Pročitajte što sve pučka pravobraniteljica zamjera Mariji Lelas

Stanje u makarskom Domu za starije i nemoćne osobe je nezadovoljavajuće, a ravnateljica Marija Lelas trebala bi odgovarati za sve ono što se u toj ustanovi događa

Naravno, Mariji Lelas se neće ništa dogoditi, po političkoj volji je imenovana na tu poziciju i po političkoj volji jedino može biti i smijenjena i opet postavljena npr. Za direktoricu makarskog Vodovoda. Tako stvari funkcioniraju u Uhljebistanu kako mnogi nazivaju lijepu našu Hrvatsku. Ipak, gorak okus u ustima ostavlja Izvješće pučke pravobraniteljice Lore Vidović kada su u pitanju stariji i nemoćni kao i poseban osvrt na Dom za starije i nemoćne osobe u Makarskoj kojim ravna Marija Lelas. Korisnici Doma žale se  na činjenicu da ih nitko ne izvodi vani, na nedovoljan broj pelena jer ih dobiju samo dvije tijekom 24 sata, pa su prisiljeni, povrh njih, stavljati i toaletni papir, što je ponižavajuće itd. U Izvješću za 2017. stoji sljedeće: „Tijekom 2017. nenajavljeno smo obišli domove za starije i nemoćne osobe u Viškovu, Makarskoj i Osijeku, kako bismo utvrdili razinu poštivanja ljudskih prava, pri čemu je posebna pozornost posvećena situacijama koje bi mogle predstavljati ograničavanje slobode kretanja. Dom u Viškovu je privatni, dok su ostala dva decentralizirani, županijski domovi. Svi pregledani prostori bili su uredni i čisti, a veliki trud se ulaže u njihovu što bolju opremu. Nedostatak osoblja predstavlja problem u sva tri doma, što se nužno odražava na kršenje prava smještenih osoba. Primjerice, u Domu u Osijeku, u trećoj smjeni, na 180 korisnika stacionara te 164 korisnika stambenog dijela, rade jedna medicinska sestra i dvije njegovateljice, što je nedostatno, a može i značajno utjecati na sigurnost korisnika. U Domu u Viškovu, zbog nedovoljnog broja medicinskih sestara i njegovatelja, pojedini teže pokretni korisnici ne traže ustajanje iz kreveta i odlazak u šetnju, pa dan u pravilu provode ležeći u krevetu. Sličan problem je i u Domu u Makarskoj, gdje zbog nedovoljnog broja njegovateljica teško pokretne i osobe s demencijom u pravilu ne izlaze pa jedna korisnica, koja je tamo već pet godina, nikada nije izašla na svježi zrak. Nedostatak osoblja utječe i na veliku opterećenost poslom, pa korisnici primjećuju da njegovateljice na njih viču kada su premorene. I nadalje ugovore o smještaju u većini slučajeva ne potpisuju starije osobe, već članovi obitelji ili drugi koji su se obvezali plaćati smještaj, što je nedopustivo. Često stacionar doma nema blagovaonice, jer u pravilu na tim odjelima obroke poslužuju po sobama, unatoč željama pojedinih korisnika da jedu zajedno s drugima. Nedovoljna pozornost posvećuje se i prilagođavanju dijetalnih jelovnika zdravstvenom stanju, a dijabetički jelovnici nisu uvijek usklađeni s odgovarajućim smjernicama za prehranu oboljelih osoba, primjerice, sadrže bijelo brašno, bijelu rižu i slično. U svim domovima utvrđen je problem na koji kontinuirano upozoravamo, da se kod obavljanja njege u višekrevetnim sobama ne koriste paravani, čime se krši pravo na privatnost. Različitim aktivnostima organiziranog provođenja slobodnog vremena, Dom u Osijeku potiče teže pokretne starije osobe na podizanje iz kreveta i izlazak iz njihovih soba. Nasuprot tome, u Domu u Makarskoj, zbog nedostatka organiziranih aktivnosti, osobe oboljele od demencije vrijeme provode sjedeći u boravku, u svojoj sobi ili hodajući po hodniku zaključanog odjela, na kojem je samo jedna njegovateljica.

Pojedine nepokretne osobe u Domu u Makarskoj, kao poseban problem ističu nedovoljan broj pelena jer ih dobiju samo dvije tijekom 24 sata, pa su prisiljene, povrh njih, stavljati i toaletni papir, što je ponižavajuće. Iako su to pojedini zaposlenici negirali, radi nedostatka individualne evidencije njege, ovi navodi nisu mogli biti potvrđeni. Neodgovarajući uvjeti smještaja također utječu na poštivanje prava korisnika. Primjerice, Podružnica u Runoviću Doma u Makarskoj nema dizalo, a na prvom katu smještene su nepokretne osobe pa je upitna njihova sigurnost u slučaju potrebe za hitnom evakuacijom. Dodatno, kako ni stepenice nemaju pristupnu rampu za kolica, ograničava im se i sloboda kretanja. Protokol o komunikaciji s korisnicima Doma u Osijeku, predstavlja primjer dobre prakse jer omogućava podnošenje pritužbi ravnatelju na postupanje djelatnika, koje korisnici ubacuju u za to namijenjeni sandučić, no one se rješavaju „neformalno“ pa je to potrebno propisati internim aktom. Svaka soba stacionara i polustacionara ima zvono, kojim korisnici pozivaju medicinske sestre u slučaju potrebe. Pozivi, kao i odazivi zaposlenika, evidentiraju se u računalu, što omogućava provjeru je li se reagiralo u slučaju svakog poziva korisnika te u kojem vremenu, što je također primjer dobre prakse. Korisnici stambenog dijela u pravilu kod sebe imaju svoje osobne iskaznice, dok se one korisnika stacionara češće nalaze kod njihovih obitelji ili skrbnika, što je neprihvatljivo i predstavlja svojevrstan način ograničavanja slobode kretanja. Naime, osobna iskaznica je osnovna identifikacijska isprava, koju je dužna kod sebe imati svaka osoba starija od 16 godina koja ima prebivalište u RH, i dati je na uvid zakonom ovlaštenim osobama. Stoga, korisnici koji se kreću izvan ustanove, a kod sebe nemaju osobnu iskaznicu, čine prekršaj. Ako se ona zbog zdravstvenih razloga ne može nalaziti kod starije osobe, trebala bi biti pohranjena na odgovarajućem mjestu u ustanovi. Pojedini domovi imaju zaključane odjele na kojima se nalaze osobe koje ih ne mogu napustiti svojom voljom. Nedvojbeno je da je, primjerice oboljelima od Alzheimerove demencije, radi težina njihovih duševnih smetnji takav smještaj nužan, no to je potrebno zakonski urediti, jer je sada u suprotnosti sa čl. 5. EKLJP i čl. 16. Ustava te se de facto radi o lišenju slobode bez zakonske osnove. Naime, suglasnost skrbnika ne može se smatrati pristankom na smještaj ako se korisnik tome protivi. ZZODS je propisao kontrolne mehanizme nad smještajem bez pristanka u psihijatrijsku ustanovu, no niti jednim zakonom nisu propisani slični mehanizmi za stalni smještaj u domu socijalne skrbi, koji u pravilu traje puno dulje od liječenja u psihijatrijskoj ustanovi. Dakle, u ovom trenutku, osoba može bez zakonske osnove godinama živjeti u takvim uvjetima, bez mogućnosti izlaska, odnosno ograničeno joj je pravo na slobodu kretanja bez sudske kontrole. Sukladno ZZODS-u, mjere prisile prema osobama s težim duševnim smetnjama smještenima u domovima socijalne skrbi mogu se primjenjivati na način i pod uvjetima jednakim kao i u psihijatrijskim ustanovama. To između ostaloga znači da odluku o njima, osim u iznimnim hitnim situacijama, donose psihijatri, koji ujedno nadziru i primjenu mjere. Budući da domovi socijalne skrbi nemaju zaposlene psihijatre, njihova primjena nije zakonita te može uzrokovati nepotrebno ograničavanje ili kršenje prava osoba s duševnim smetnjama. Dodatno, socijalne ustanove ne vode evidencije mjera prisile, koje one nazivaju restriktivnim postupcima, pa nije bilo moguće utvrditi učestalost njihove primjene. Iako ih primjenjuju rijetko, nepoštivanjem zakonske procedure krše se prava korisnika s duševnim smetnjama. Također, nije propisano ni korištenje različitih mjera osiguranja, primjerice imobilizacije i fiksacije tijekom noćnog spavanja, čija se primjena opravdava potrebom sprječavanja pada. Međutim, propisivanje uvjeta i načina njihove primjene je nužno, jer ako je neodgovarajuća može dovesti i do zdravstvenih teškoća i smrti“, navodi se u Izvješću. Hoće li Marija Lelas podnijeti ostavku?