Škare Ožbolt poklopila Pupovca i očitala mu lekciju iz povijesti i poštenja

Nakon što je predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac u intervjuu za Deutsche Welle rekao da je Oluja bila etničko čišćenje, reagirala je bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt

Kao izravna sudionica političkih zbivanja, članica Predsjedničkoga vijeća zadužena za pregovore s pobunjenim Srbima, odgovorila je Miloradu Pupovacu, piše Maxportal.

“Čitam ovih dana u hrvatskom tisku i u intervjuu za Deutsche Welle kako Milorad Pupovac govori da je Oluja bila ‘etničko čišćenje’. Za početak, sugeriram mu da provjeri gdje to u prvostupanjskoj i oslobađajućoj presudi u slučaju Gotovina i Markač piše da je vojno-redarstvena akcija bila etničko čišćenje?

Ne bi bilo loše i da još jednom presluša dijelove svjedočenja bivšeg američkog ambasadora u RH Petera Galbraitha na haškom sudištu – namjerno predlažem njega jer Pupovac zna da se Galbraith i Tuđman baš nisu ljubili i da ga ovaj u svojim haškim iskazima nije štedio – gdje govori kako je i prije vojno-redarstvene akcije Oluje saznao da će srpsko stanovništvo otići kao i to da s hrvatske strane nije bilo nikakve planske namjere za protjerivanje srpskog stanovništva.

Također, u više navrata izjavljivao je da je vojna operacija Oluja izvedena profesionalno i bez većih povreda međunarodnog prava.

Nije ovo prvi puta da u svojim izjavama za medije Pupovac ‘prevodi’ haške presude na jezik koji odgovara nečijoj političkoj agendi; tako je i studenom 2012., nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču za austrijski Der Standard izjavio da je odlazak hrvatskih Srba iz Republike Srpske Krajine (RSK) ‘veliki zločin etničkog čišćenja‘ !

Da je u Oluji bilo zločina, nitko ne niječe; kao i u svakom ratu, to je, na žalost, neizbježno. Međutim, nije ih bilo onoliko koliko tvrde pojedini političari iz Srbije i ine nevladine organizacije koje i dalje besramno licitiraju brojkama žrtava Oluje. Sve bitne činjenice oko pitanja egzodusa iz Oluje utvrđene su u oslobađajućoj presudi Gotovini i Markaču i u još nekim (Babić, Martić, Mrkšić).

Ni predsjednik Tuđman nikad nije negirao da je u Oluji bilo žrtava ali i propusta vezano uz osiguranje terena; primjerice, u jednom razgovoru za Politique internationale u Parizu, 9. travnja 1996. izjavio je sljedeće: “Istina je da su se određene nepravilnosti dogodile u okviru ratnih operacija. Ali ne treba zaboraviti da je 1991. godine više od 100 tisuća Hrvata bilo istjerano iz tih područja.

Tisuće su ljudi bile ubijene i u to doba nitko od onih koji su danas ganuti nije brinuo o njihovim pravima. Osobno sam dao nalog da se osveti treba čvrsto suprotstaviti. Pitam naše klevetnike da mi navedu ijedan rat u 20. stoljeću u tijeku kojeg se takve stvari nisu događale. Sjetite se rata u Alžiru, Vijetnamu…”.

Spominjao je ratove u Alžiru i Vijetnamu no i u neratnim uvjetima, ako je osiguranje terena iz različitih objektivnih razloga slabo, događaju se pljačke, ubojstava, silovanja…

Sve to događalo se u New Orleansu nakon uragana Catherine i ako je jednoj Americi trebalo, ne nekoliko dana ili tjedana nego mjeseci, da uspije zavesti kakav-takav red na terenu, tko normalan može očekivati od nedovoljno obučenih i brojčano nedostatnih policajaca i vojnika, u još uvijek ratnim uvjetima, da u nekoliko sati ili par dana stave pod punu kontrolu područje od preko 10.000 km2 ?! I da takva jedna kompleksna akcija prođe bez i jednog incidenta, silovanja, premlaćivanja, pljačke pa i ubojstava ?!

Valja reći i to da se u vremenu nakon završetka Oluje, nitko nije pozabavio analizama koliko su oni pohodi pljačkaša i ubojica, iz Splita i drugih gradova, bili spontani a koliko ih je bilo poticano iz određenih krugova, sve kako bi se bacila ljaga na Hrvatsku. Jer, bilo je i jednog i drugog. Naravno, to hrvatsku državu ne oslobađa odgovornosti da i dalje radi na tome da sve počinitelje kaznenih djela, posebno ratnih zločina, dovede pred lice pravde.

Oni koji govore kako je vojno-redarstvena akcija Oluja bila etničko čišćenje trebali bi poslušati što je Savo Štrbac, direktor Veritasa, izjavio u emisiji TV Banja Luka 7. kolovoza 1995.; rekao je kako se “odlučilo da se ide u egzodus jer je bilo potrebno prvenstveno sačuvati biološku masu“, a onda slijedi ključni dio: “nama treba biološka masa za nešto što će, nadam se, uslijediti“.

Nije teško zaključiti kako se odmah nakon završetka operacije intenzivno razmišljalo kako odgovornost za odlazak Srba iz RSK prebaciti na leđa Republike Hrvatske. I dok su u prvim danima srpski mediji  pisali o egzodusu Srba iz RSK ta je kvalifikacija brzo preinačena u etničko čišćenje.

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji u gostovanju u emisiji ‘1 na 1’ RT Vojvodina nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, u jednoj rečenici objasnila je Štrpčeve riječi iz 1995. “To je bila neka vrsta kalkulacije, što se može dobiti žrtvovanjem hrvatskih Srba odnosno pretvaranjem srpskih žrtava prije svega u žrtve Republike Hrvatske“.

U osnovi, taj je plan bio – genijalan. Ni danas se točno ne zna je li ga osmislio sam Slobodan Milošević, mastermind svih ratova u ex Jugoslaviji, netko kalibra generala Aleksandra Vasiljevićaili koji drugi majstor propagande iz redova KOS-a.

Nakon onog istupa Štrpca na TV Banja Luka, nama koji smo tada bili aktivni u politici, stvari su bile jasne.

Međutim, naši diplomatski napori da objasnimo svijetu o čemu se tu zapravo radilo bili su sustavno opstruirani, kako iz unutarnjih redova tako i iz određenih međunarodnih krugova. Srbija koja je u svjetskim diplomatskim krugovima imala iskusne lobiste – mnoge još iz doba SFRJ čija je riječ na Zapadu još uvijek imala težinu – nadjačala je slabe i nedovoljno iskusne diplomate mlade države Hrvatske i u kratko vrijeme uspjela nametnuti narativ o ‘etničkom čišćenju’ krajiških Srba.

Politička pozicija Milorada Pupovca kao predstavnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, a također partnera ove i nekoliko prethodnih vlada, nije jednostavna: u državi u kojoj su većinski narod Hrvati, kao predstavnik srpske nacionalne manjine dužan je (iz)boriti se za njihova prava i što bolju poziciju u društvu. Kako se interesi većinskog i manjinskog naroda često ne podudaraju njegova uloga iziskuje veliko umijeće balansiranja i kompromisa.

Međutim, to ne znači da može iskrivljavati, de facto falsificirati presude haškog sudišta zato jer to od njega očekuje ili traži dio pripadnika srpske manjine ili čelnici Republike Srbije.

Postoji nešto što se zove ‘integritet presude’ i Pupovac – ali i svi drugi političari i javne osobe u Hrvatskoj – dužan je to respektirati ako želi biti vjerodostojan. Ako ni zbog čega drugog, ne bi to trebao raditi zbog onih desetak tisuća hrvatskih Srba – i njihove djece i obitelji – koji su se u redovima Zengi, kasnije HV-a, časno borili za njihovu – i njegovu – domovinu Hrvatsku.