Sve češće priče o „komunističkom“ mentalitetu u Hrvatskoj, referiranje na komunistički period te česte optužbe izrečene na račun SDP-a kao slijednika Saveza komunista Hrvatske koje stižu s desnice, zainteresirao je veći broj istraživača novije povijesti da se kroz mnogobrojne floskule pokušaju probiti do povijesnih činjenica.
S druge strane, kako je s poviješću na Balkanu nemilice manipulira, na osobitoj cijeni su inozemni izvori, osobito zapadni. U jednoj takvoj studiji koja je prije izvjesnog vremena objavljena u znanstvenom časopisu „Communist and Post-Communist Studies“ o transformaciji Saveza komunista Hrvatske, objavljeni su statistički podaci koji bacaju sasvim novo svjetlo na početke demokratske tranzicije u Hrvata, period koji bi u hrvatskom mnogi željeli zaboraviti. Koncem 80-ih godina prošlog stoljeća Hrvatska je brojala 4.784.265 stanovnika od kojih je 6,2 posto bilu u aktivnom članstvu SKH (298.113 člana). U tom periodu bilo je i oko 180 tisuća bivših članova SKH (3,8 posto stanovništva) kojima je članstvo prestalo iz različitih razloga – 19,2 posto je bilo isključeno iz članstva SKH, 65,8 posto je brisano iz članstva (najčešći razlog je bio neplaćanje partijske članarine – 86,4 posto), 11,3 posto bivših članova je umrlo, dok za 3,7 posto bivših članova se nije mogao utvrditi razlog prestanka članstva. A onda su došli prvi demokratski izbori. Tokom narednih dramatičnih šest mjeseci, od prosinca 1989. do lipnja 1990. godine, broj članova SKH se smanjio sa 298 na 46 tisuća. Već prije demokratskih izbora u ožujku 1990. je oko 27 tisuća članova SKH prešlo u HDZ. Pravi stampedo je nastupio u periodu nakon izborne pobjede HDZ-a. Od ožujka do prosinca 1990. u HDZ se upisalo oko 70 tisuća dotadašnjih članova SKH, tako da je koncem 1990. godine, prema vjerodostojnim zapadnim izvorima (Paul Pickering, Mark Baskin) u članstvu antikomunističkog HDZ-a bilo ukupno 97 tisuća osoba koje su prije samo godinu dana bili u članstvu SKH. U transformiranom SKH, koji se u međuvremenu sakrio iza tranzicijskog akronima SKH-SDP ostalo je 15,4 posto dotadašnjeg članstva – 46 tisuća. Zanimljivo je da je SKH-SDP u prvim mjesecima nakon izbora zadržao svoj multietnički karakter: 52 posto Hrvata, 28 posto Srba, 3 posto Jugoslavena te 3 posto „ostalih“. Oko 15 tisuća članova SKH završilo je u umjerenoj „Koaliciji narodnog sporazuma“ koju su predvodili bivši komunistički lideri Savka Dabbević Kučar i Miko Tripalo, koja se u kasnijim godinama raspala u 10-ak stranaka. Istraživanje provedeno koncem 1990. godine je pokazalo da je dvostruko više Srba na izborima provedenim te godine glasalo za SKH-SDP (46 posto) nego za nacionalistički SDS (23 posto) koja je bila u predizbornoj koaliciji s HDZ-om. Naime, pragmatični čelnici SDS-a i HDZ-a, također bivši komunisti, pripremali su se i za postizbornu suradnju u slučaju lošeg rezultata na izborima, budući da je pretjerano samopouzdani SKH-SDP vjerovao kako će mu višestranački izbori donijeti pobjedu, no u sustavu „pobjednik uzima sve“ HDZ je osvojio 41,8 posto glasova i osvojio 67,5 posto mjesta u parlamentu pa mu koalicija sa SDS-om više nije trebala. Do svojevrsnog „etničkog čišćenja“ SDP-a od srpskog članstva došlo je u narednim godinama, budući da se dio srpskih članova SDP-a našao na prostorima tzv. Krajine, gdje je bio izložen nemilosrdnim progonima od novoformiranih „krajiških vlasti“ koje su uzurpirale vlast i u „komunističkim općinama“, dok je drugi dio na neokupiranom dijelu Hrvatske postupno otpao kao nacionalno nepouzdan budući da je SDP-ovom rukovodstvu u novonastalom političkom okruženju trebala snažnija „hrvatska legitimacija“. U svemu tome je sadržan i odgovor na pitanje: gdje su završili bivši članovi SKH? Oni su pustili duboke korijene doslovno u svim strankama na hrvatskoj političkoj sceni. Kada bi se iz hrvatske politike isključili svi oni koji su u jednom periodu bili u članstvu SKH, cjelokupan politički život RH bi se urušio (European Values Study Group, 2004). Nema hrvatske političke stranke u spektru od desnice do ljevice koja nije impregnirana bivšim komunističkim kadrovima, a najveći baštinici „komunističkog nasljeđa“ su u prvom redu HDZ, potom SDP te mnogobrojne stranke nasljednice nekadašnje Koalicije narodnog sporazuma. Zbog tog je razloga i bilo nemoguće u Hrvatskoj od 1990. do danas provesti suvisli postupak lustracije na način kako je on, primjerice, proveden u Njemačkoj ili u Litvi. Naime, političari s komunističkom prošlošću bi morali dobrovoljno detronizirati same sebe, a tako nešto svjetska povijest još nije zabilježila. (feral.com.hr)
