Antun Babić, umirovljeni diplomat i naš povremeni kolumnist osvrnuo se na, po mnogima, skandalozno pismo hrvatskih generala Gotovine, Miljavca, Čermaka i drugih u kojem se traži pomilovanje udbaša Josipa Perkovića i Zdravka Mustača
Zar je moguće da u hrvatskom narodu do prije nekoliko dana u nebesa dizani hrvatski generali ustvari nisu nikada bili iskreni hrvatski domljubi? Zar je moguće da njima ništa ne znači činjenica da se hrvatski narod stoljećima borio za svoju državnu i osobnu slobodu, a da su Mustač i Perković bili veliki igrači u obavještajnim službama totalitarnog jugslavensko-komunističkog sustava, čija je zadaća bila da na sve moguće načine, uključujući i najgnjusnije zločine i ubojstva hrvatskih emigranata (Đurekovića i njegovog sina, između ostalih) nas Hrvate spriječe i zaustave u konačnom stvaranju vlastite slobodne i demokratske države?
Kao prvi politički povratnik iz emigracije u travnju 1990., koji je do današnjeg dana progonjen od Udbe na svakom koraku, imam se pravo upitati: za koga i za što su se ti generali “borili” (sabotirali) u Domovinskom ratu?
Zar se ti generali ne pitaju za ljudska i majčinska i očinska prava roditelja, njihove suze, očaj i tugu njihovih sinova kćeri – hrvatskih emigrantskih žrtava, u čijim su zvjerskim ubojstvima mirne duše i savjesti sudjelovali, po zapovjednoj odgovornosti – Mustač i Perković.
Ma tko su to zlikovci? Još je važnije pitanje, tko to, osim onih koji su se javno deklarirali, još uvijek štiti i brani i zločine i zvjerska djela Mustača i Perkovića prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu?
Jedan od njih je bio i pokojni ministar obrane Gojko Šušak, koji je, prema osobnom svjedočanstvu moje pokojne supruge, dragovoljke Domovinskog rata i bojnice Hrvatske vojske Janje Ninić Babić (koja je radila u Šuškovom kabinetu) odbio izvršiti zapovijed prvog predsjednka hrvatske države dr. Franje Tuđmana da se Josipa Perkovića makne iz hrvatske obavještajne službe. Zašto? Zašto? Zašto? Ima ih još puno koji to znaju, a šute kao zaliveni. Zašto?
Po čijem nalogu i iz čije glave je danas izašla misao i poruka o nekom novom pomirenju, ne ustaša i partizana, nego udbaša, kosovaca i članova drugih obavještajnh službi, s jedne strane i hrvatskog naroda, s druge strane?
Kao radićevac i veliki pobornik demokratskog političkog sustava u hrvatskoj državi, još u emigraciji, i sve do 1995., zagovarao sam pomirenje u hratskom narodu kao putu do slobode i vlastite države, što su partizani, jugoslaveni, komunisti i udbaši, barem u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje sam radio – u cijelosti odbili. Bila je to najprljavija i najveća izdaja u hrvatskoj povijesti. Čekali su da vide tko će pobijediti u Domovinskom ratu, da bi onda krenuli u ponovni međuhrvatsk unutarnji rat i izbacivanje iz svih društvenih i političkih procesa odlučivanja sve istinske domoljubne, branitelje i državtvorne Hrvate, i na taj način doveli hrvatsku državu na rub nestanka, a hrvatski narod do demografskg i gospodarskg sloma.
Danas kad samo od udbaških progona teško obolio, nemam više pravo šutjeti. A nemate ni vi koji znadete isto toliko, ako ne i više od mene, koji nisam živio u Titovoj Jugoslaviji njezinih zadnjih 25 godina postojanja.
Ako je itko zaslužio da ga se danas posthumno pomiluje, onda je to hrvatski književnik i pisac Mile Budak. Ne, njega jugoslaveni komunisti, udbaši i velikosrbi u Hrvatskoj i dalje progone i sedam desetljeća nakon njegove smrti.
Čovjeka kojem treba posthumno suditi i kojeg treba svaki dan u medijima demaskirati i proganjati je lažni Tito, koji je bio strani agent i zločinac najvećih svjetskih razmjera.
Neka se srame svi oni koji danas zagovaraju pomilovanje udbaša Mustača i Perkovića – od najviših državnih dužnosnika, ratnih generala (a posebno Ante Gotovine, o kojem će budućnost sve pokazati i dokazati, pa do zadnjeg običnog hrvatskog čovjeka kojeg su, tvorci ideje stvaranja komunističke Jugoslavije varali i zaglupljivali da se bore za samostalnu hrvatsku državu. Nažalost, to, s dosta velikim uspjehom, čine i danas.
Antun Babić