Ovih dana na konferenciji za novinare predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović izvijestio je o nekoliko novijih odluka tog političkog suda. Najviše reakcija izazvala je odluka o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Vukovaru, gradu u kojem je srpska manjina uz pomoć JNA i Srbije pokušala napraviti genocid u Domovinskom ratu
Piše: Joško Buljan
Ta odluka je donesena na sjednici od 2. srpnja kada je sud obradio četiri godine star zahtjev za ocjenu ustavnosti Statuta Grada Vukovara. Zahtjev je podnio saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, i to u kolovozu 2015. Prethodno je tadašnja hrvatska Vlada na čelu s Milanovićem (SDP-HNS-IDS) početkom rujna 2013. nasilno je pod okriljem noći pokušala u Vukovaru postaviti dvojezične natpise na državne institucije, što je izazvalo ogorčenje i velike prosvjede u narodu.
Nepobitan dokaz da je ćirilica u Hrvatskoj došla sa srpskom agresijom i terorizmom. Samozvana srpska skupština proglasila je 29.05. 1991. Zakon o primjeni pravnih propisa Republike Srbije na na okupiranim područjima u Hrvatskoj, teritoriju tzv. Srpske autonomne oblasti Krajine. Tim zakonom nametnuta je istočna verzija srpskog jezika i ćirilica kako je i sam Babić posvjedočio u Haagu. Da ovo nije bilo mrtvo slovo na papiru već dio srpskog genocidnog plana potvrđuje i Prijedorska deklaracija kada su 31. listopada 1992. Skupština Republiike Srpske Krajine i Skupština Republike Srpske usvojile zajedničku deklaraciju kojom započinju i prve pripreme za ujedinjenje „svih srpskih zemalja“. U točki 4. te deklaracije piše : Dvije skupštine objavljuju da nadležni organi i institucije treba da osiguraju jedinstven sistem obrazovanja, što uključuje jedinstven pravopis, jezik i ćirilično pismo.
Zaokupljeni svojim torbarskim interesima, neoprostivim nepoznavanjem činjenica iz domovinskog rata, nije ih smetalo pri tome kome će nanijeti nepravdu, kakvu podjelu će izazvati i koje će žrtve omalovažiti. Da ne govorimo o tome da ih nije zanimalo u čijem interesu uistinu rade. Na isti način sada postupa i Ustavni sud koji svojim odlukama skreće u politički prostor u kojem Ustavnom sudu ne bi trebalo biti mjesta. Podsjetimo, nakon ove odluke Ustavnog suda na usmeni zahtjev vijećnika Gradskog vijeća Grada Vukovara iz reda srpske nacionalne manjine (a ne pismeni kako je bilo prije propisano) morali bi se osigurati na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu svi materijali za sjednicu Gradskog vijeća te svi zapisnici sa sjednica bez ikakvih ograničenja. Isto tako u dijelu koji se odnosi na prava građana pripadnika srpske nacionalne manjine na usmeni zahtjev bez ograničenja, dakle bez postojanja pravnog interesa, mora im se osigurati dostava prijepisa na srpskom jeziku i ćirilici za cijeli ili zatraženi dio izvornika pojedinog predmeta, propisa, akta ili isprave (a ne pismeni kako je bilo prije propisano). Isto tako ukoliko pripadnik srpske nacionalne manjine zatraži dokument koji je nastao u Gradskom vijeću, uredu gradonačelnika, u postupku pred upravnim tijelima, na njemu mora biti pečat sa slovima iste veličine kao i slova na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. Do sada je pečat na ćirilici bio manji od latiničnog. Ostvarivanje ovih prava ne smije ovisiti o proračunskim sredstvima Grada Vukovara jer se ona financiraju iz državnog proračuna, navodi se u odluci Ustavnog suda. Isto tako, Ustavni sud je obavezao Gradsko vijeće Grada Vukovara da svake godine u listopadu razmotri dosegnuti stupanj razumijevanja i dijaloga građana Vukovara te da donosi odluku o mogućnostima i potrebi proširivanja opsega individualnih prava pripadnika srpske nacionalne manjine. Sve ovo je tipičan primjer zlouporabe ćirilice u Hrvatskoj čemu moramo stati na kraj jednom za svagda. Naime, sukladno rimskom pravnom principu „nije moralno ili pošteno sve što je pravno dopušteno“, teoretski zlouporaba može biti i na strani onoga koji inzistira i bezobzirno forsira krutu i formalističku primjenu normiranih ovlaštenja i prava kao vlastito „najveće pravo“ iako zna ili ne može ne znati da su ta njegova prava „najveća nepravda“ za “drugu” stranu.
Uvođenje istočne verzije srpskog jezika i ćirilice bio je sastavni dio plana genocida tijekom srpsko-crnogorske agresije na hrvatsku. Republika Hrvatska ne samo da nema nikakvu obvezu uvoditi ćirilicu bilo gdje na svojem teritoriju, nego ima obavezu ZABRANITI i KAŽNJAVATI javnu upotrebu ćirilice i „istočne varijante“ srpskog jezika u Hrvatskoj budući da je potpisnica Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida. ZAŠTO USTAVNI SUD IGNORIRA POKUŠAJ GENOCIDA NAD VLASTITIM NARODOM?
Iz samih srpskih dokumenata posve su razvidne dvije činjenice: prvo, pitanje uvođenja ćirilice i srpskog jezika uopće nije pitanje prava srpske manjine jer ona niti piše ćirilicom, niti govori srpskim jezikom, što kaže nitko drugi nego bivši „predsednik“ „SAO Krajine“ u svom iskazu protiv Miloševića ! Drugo, on potvrđuje u iskazu da je uvođenje ćirilice dio plana za izvršenje genocida nad Hrvatima u istočnoj Slavoniji, posve isto kao i Bošnjaka u Podrinju, o čemu su srpski dokumenti posve eksplicitni.
Ali stvari stoje gore. Upotreba ćirilice nije nikakvo manjinsko pravo, nego samo oruđe u nastavku agresije Republike Srbije na Hrvatsku. Ustavni sud ovdje je peta kolona Aleksandra Vučića. Da biste uvidjeli kolika je to zaista velika nepravda i koliku su nerazumne i štetne ovakve političke odluke Ustavnog suda prema vlastitom narodu, objavljujemo dokument koji pokazuje kako su Srbi u listopadu 1991. „donijeli odluku o mogućnostima i potrebi proširivanja opsega individualnih prava“ planirajući i provodeći genocid. Sastavni dio toga plana bio je i uvođenje ćirilice i „istočne varijante“ srpskog jezika! Kako to ustavni sudci Republike Hrvatske ne znaju?
PLAN ZA GENOCID
Nepobitni dokazi o planiranju i pokušaju genocida na Hrvatima i drugim ne Srbima leže u iskazu svjedoka Milana Babića, bivšeg predsjednika tzv. Republike Srpske Krajine , koji je bio svjedok tužiteljstva protiv Slobodana Miloševića. Milan Babić dao je iskaz 23, 24. i 29. ožujka 2004., u kojem opisuje svoje sastanke sa Slobodanom Miloševićem, predsjednikom Srbije, Radovanom Karadžićem i Nikolom Koljevićem iz tzv. Republike Srpske i drugima. Babić je svojevoljno dao pristanak MKS-u da se njegov iskaz može dati i drugim pravosudnim organima, pa i hrvatskom pravosuđu, koje do današnjih dana nije pokazalo baš nikakav interes za ovako važan dokaz o genocidu. U dokumentu Milan Babić tvrdi da su se planovi o stvaranju velike Srbije konkretizirali na sastanku s Miloševićem i Karadžićem u srpnju 1991., o kojem je govorio u svom svjedočenju u predmetu Milošević. U točki 3. Iskaza Babić je potvrdio da je zajednički cilj vođa hrvatskih i bosanskih Srba bio da „obezbede da Srbi ostanu u zajedničkoj državi“. Kao dokaz tog plana Babić je pokazao pismo Momčila Krajišnika od 19. prosinca 1991. u kojem mu čestita na proglašenju Republike Srpske Krajine. Iz tog dokumenta vidljiv je zajednički cilj, a „konačna pobeda“ o kojoj govori Krajišnik u pismu stvaranje je Velike Srbije. Konačna pobjeda po Krajišniku bila bi „potvrda istorijskog prava srpskog naroda da živi u jednoj državi”, a to uključuje koncept da Srbi u Hrvatskoj i Bosni žive na teritoriju za koji su smatrali da etnički i povijesno pripada Srbima. Ostali su trebali nestati.
UBOJSTVA, PROTJERIVANJE, TERORIZAM
U točki 4. iskaza Babić objašnjava, kako se je situacija u kojoj su bili Srbi u „SAO Krajini“ razlikovala se od one u kojoj su se nalazili Srbi u Bosni i Slavoniji. U „SAO Krajini“ je živjelo pretežno srpsko stanovništvo, dok je stanovništvo zapadne Slavonije bilo je miješanog nacionalnog sastava. Istočna Slavonija je bila je još više izmiješana, što je značilo da je bilo potrebno više sile i istjerivanja pripadnika nesrpske nacionalnosti da ona postane srpska, govorio je Babić. Stoga je rat vođen tako da je srpska peta kolona terorizmom i razbojništvom sijala strah među stanovništvom, pljačkom i ubojstvima ga protjerivala, da bi teren lako osvojila Jugoslavenska narodna armija, „razdvajanjem sukobljenih snaga“, i tako zacementirala okupaciju u korist Republike Srbije. Ubojstva, protjerivanje, terorizam i nemogući životni uvjeti upravo je međunarodno pravna definicija genocida!
Ti dugi mjeseci 1991. u istočnoj Slavoniji bit će obilježeni dnevnim i noćnim puškaranjima, postavljaju eksplozivnih naprava na privatne i državne objekte, pojavljuju se i nestaju barikade na kojima naoružani „srpski civili“, a uistinu teroristi i razbojnici onemogućuju normalan život svim ne-Srbima. Sela oko Vukovara naseljena srpskim stanovništvom, Borovo Selo ,Bršadin, Negoslavci, Pačetin, Bobota ,Trpinja od svibnja se pretvaraju u otporne točke stvarajući tako kružnu osnovicu za buduće napade na sam Vukovar. Nadalje Babić je u izjavi rekao, da u Slavoniji, kao ni u Bosni, nije bilo načina da se spoji teritorij i pripoji Srbiji primjenjujući princip majoriteta, odnosno uvjerljivo većinskog stanovništva. Na primjer, stav da Srbi trebaju „da kontrolišu Drinu“ nije se poklapao s nacionalnom strukturom na tim područjima pa su Srbi zbog toga počinili genocid u Srebrenici. Isto su pokušali u Hrvatskoj a pogotovo u Istočnoj Slavoniji, sjetite se Vukovara, Ovčare, Lovasa, Iloka…
NEPOBITAN DOKAZ- ĆIRILICA JE DOŠLA S GENOCIDOM
U Krajišnikovom pismu od 19. prosinca 1991., na koje se poziva Babić, govori se također o obavezi „održavanja sklada i jedinstva“ među svim Srbima. Naglasak na jedinstvu bio je jedan od načina kojim je srpsko vodstvo osiguravalo provođenje svojih načela, tj. provođenje genocida u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U točki 9. svog iskaza Babić iznosi da je postojao plan da se na etnički očišćenim prostorima „zapadna varijanta srpskog jezika“ zamjeni „istočnom“ i da službeno pismo u svim srpskim zemljama bude ćirilica. Tako on svjedoči, da je 1993. došao u Knin došao Krajišnik i ljutito pitao zašto nisu izvršili promjenu u „istočnu varijantu srpskog jezika i uveli ćirilicu“. Dakle, potpuno je jasno da je uvođenje ćirilice i srpskog jezika dio genocidnog plana, čiji je cilj kako tvrdi i sam Babić u iskazu, bio da se Srbi odvoje na svaki način, uključujući i način govora i pisanja. „Kao i ostali ljudi u Kninu, to sam smatrao smešnim i nepotrebnim“, rekao je Babić. Što nam to govori…
Iz samih srpskih dokumenata dakle posve su razvidne dvije činjenice: prvo, pitanje uvođenja ćirilice i srpskog jezika uopće nije pitanje prava srpske manjine jer ona niti piše ćirilicom, niti govori srpskim jezikom, što kaže nitko drugi nego bivši „predsednik“ „SAO Krajine“! Drugo, uvođenje ćirilice dio je plana za izvršenje genocida nad Hrvatima u istočnoj Slavoniji, posve isto kao i Bošnjaka u Podrinju, o čemu su srpski dokumenti posve eksplicitni.
Drugim riječima, Republika Hrvatska ne samo da nema nikakvu obvezu uvoditi ćirilicu bilo gdje na svojem teritoriju, nego ima obavezu ZABRANITI i KAŽNJAVATI javnu upotrebu ćirilice i „istočne varijante“ srpskog jezika u Hrvatskoj budući da je potpisnica Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida. Konkretno, kad netko zatraži dokument, zapisnik ili osobnu kartu na ćirilici, znamo da imamo posla sa srpskim teroristom, razbojnikom i zločincem. Ne radi se o njegovim manjinskim pravima, nego o njegovom nasilju nad sugrađanima.
Mnogi privatni sefovi, poput onog sadašnjeg predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića kada je odlazio iz HIS-a postali su mjesta na kojima su pohranjeni brojni dokumenti s oznakom državne tajne. Kako bi svojevremeno rekao ovaj član najvišeg sudbenog tijela hrvatske države – „te dokumente sam uzeo kako bih se obranio ako me netko napadne“. Miroslav Šeparović, kako tvrdi tadašnji ministar Granić skupa s njim i generalom Miljavcem bio je protiv tužbe Jugoslavije! Sjetimo se skandalozne činjenice koju je u svom intervju Jutarnjem listu iznio sudac Ivan Turudić (Jutarnji list 07.04.2019) kada je otkrio da ga je predsjednik Ustavnog suda Šeparović u jednom društvu pred nekoliko ljudi pitao bih li se ljutio ako bi Ustavni sud ukinuo presudu u predmetu bivšeg premijera Ive Sanadera u slučaju Ina – MOL. Iako mu je sudac Turudić rekao da smatra kako nema ni jednog razloga da presuda koja je potvrđena i od strane Vrhovnog suda RH kao najvišeg suda u RH predstavlja teško kršenje ustavnih i konvencijskih prava okrivljenika. Na to je Šeparović kazao da se samo šali. Šali je došao kraj, presuda je ukinuta! Ako biste pročitali ustavni zakon o biranju ustavnih sudaca i vidjeli što se zahtjeva od kandidata, uvidjeli bi brzo da mnogi iz današnjeg sastava tog suda tamo ne pripadaju, ima sutkinja kao što je Ingrid Antičević Marinović koja je prije nekoliko godina u centru Zagreba, na križanju Gundulićeve i Varšavske ulice skrivila lakšu prometnu nesreću i – otišla s mjesta nesreće, „PIPL MAST TRAST AS“! Snježana Bagić sutkinja koje su prepisivale radnje, priznavale plagijate, i ne samo to, njen rad tijekom „stručnog skupa u regionu“ Centar za javno pravo BiH objavio je, kakvog li paradoksa, pod “copyright” zaštitom od neovlaštenog prepisivanja! Sudac Davorin Mlakar priznao je da se lažno predstavio prilikom posjeta Hypo banci u Klagenfurtu povodom optužbi za primanje mita od 210 tisuća eura, i da ima jedan sudac koji je bio dobrovoljni suradnik Službe državne sigurnosti (SDS), Mato Arlović itd. Sramota. To je stvarna slika Ustavnog suda koji nam političkim nasilništvom nameću HDZ i SDP.
Za zaključak, koje su političke implikacije ove najnovije svinjarije Ustavnoga suda? Prvo, radi se o političkome pitanju. Položaj i odlučivanje Ustavnoga suda tu izravno ovisi o njegovu stranačkome sastavu; u ovome slučaju Ustavni je sud samo smokvin list za Plenkovića i hrvatsku vladu jer u svakom trenutku oni se mogu oprati riječima: „Nismo mi, to je odluka Ustavnoga suda“, iako je posve jasno da se radi o još jednoj ucjeni Milorada Pupovca i njegovih četnika. Dakle, jedina isprika za Ustavni je sud to što se on nije ni smio baviti tim pitanjem, nego je to moralo biti prepušteno političkoj razini odlučivanja. Podmetanje političkog pitanja kao pravnog jadna je strategija Plenkovićeve vlade.
Strateške implikacije ove odluke mogu biti dalekosežne. Ako ćirilica nije manjinsko pitanje, a posve je jasno da nije, ono je pitanje „projekcije sile“ Republike Srbije na Hrvatsku, posebno na Podunavlje. To je korak u srpskom planu otimačine hrvatskoga teritorija, planu koji ne samo da ne nailazi na otpor hrvatske vlade, nego ona u tom planu još i aktivno sudjeluje kao Vučićeva peta kolona. Jasno je da ministrica, koju su uostalom u njezinom vlastitom ministarstvu zvali „SAO Krajina“, nije ništa učinila, ali što je s tako zvanim „domoljubima“ u HDZ-u? Zašto oni pristaju biti tako bijedni izdajnici i petokolonaši? Pitanje uvođenja ćirilice i srpskoga jezika u Vukovaru manevar je Republike Srbije (preko svojih SDSS-ovih špijuna) da se na mala vrata uvedu propisi Republike Srbije na taj dio hrvatskoga teritorija, propisi o službenom jeziku i pismu Republike Srbije, a ne srpske manjine u Hrvatskoj! To je tek prvi korak integracije Vukovara u pravni i politički poredak Republike Srbije protiv čega ova vlada očito nema ništa protiv. Što je sljedeće? Školstvo, jezik, pismo, policija… Hoće li npr. postojati dva vozna reda na vukovarskom kolodvoru, jedan hrvatski, a drugi kao dio voznog reda srpskih prijevoznih poduzeća? Hoće li uvesti i srpske sudove ili vojne postrojbe? Pitajmo se samo što je sljedeće.
