Vjerojatno po savjetu stručnjaka za politički marketing da odgađanje objavljivanja odluke o sudjelovanju na izborima te posljedična neizvjesnost povećaju interes javnosti i intenziviraju promidžbeni učinak, dr. Milan Kujundžić se tek 24. kolovoza 2014. g. u intervjuu Večernjem listu izjasnio da će kao kandidat sudjelovati na izborima za predsjednika Republike Hrvatske u prosincu 2014. godine
Kao političar dr. M. Kujundžić javnosti se predstavio tijekom kampanje za izbor predsjednika HDZ-a 2012. g., osnivanja političke stranke Hrvatska zora stranka naroda kojoj je predsjednik, te u kampanji Saveza za Hrvatsku na izborima za Europski parlament u svibnju 2014. godine. U svim tim javnim istupima političko i društveno uporište kao i legitimitet tražio je u naglašenom gotovo zanosnom i rustikalnom na samoj granici patosa isticanju domoljublja, rodoljublja, tradicije, vjere, etike, morala, poštenja, radnog i stručnog etosa, odgovornosti, solidarnosti itsl. Kako je dr. M. Kujundžić sada kandidat na izborima za predsjednika RH, društvena je obveza pa i odgovornost potencijalnih birača da saznaju još i više nego što su to do sada znali o političkom i društvenom kao i stručnom medicinskom i znanstvenom radu dr. M. Kujundžića.
Kao što je javnosti predstavljen u mnogim intervjuima i javnim nastupima, prof. dr. sc. Milan Kujundžić je ugledni liječnik kliničar, znanstvenik, profesor interne medicine na medicinskom i farmaceutsko–biokemijskom fakultetu, s objavljenim brojnim stručnim i znanstvenim člancima koji su imali veliki odjek i citiranost u radovima drugih autora. U životopisu prof. dr. sc. Milana Kujundžića (u daljnjem tekstu M. Kujundžić) koji je objavljen u leksikonu Vodeći hrvatski liječnici kao i na Wikipediji, može se pročitati da je on magistrirao i doktorirao u području eksperimentalne biologije tumora na animalnom modelu, što znači da predmet njegovih istraživanja nisu bile kliničke medicinske studije, a one se provode na ljudima.
Stručno i znanstveno uspješni i produktivni pojedinci u pravilu se u znanstveno–nastavno zvanje docenta i profesora biraju na fakultetu svoje osnovne struke, tj. liječnici na medicinskom, veterinari na veterinarskom, strojari na strojarskom fakultetu itd., no M. Kujundžić izabran je 2000. g. u znanstveno–nastavno zvanje docent na Katedri za patofiziologiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu, a 2004. g. također u zvanje docent izabran je na Katedri za internu medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Godine 2004. izabran je u zvanje izvanrednog profesora na Katedri za patofiziologiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu. Dakle, M. Kujundžić koji je liječnik specijalist-internist izvanredni je profesor na katedri za patofiziologiju farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, a ne kao što bi to bilo logično i očekivano za tako uglednog, poznatog i priznatog liječnika kliničara da je izvanredni profesor na katedri za internu medicinu medicinskog fakulteta! Radi cjelovitosti podataka potrebno je i navesti da je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu redoviti profesor dr. sc. Nikola Kujundžić koji je višekratno bio i dekan, a u rodbinskim je odnosima s M. Kujundžićem!
U već spomenutom intervjuu u Večernjem listu od 24. kolovoza 2014. g., novinar je M. Kujundžića pitao i o vjerodostojnosti tvrdnje prof. dr. sc. Andrije Hebranga da je ”dezerter” na što je on odgovorio: ”Rat sam proveo radeći u bolnicama. Jedino sam od proljeća 1993. do proljeća 1994. godine proveo u SAD na postdoktorskoj stipendiji”. No, u životopisu objavljenom na Wikipediji jasno piše: ”1993/94. postdoktorska stipendija, Oklahoma City, USA, u trajanju od 18 mjeseci”. Dakle, u vremenu Domovinskog rata nije izbivao iz ratnom agresijom ugrožene Hrvatske ”od proljeća do proljeća” tj. godinu dana, nego cijelih godinu i pol dana! Za velikog domoljuba, rodoljuba i etična čovjeka doista čudno, neobično, krajnje upitno i teško shvatljivo!? U vremenu kad su stotine hrvatskih iseljenika (pa i stranaca!) dolazili braniti vojno napadnutu Hrvatsku žrtvujući čak i svoje živote, vrli domoljub, rodoljub i današnji kandidat za predsjednika iste te Hrvatske, napustio je domovinu na cijelih godinu i pol dana radi stručnog usavršavanja! Tvrdnja pak prof. dr. sc. Andrije Hebranga da je M. Kujundžić ”dezerter” formalnopravno nije utemeljena, jer da je točna to bi značilo da je M. Kujundžić bio pripadnik Hrvatske vojske i branitelj. A, nije bio o čemu u sljedećem odsječku.
U jesen 2004. g. sin M. Kujundžića koji je tada bio pomoćnik ministra zdravstva prof. dr. sc. Andrije Hebranga, upisao se u prvu godinu studija medicine na Medicinskom fakultetu u Rijeci na temelju povoljnih uvjeta upisa i bodova na koje su imala pravo djeca poginulih i nestalih branitelja te stopostotnih invalida Domovinskog rata. No, zloupotreba je otkrivena, M. Kujundžić nije mogao dokazati da je bio hrvatski branitelj,a u prijavi sina za upis na fakultet o tome je bila priložena krivotvorena dokumentacija! Zbog toga je sina ispisao s fakulteta, ali se brzo snašao i upisao ga na Medicinski fakultet u Mostaru. Kako i po kojim kriterijima nije poznato, no sigurno je da to nije bilo na temelju odgovarajućeg uspjeha i ocjena u srednjoj školi i osvojenih bodova na prijamnom ispitu!
U intervjuu objavljenom u Večernjem listu je i tvrdnja/pitanje novinara: ”Svojedobno ste bili na grobu Ante Pavelića u Madridu?”, a odgovor je sljedeći: ”Zatekao sam se u Madridu na kongresu gastroenterologa Europe i iz čiste znatiželje otišao vidjeti taj grob”. No također svojedobno tjednik je Feral Tribune objavio vijest o tome, no događaj je ipak opisan nešto drukčije!? M. Kujundžić je prema tom članku (zlo)upotrijebio autoritet tajnika Hrvatskoga liječničkog sindikata, te organizirao, a mnoge neodlučne ili nezainteresirane poticao da se priključe kolektivnom posjetu tom grobu. Što je doista istina mogu reći samo oni koji su tome nazočili, a ostali mogu samo pretpostaviti ili špekulirati što je tamo doista bilo? No, u kontekstu unatrag nekoliko godina javno pokazanih te političkim djelovanjem i dokazanih doista velikih političkih ambicija M. Kujundžića, nije isključena i mogućnost da je on doista potaknuo i organizirao kolektivni posjet grobu Ante Pavelića, ali ne zbog političke mu odanosti i privrženosti ustaškoj ideologiji, nego iz čisto karijerističkih pa čak i infantilnih pobuda da se pokaže i dokaže koliko je veliki Hrvat i da se nikoga i ničega ne boji!? Poglavito bi to mogla biti psihološka i emocionalna potreba onih koji nisu imali pobude, snage i volje da se suoče s prazninom i ništavilom koje u srcu stvara strah od rata. A svi smo ga osjetili i osjećali, a samo su mu se najodvažniji i najhrabriji oduprli, uzimali puške u ruke i na bojišnici stavljali život svoj na kotač ratnog ruleta i njihalice koja se njiše samo u ritmu život – smrt! Mnogi su i dali ono najvrjednije i nenadoknadivo, život svoj za domovinu.
Mnogi su pak ratnim rasporedom ostali na svojim radnim mjestima, marljivo radili i bili logistička i emocionalna potpora onima na bojišnici. Strahovali su za njih a ponekad i za sebe, povremeno bili zbunjeni pa i preplašeni događajima političkim kao i onima na bojišnicama. No, duhom klonuli nisu, vjeru u domovinu i pravednost obrambenog rata gubili nisu niti su im takve i primisli padale na pamet. Ustrajni su bili u okviru svojih mogućnosti, davali su i dali sve od sebe za zajednicu, zajedništvo, narod i domovinu. Zanemarili su privremeno neke svoje profesionalne i društvene interese i potrebe, opće i zajedničko bilo im je ispred i iznad osobnog i parcijalnog. O odlasku i izbivanju iz domovine pa i kratkotrajnom radi stručnog usavršavanja i slično, nisu pomislili ni u bunilu ognjice gripom izazvane. Strah i ljubav za domovinu ispunjavali su im srca, u stalnoj međusobnoj opreci i dinamici poput plime i oseke, ali ni u najtežim časovima nisu ni pomišljali na odustajanje. Čuvali su svoj dom, vjerovali u domovinu, dijelili njezinu sudbinu, nosili je u srcu u imali mir i spokoj u duši i savjesti svojoj.
Neki nisu sudjelovali u obrani domovine, ni mišlju, ni dijelom, ni osjećajima, moglo bi se možda reći da su sudjelovali grijehom propusta i nečinjenja. Nisu dali ništa od sebe, a paradoksa li, izgubili su sve!? Srce, dušu, savjest, ponos, čast, dostojanstvo, samopoštovanje, … Demon krivnje prema onima koji su ustali, pali i zauvijek ostali na bojišnici, neda im mira, razdire im dušu i u njoj pakao pravi, ledi im krv u žilama, okupira im snove i ultimativno traži da promijene javu svakodnevnu. Da naprave nešto veliko, najveće, veličanstveno, da zadovolje i umire tog demona krivnje, nečiste savjesti, duga prema nepoznatom nekom, duga prema djevojci iz susjedstva kćeri poginulog branitelja, duga prema … Da, duga koji nije indulgencija, koji se ne može platiti, koji je trajan i vječan. A možda ipak nije u srcu trepti nada, možda ipak nije vječan, možda ga se ipak može, ako ne odagnati, a onda barem udaljiti. Iz svijesti i savjesti, misli i osjećaja. Što dalje, pa makar i privremeno, na određeno vrijeme, pa što bude. A biti mora ono što će pokazati i dokazati da nisam ono što stvarno jesam! Špekulant sudbina i života tuđih, i zatočenik praznine i besmisla života vlastitog. A osmisliti ga može, noćne more odagnati može, savjest umiriti može, da što to može? Postati predsjednikom onoga što si prezreo, odbacio, ostavio, izdao i još gore, u što nisi vjerovao! Da, to može ugasiti oganj pakla u duši mojoj. A korijen je svemu tome što nisi vjerovao u domovinu, narod, u zemlju, u susjeda oca one tada djevojčice kada je kupio pušku i streljivo i samoinicijativno otišao na bojišnicu s ranom u srcu zbog ranjene domovine i u domu ostavljene djevojčice tada toliko potrebne očinske ljubavi, pažnje i zaštite. Krv njegova, život njegov, transcendencija njegova u vječnost, puna ponosa i samopoštovanja dostojanstveno svaki dan hodi, i već samom pojavom uznemiruje savjest a da o sjećanjima i ne zborim. Ali, pokazat ću da i pored nje mogu ostati miran. Postat ću velik, veći, najveći, postat ću predsjednikom, umirit svoju krivnju i savjest, odagnati nespokoj i naći mir u srcu svom. Postat ću predsjednik Republike Hrvatske!
No, sad nakon izleta (i moralnog uzleta!) u djelomičnu fikciju, povratak u društvenu i izbornu zbilju. U demokratskoj su Hrvatskoj do sada održani mnogobrojni izbori za predstavnička tijela kao i predsjednika Republike, tako da postoji i empirijska izborna kultura koja omogućuje valjanu i pouzdanu prosudbu izbornoga procesa i uz skromno teorijsko znanje i poznavanje izborne aritmetike i geometrije. Rezultati mnogih dosadašnjih izbora već i na razini zdravog razuma pokazali su i dokazalu da pojava u izbornom procesu nazvana ”raspršivanje” glasova birača, može, a na mnogim je dosadašnjim izborima i utjecala na njihov ishod. Više izbornih kandidata ili izbornih lista stranaka istog ili sličnog ideološkog spektra, dovodi do pojave raspršivanja palih glasova birača tako da ih većina a najčešće i svi ostaju ispod minimalnog broja glasova koji je potreban za osvajanje zastupničkog mandata. Kako su predmet naše pozornosti predsjednički izbori, zoran i valjan primjer planiranog i programiranog raspršivanja, a u konkretnom je primjeru tu pojavu točnije nazvati oduzimanje glasova, su predsjednički izbori 2009. godine. Planski i s ciljem da oduzmu glasove autentičnom izbornom kandidatu desnog političkog centra, u izborni proces su uvedeni navodni kandidati istog tog desnog političkog centra Dragan Primorac i Nadan Vidošević. Uz obilnu financijsku i medijsku potporu ”centara moći” baštinika totalitarne ideologije i sljednika partijske i financijske oligarhije iz komunističkog režima, oni su doista i uspjeli točnije je reći oduzeti a u konačnici i raspršiti glasove birača stranaka desnog političkog centra, tako da istinski kandidat stranaka desnog političkog centra prof. dr. sc. Andrija Hebrang nije prošao niti u drugi izborni krug!
No, veći broj izbornih kandidata, a k tome i društvenih marginalaca i bizarnih likova, nema samo svrhu oduzimanja ili raspršivanja glasova birača suparničkih stranaka ili njihovih koalicija, nego i kompromitaciju uopće izbora kao demokratske institucije, stvaranje atmosfere neozbiljnosti, cirkusa, lakrdije i karnevalizacije cijelog izbornog procesa, tako da potencijalni birači izgube motivaciju za izlazak na biračka mjesta jer i niska izlaznost birača može također imati presudan utjecaj na ishod izbora. No, prethodno navedenim konkretnim primjerima i teorijskim spoznajama još uvijek nije iscrpljen sav destruktivni potencijal izborne taktike izlaska na izbore s više izbornih kandidata ili s više izbornih lista političkih stranaka a poglavito ”strančica”.
Veći broj kandidata ima za cilj i da izravno i konkretno zbuni i dezorijentira birače u samom činu glasovanja na biračkome mjestu. Naime, imena i prezimena kandidata i nazivi političkih stranaka na glasačkom listiću ako ih je veliki broj, doista zbunjuje birače pa i one koji su obrazovaniji i mlađi. Sve to povećava mogućnost da birač pogriješi i zaokruži broj ispred imena kandidata ili stranačke izborne liste za koju nije namjeravao glasovati, ili da zaokruži dva ili više kandidata ili dvije ili više izbornih lista stranaka čime glasački listić postaje nevažeći i slično tome. Također, sve to ima i za cilj da psihološki tako djeluje na birače da steknu uvjerenje o apsurdnosti i uzaludnosti glasovanja, te izgube svaku motivaciju i volju da na sljedećim izborima izađu na biračka mjesta i glasuju!
Sve a i više odnosno još i gore od u prethodnome dijelu teksta navedenog, može se osnovano i s apsolutnom sigurnošću očekivati na predstojećim predsjedničkim izborima u prosincu 2014. godine. ”Centri moći” baštinici totalitarne ideologije i sljednici partijske i financijske oligarhije iz komunističkog režima, svojom ogromnom financijskom i medijskom moći učinit će sve i po bilo koju cijenu te na bilo kakve pa i nedemokratske i nezakonite (o etici i moralu rode da ti i ne pojem!) načine da izborni proces usmjere u željenom cilju da osvajanjem novog predsjedničkog mandata dr. Ive Josipovića zadrže potpunu kontrolu nad svim bitnim političkim i financijskim procesima u cijeloj državi i društvu, a što je jednako a moguće još i važnije, da ujedno stvore značajan preduvjet i poticaj za pobjedu SDP-a i satelita na saborskim izborima 2015. g. i cementiraju svoju posvemašnju svevlast na ”dugo, dugo i hladno ljeto”!
Koliko će na predstojećim predsjedničkim izborima biti novih ”Primoraca” i ”Vidoševića”? Koje su i kakve nove izborne manipulacije i smicalice već osmislili ili će tek osmisliti ”centri” političke i financijske moći? Koliko će na izborima biti novih ”Jurčevića”? Jednog već imamo u liku dr. Milana Kujundžića. U javnim istupima on lamentira da njegovo sudjelovanje u izborima nikome ne može smetati, da je to demokratska vrijednost sama po sebi, da od sučeljavanja više kandidata i programa može biti samo koristi za demokraciju i društvo i tome slično. Stječe se dojam da timi takvim izjavama općeg sadržaja i vrijednosti, nastoji prikriti specifične, konkretne, egzaktne i stoga neprijeporno valjanje i pouzdane pokazatelje izborne aritmetike, a koji će izravno i bitno utjecati na ishod izbora.
Izbori zastupnika u Europski parlament nisu isto što i izbori za predsjednika Republike Hrvatske, pa se zbog toga između njih i ne može staviti znak jednakosti. No, neka i nekakva analogija između njih ipak postoji, pa se stoga ona može i primijeniti u pokušaju prognoze ishoda predsjedničkih izbora. Na tim izborima M. Kujundžić bit će kandidat Saveza za Hrvatsku, što znači da najveći broj glasova očekuje od članova i političkih pristalica stranaka koje ga čine. Na izborima za zastupnike u Europskom parlamentu koji su održani u svibnju 2014. g., izborna lista Saveza za Hrvatsku dobila je 7 posto glasova a nositelj liste bio je Milan Kujundžić. Kao što je već rečeno, parlamentarni i predsjednički izbori nisu isto, na ovim drugim dolazi više do izražaja ličnost kandidata – ”personality”, osobne kvalitete, profesionalni i društveni ugled i slično. Možda M. Kujundžić u izbornoj kampanji stvori izbornom tijelu dojam da je u svemu tome superioran ostalim kandidatima, i da je sve ono negativno što se zna o njegovu javnom radu himba i podmetanje političkih protivnika. I ako u tome uspije, koliko i u toj najpovoljnijoj prognozi ishoda izbornog nadmetanja može maksimalno osvojiti glasova? Izborna lista Saveza za Hrvatsku s Milanom Kujundžićem kao nositeljom osvojila je na izborima za Europski parlament 7 posto glasova. Pretpostavimo da će M. Kujundžić taj broj glasova povećati za 50 posto. I koliko bi onda po tom najoptimističnijem scenariju M. Kujundžić dobio glasova? Matematički precizno 10,50 posto, no nema razloga da se to ne zaokruži na 11 posto glasova. I je li to malo ili puno dobivenih glasova birača? Odgovor ovisi o cilju s kojim je kandidat ušao u izborno nadmetanje, odnosno o cilju koji je imala politička stranka kad ga je nominirala kao svog izbornog kandidata. Ako je taj cilj bio da kandidat uđe u drugi izborni krug, onda je to mali broj glasova. No, ako je cilj izlaska na izbore bio da se nekom kandidatu oduzmu glasovi, onda je to veliki broj glasova! Što znači da M. Kujundžić ima uporište i u hipotetičkoj izbornoj aritmetici, i da bi ako se obistini ta i takva optimistička prognoza ishoda izbornog nadmetanja mogao biti dostojan nasljednik i nastavljač izborne taktike ”trojanski konj” koju su na izborima 2009. g. u režiji te uz financijsku i medijsku potporu ”centara moći” proveli Dragan Primorac i Nadan Vidošević! A koliko su glasova oni na tim izborima osvojili? Nadan Vidošević 11,33 posto, a Dragan Primorac 5,93 posto glasova. I više nego premalo i za samo pomišljanje na mogućnost ulaska u drugi izborni krug, ali i više nego dostatno i zadovoljavajuće glede ostvarivanja cilja zbog kojeg su i ušli u izborno nadmetanje. A to je da više kandidata navodno politički bliskih HDZ-u zbuni birače desnog političkog centra, i da od njih dobiju što veći broj glasova i tako ih oduzmu jedinom autentičnom političkom predstavniku tog istog političkog centra a to je bio prof. dr. sc. Andrija Hebrang!
U tom rasponu glasova 5,93–11,33 posto koliko su dobili N. Vidošević i D. Primorac, moglo bi se kretati i predviđanje koliko bi glasova mogao osvojiti kandidat dr. Milan Kujundžić. Premalo i samo da se približi broju glasova potrebnih za ulazak u drugi izborni krug, ali sasvim dostatno da ispuni svoju izbornu zadaću da uzimanjem glasova birača desnog političkog centra pokuša omesti reprezentativnog te i u izbornim anketama respektabilnog kandidata tog istog desnog političkog centra gospođu Kolindu Grabar Kitarović da uđe u drugi izborni krug!
Lovel Kristan
Zagreb, 05. rujna 2014.
