Igrati finale svjetskog nogometnog prvenstva privilegija je najvećih. Vrhunac sporta. Kraj svijeta. Mjesto rezervirano samo za one koji imaju potpuno uređen sustav. Fantastičnu ligu. Izgrađene stadione. Potporu kompletne javnosti. Ili – za kaotičnu Hrvatsku
Nešto što ni u najluđim snovima nismo očekivali.
I uspjeli su.
Grupa predvođena izbornikom, koji je prepoznao trenutak i emociju, stao iza igrača kada su bili i loši i dobri. Donio nam je toliko potrebni optimizam u depresivnu i sivu državu.
O grupi i otvaranju ždrijeba toliko toga je rečeno. I točno je da smo imali sreće. Isprovocirali smo je. Da smo kojim slučajem završili drugi u grupi i u osmini dočekali Francuze, na aerodromu osim obitelji igrača apsolutno nitko ne bi niti došao. I to je realna slika euforične nacije koja će zbog selfieja za šampionima, bilo koje vrste, dehidrirana čekati satima na trgu.
Predivnu sliku smo poslali u svijet. Potpuno realnu i pomalo zastrašujuću. Pola milijuna ljudi izašlo je na ulicu pozdraviti šampione. Momke koje nije izbacio sustav. Igrače koji su uglavnom prije dvadesete napustili svoju zemlju i dodatna znanja stekli daleko van Hrvatske. Identično je kod nas u svim sektorima – najbolji odlaze bez da su najbolje godine dali svojoj zemlji.
Koja je poruka koju nam šalju? Slijedite naš primjer i bježite? Ili ostanite i borite se?
Svatko je krojač svoje sreće i svi znamo što je najbolje za nas. Kostelići, Ivanišević, Blanka Vlašić, Sandra Perković, Tin Srbić, Duje Draganja, Marin Čilić i da ne nabrajam dalje (a mogao bih satima), od ove zemlje su dobili i sve i ništa. Sportski sustavi su im pomogli toliko da su obitelji morale maksimalno riskirati i ući u bitku same. Sami protiv svih. Dok su sportaši sređenih zemalja morali brinuti samo o tome da na vrijeme dođu na trening, roditelji naših sportaša su bili i nutricionisti i psiholozi i doktori, a najviše osobni treneri. I gle ludila – doveli su svoju djecu na svjetska postolja.
To nam govori samo jedno. Strašno smo talentirana nacija. Moramo omogućiti mladima da treniraju u normalnim uvjetima, da iskoriste svoje potencijale. Minimalnim ulaganjima možemo jako puno. Ova energija može biti okidač za velike promjene u društvu. Ljudi su umorni od podjela i neuspjeha. Kome se živi tisućama kilometara od rodne grude?
Ovo je stvarno posljednja prilika političarima da donesu odluke za boljitak Lijepe naše.
Ako grupica sportaša može na svjetski tron, onda se i moja Hrvatska može i mora ravnopravno boriti u svjetskim okvirima, i to na svim poljima.
Ako ne znate kako, maknite se. Nije sramota. Zbog loših i korumpiranih kadrova patila je i ova reprezentacija. Situacija ni sada nije idealna, ali čiste se redovi. Na dobrom smo putu.
Do nekih novim Bobana i Rakitića ovaj put neće proći 20 godina.
Da se sreća nacije mjeri sportskim rezultatima, Finska bi bila najnesretnija zemlja na svijetu. Gle čuda, po mnogim parametrima baš su oni najsretniji. Ne moramo biti najpametniji da izmišljamo toplu vodu. Možemo preuzeti dobre i uspješne modele i navući ćemo osmijehe na lica ljudi i kada reprezentacija ispadne u grupi.
Za dva tjedna počinje HNL. Hrvatska nogometna liga. Hrvatsko nogometno ruglo.
Hrvatski nogometni savez ima priliku. Kasa se lijepo napunila i od Fife i od sponzora. Kako i koliko će novaca dobiti sportaši u nižim ligama kojima je to itekako potrebno, a koliko rođaci i kumovi ostaje nam za vidjeti.
Suđenja i rešetke čekaju mnoge pripadnike „elite“ kojoj smo se godinama “klanjali” i jeli im iz ruke. Vrijeme je da na njihovim pozicijama sad bude vrhunski kadar. Mi to možemo i moramo. Preuzmimo odgovornost – za tebe, za mene i za našu djecu. To je naša dužnost!
