Kaže da se o trnku zapravo malo zna, podaci su vrlo šturi, počeli su ga istraživati prof. Maletić i dr. Zdunić.
Vino od trnaka
„Trnak ima 60 posto polifenola više nego plavac mali, a i iz debele zemlje daje takve rezultate, od malih nogu ga znam, baba ga je spominjala. Ja sam se odlučio na trnjak po naputku poznate enologinje gospođe Vesne Bućan, mogu joj reć hvala jer ona mi je to dala. Nigdje nisam imao prilike probati kako izgleda to vino od trnaka, ona je radila u Hercegovini na tim oprašivačima, a trnak je služio kao oprašivač blatine, trnak je pastuh i u vinogradu i u čaši, robusan, jak. Na jednoj Sabatini je Goran Zdunić je zovnuo mene, Grabovca i Nuića iz Hercegovine, bilo je malih količina vina te sorte, raspravljalo se šta se s njom može, ima li ta sorta potencijala, da li da je širimo ili da bude za neku kupažu, svi su se složili da bi to trebalo širiti. On ovdje ima prednosti jer je rana sorta, do 40 dana prije plavca malog je za berbu. Teško je odlučit bavit se vinarstvom ovdje, jagode posadite i dogodine u to doba stižu novci, u vinarstvu to nije tako. Triba se zadužit, pet godina čekat i onda polako dolaze novci, vrhunski trnak i ove 2017. bi mogao očekivat tek 2022.“ A onda o vinu, vodi i predrasudama. Istina je da svi dođu u vrgoračku vinsku priču s predrasudama. Zbog vode! Visoke vode često poplave vrgoračko polje, zbog toga se to polje i zove Jezero, vinogradi se nađu u tako dubokoj vodi da se čamcima kroz njih voze i ribu u vinogradima love. Uostalom, preko Vina i Vinskog mosta mi smo došli u Luku u Jezero.
– Zašto Luka?
– Zato što je ovo di je kušaonica mjesto di su se čamci vezali, nije vam ovo Vela Luka nego mala luka – smije se Mihaljević.
– Ovo je polje Jezero jer je ovdje nekad stvarno bilo jezero sa koga se voda povlačila pa s velikim kišama ponovno dolazila, opet bi se u njemu ljeti proizvodilo, a zimi plavilo, a vinogradi su bili po ovakvim malim škrapama. Turci su kad su ih Mlečani i ostali počeli napadati ubacili janjeće kože u te prirodne odvode vode u more i onda je 300 godina ovdje bilo jezero. I onda se 1938. godine probio tunel i odveo vodu. Sedamdesetih godina se taj odvod proširio, ali to je još uvijek nedostatno. – A u biti ova voda je naše bogatstvo, samo kad bi se znalo njom gospodariti. Mi i dan-danas ribarimo po vinogradima, kad bi imali ustave da možemo držati vinograde na suhom kad nam treba, i pustiti vodu da ih nahrani kad nam treba, ovdje bi bilo samo tako. Jer mi imamo jednako sunčanih sati kao Hvar – kaže Dario Gašpar.
Moderna vinarija
Oko vina im svima stručno pomaže enolog Davor Mitrović. „Uvijek nam je na pomoć, odličan je enolog, skroman je pa mu je evo neugodno“, govore, a Davoru je stvarno bilo neugodno. A onda smo iz Jezera i Luke došli u Vrgorac. Usred grada velika moderna vinarija Pilač na tri etaže, bogme ne bi je se posramili ni veći gradovi. Dragocjena je i na usluzi svim vrgoračkim vinarima. Drago Mihaljević veli da vinarija Pilač godišnje proizvede oko 80.000 litara svog vina. „Prve etikete vrhunskog dobili smo 2014. za Oklajak sur lie 2014. i za Bovan barique berba 2013. Bovan je kupaža syraha, caberneta, vranca i merlota. Prva naša zlatarica je cijela prodana i već je 2016. krenula u prodaju. Ne vjerujem da je zlatarica ikad u svojoj povijesti prije ove naše ekipe bila u boci sama – reče nam na kraju Mihaljević. (Slobodna Dalmacija)
