Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovito analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES povodom parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj, koji će se održati 17.travnja 2024.godine objavljuje analizu aktualnih predizbornih događanja. Iz opsežne analize „Parlamentarni izbori u Hrvatskoj 2024: Klizi li Hrvatska u autokraciju?“ izdvajamo najvažnije dijelove
U Republici Hrvatskoj je 2024.godina proglašena superizbornom godinom, jer će se održati parlamentarni izbori, izbori za Europski parlament i izbori za predsjednika Republike Hrvatske. Parlamentarni izbori će se održati 17.travnja, koji će ukupno biti 11. (prijevremeni) parlamentarni izbori od proglašenja nezavisnosti 1991.godine.
Zastupnici Hrvatskog sabora se biraju neposredno, tajnim glasovanjem primjenom razmjernog sustava po kojem svaka stranka, odnosno kandidat ima pravo na broj parlamentarnih mandata razmjerno broju osvojenih glasova. Izborni prag iznosi 5%. U Sabor se ukupno bira 151 zastupnik. Bira se 140 zastupnika sa teritorija Republike Hrvatske, koji je podijeljen na 10 izbornih jedinica te se iz svake izborne jedinice bira po 14 zastupnika. Tri zastupnička mjesta biraju građani Hrvatske u inozemstvu (11. izborna jedinica) i osam mandata biraju pripadnici nacionalnih manjina (12. izborna jedinica). Ovo su peti parlamentarni izbori na kojima je moguće upotrijebiti prefencijalni glas. Nedovoljno je do sada urađeno na promidžbi prefencijalnog glasa i aktivnog državljanstva.
Na izborima sudjeluju 165 kandidacijske liste od toga je samostalnih stranačkih lista 95 (na prošlim izborima 192), Kandidira ukupno 2277 kandidata, od toga 56% muškaraca i 44% žena. Zanimljivo je, da HDZ na svojim izbornim listama ima samo 25% žena.
Republika Hrvatska ima oko 3,9 milijuna stanovnika, birača sa pravom glasa je 3.733.283, s prebivalištem u Hrvatskoj ih je 3.511.086, od čega prethodno registriranih 13.361. Bez prebivališta u Hrvatskoj (dijaspora – iseljena Hrvatska) aktivno se registriralo 222.197 birača. Najviše se registriralo u Bosni i Hercegovini, Njemačkoj, u Srbiji, u Švicarskoj i Austriji. Dijaspora će glasovati u 11.izbornoj jedinici, dok pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo glasovanja za osam svojih zastupnika i u 12.izbornoj jedinici.
Milanović važan korektiv HDZ-ove vlasti
Posebnost ovih parlamentarnih izbora je, da se u izbornu utakmicu uključio predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, kao neslužbeni premijerski kandidat liste predvođene SDP-om nazvanoj „Rijeke pravde“. Prema mišljenju Ustavnog suda Hrvatske to nije u skladu s Ustavom, jer upozorenje Ustavnog suda jasno govori o ulozi predsjednika Republike u izbornim kampanjama. Milanovićeve „izborne izjave“ ne smiju biti dio medijskog izbornog bloka. Ustavni sud u povodu Milanovićeve izjave, da će se kandidirati na izborima, zabranjuje mu se da bude kandidat na listi ili istican kao kandidat za premijera i da u tom svojstvu sudjeluje u političkoj izbornoj kampanji. Radi se o situaciji bez presedana u Hrvatskoj u svim dosadašnjim izbornim ciklusima od samostalnosti što prema pojedinim ocjenama može dovesti u pitanje regularnost parlamentarnih izbora.
Predsjednik Milanović je kritičan do izbora Ivana Turudića za glavnog Državnog odvjetnika (Tužitelja) kazavši: „Doveli su na mjesto Glavnog državnog odvjetnika jednog kriminalca iako su na vrijeme bili upozoreni i potpuno svjesni činjenica. Ali Plenkoviću je njegova stranka, inače osuđena za kriminal, pljačku i otimačinu, bila važnija. A Hrvatskoj što ostane! Ne, to ne smijemo i nećemo dopustiti i zato 17.travnja 2024 na izborima biraj sve, samo ne HDZ i one koji idu s njima!“ [2]
Analitičari smatraju, da personalni sukob premijera Andreja Plenkovića (HDZ/EPP) i Zorana Milanovića šteti reputaciji Hrvatske, ali naglašavaju važnost uloge predsjednika Milanovića kao korektiva HDZ-ove vlasti, koja sa Andrej Plenkovićem klizi ka autokraciji i počinje sve više sličiti autokratskim režimima u susjedstvu. Dosadašnja oporba zbog svoje rascjepkanosti i posvađanosti nije bila u stanju biti korektiv i nadzornik Plenkovićeve vlasti i tu ulogu je preuzeo predsjednik Milanović, koji je u javnosti daleko popularniji od Plenkovića.
Domovinski rat i Rimokatolička crkva integrativni faktori suvremene Hrvatske
Hrvatski politički prostor karakteriziraju dvije političke stranke, koje predstavljaju dvije krajnosti političkog spektra. Jedna je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) premijera Andreja Plenkovića, koja svoju ideologiju kao nacionalni/istički pokret temelji na antikomunizmu, antijugoslavenstvu i procesu osamostaljivanja te tzv. srpskoj opasnosti u Hrvatskoj i posljednjih nekoliko godina o tzv. muslimanskoj prijetnji ne samo Hrvatskoj nego Evropi. Komunizma i Jugoslavije više nema, proces osamostaljivanja je završen 1991.godine, a Srbi su desetkovani i predstavljaju faktor stabilnosti i test za hrvatsku demokraciju, jer su značajno doprinijeli procesu pridruživanja EU kao konstruktivni čimbenik. Muslimani (misleći na Bošnjake u BiH) se nakon parlamentarnih izbora u BiH 2022.godine nalaze pod kontrolom zvaničnog Zagreba, koji se uspio instalirati podaničku vlast u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine.
Projiciranje navodnih prijetnji i opasnosti postao je način političkog preživljavanja. HDZ u Hrvatskoj i VMRO-DPMNE u Sjevernoj Makedoniji su jedine dvije stranke političke desnice u regiji, koje su sudski procesuirane i čiji se bivši predsjednici, koji su bili i premijeri, Ivo Sanader i Nikola Gruevski, pravomoćno osuđeni. HDZ-u je na Županijskom sudu u Zagrebu pravosnažno presuđeno za korupciju zbog nelegalnog financiranja odnosno izvlačenja novca iz državnih institucija i tvrtki. Također postoji pet[3] pravosnažnih presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kojim je presuđeno Hrvatskoj odnosno uglavnom kadrovima HDZ-a, da su sudjelovali u međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini te pravosnažne presude ICTY, da je Hrvatska sudjelovala u Udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) u Bosni i Hercegovini. Zbog toga EU i SAD moraju uvažavati te činjenice, jer sadašnja hrvatska politika prema BiH nije dio rješenja nego nažalost dio problema u Bosni i Hercegovini, koja bez optimizma iščekuje izbore u Hrvatskoj.
Prevlađuje mišljenje je, da je Hrvatska žrtva velikosrpske politike, domovinski rat je bio obrambeni i u njemu se nisu mogli počiniti zločini, Hrvatska je pomagala Hrvate u BiH i nije bila agresor, iako je ICTY u svojih pet presuda utvrdio, da se radi o međunarodnom konfliktu i označio Hrvatsku kao agresora u Bosni i Hercegovini. Upravo je Plenković sa Amerikancima isposlovao instaliranje podaničke Vlade Federacije BiH i angažman visokog predstavnika u BiH (OHR) Christiana Smitha iz desničarske Kršćansko-socijalne unije (CSU), da suspendira Ustav Federacije BiH, a za tu uslugu se revanširao SAD glasajući protiv rezolucije UN o humanitarnom primirju u Gazi što je izazvalo zgražanje većeg dijela hrvatske javnosti.
Druga stranka hrvatske politične krajnosti je Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) Peđe Grbina, na čijem čelu se nekada nalazio i aktualni predsjednik Hrvatske Zoran Milanović. SDP je nasljednik nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske (SKH). SDP se pokušava transformirati u modernu socijaldemokratsku stranku, koja je sve manje opterećena recidivima prošlosti. Raskol u SDP-u doveo je do rascjepkanosti i podjele socijaldemokratskog biračkog tijela. Hrvatskoj i državama regije potrebnu su snažne socijaldemokratske stranke, koje ipak zasada nisu u stanju odgovoriti suvremenim izazovima.
Dva integrativna faktora moderne hrvatske države su Domovinski rat i Rimokatolička crkva (RKC), a za jedan dio hrvatskog društva i tekovine (nacističko-fašističke) tvorbe Nezavisne države Hrvatske (NDH) poglavnika Ante Pavelića. Primjetno je odsustvo kritične misle o tome u hrvatskom društvu.
HDZ i SDP su dva slikovita primjera na hrvatskoj političkoj sceni, koji imaju ponajviše koristi od ideološkog konflikta, koji razara Hrvatsku i onemogućava da država profunkcionira u punom kapacitetu. SDP i veći dio oporbe smatra, da su integrativni i mobilizirajući faktor HDZ-a kriminal, korupcija i nepotizam. Ured europske javne tužiteljice (EPPO) Laura Codruța Kövesi istražuje pronevjeru više od 300 milijuna eura europskih sredstava u Hrvatskoj što Hrvatsku proporcionalno uvrštava u sam europski vrh. Nataša Novaković[4], donedavna predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa smatra, da „Hrvatska gubi 10 milijardi dolara godišnje na korupciju. Zamislite koliki je to novac i koliko korupcija utječe na sve nas“. Čak je tijekom svoja dva mandata premijer Andrej Plenković zamijenjeno preko 30 ministara uglavnom zbog koruptivnih radnji.
Niska razina političke kulture ključnih političkih aktera
Hrvatska kao samostalna, nezavisna i međunarodno priznata država je članica UN-a, EU, NATO-a, euro zone, Schengena i drugih međunarodnih organizacija. To su dostignuća ostvarena u relativno kratkom razdoblju i povijesnog su značaja. Ono što taj izniman uspjeh ne prati je suštinski razvoj hrvatskog društva. Potrebno je uložiti dodatne napore, da se hrvatsko društvo razvija kao otvoreno, demokratsko, koje će temeljiti na građanskim slobodama i pravima pojedinaca okrenuto ka budućnosti, a ne prošlosti. Ne smije se dovesti u pitanje ustavno domoljublje, prava i obveze svakog hrvatskog građanina bez obzira na njegovu etničku, vjersku, politički i svaku drugu pripadnost. Hrvatsko društvo se još uvijek nalazi u fazi svojevrsne adolescencije sa svim bolestima koja prate tu fazu.
Hrvatska se nije uspjela u potpunosti ostvariti kao društvena zajednica posttranzicijskog društva, jer se još uvijek u pojedinim segmentima društvo nalazi u okovima prošlosti. Potrebni su dodatni zajednički napori za prevazilaženje postojeće situacije kako bi Hrvatska postala moderno demokratsko društvo sa jednakim šansama i pravima svih njenih državljana. U tome Hrvatska nije u potpunosti uspjela, ali to nije neostvarivo u bliskoj budućnosti.
Sasvim sigurno Zoran Milanović i Andrej Plenković ne mogu svojim vokabularom i političkim stilom djelovanja doprinijeti ozdravljenju hrvatskog društva nego samo produbljivanju negativnih pojava i trauma iz nedavne prošlosti. Milanović i Plenković doprinose dodatnoj polariziranosti i svađi u hrvatskom društvu. Nizak nivo političke kulture i estradni maniri premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića pokazuju da Hrvatska u tom pogledu ne zaostaje za regijom Zapadnog Balkana, jer se premijer i predsjednik ponašaju na tipičan „balkanski način“.
HDZ i partneri zasada u vodstvu
Prema relevantnim istraživanjima u prednosti je koalicija HDZ-a i partnera, dok je koalicija, koju predvodi Socijaldemokratska partija (SDP) nazvana „Rijeke pravde“ u zaostatku. Konačnica kampanje će odlučiti tko će biti relativni pobjednik predstojećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Mobilizacija birača oba vodeća politička bloka u konačnici kampanje može utjecati, da manje političke stranke ne pređu izborni prag od pet posto. Prema rezultatima anketa slijede: MOST-Hrvatski suverenisti, Domovinski pokret, Možemo, Fokus, Istarski demokratski sabor (IDS) i Nezavisna platforma Sjever. Ostale stranke nalaze se pod izbornom pragom.
Glasovi zastupnika iz manjinskih nacionalnih zajednica i manjih stranaka ukoliko uđu u Hrvatski sabor mogu prevagnuti prilikom sastavljanja nove vladajuće koalicije, koja u konačnici može biti i anti-HDZ-ovska koalicija odnosno da se sve ostale heterogene stranke okupe i formiraju Vladu unatoč tome što je HDZ relativni pobjednik izbora. U aktualnom saborskom mandatu došlo je do zloupotrebe pozicije pojedinih zastupnika/ca manjinskih zajednica, koji su zanemarili ustavnu ulogu manjinskih zastupnika i ponašali su se kao da su zastupnici odnosno članovi vladajućeg HDZ-a.
Hrvatska mora zaustaviti masovni trend iseljavanja, koji već predstavlja signal za uzbunu te sustavno povećavati stopu nataliteta. Hrvatska će se suočiti sa dodatnim problemima. U izbornoj kampanji tema EU i uloga Hrvatske u njoj je periferna. Troše se milijuni sredstava na uključivanje mladih u politički proces, a mladi se ne stavljaju na izborne liste. Predizborna kampanja je bez ekonomije kao teme. Hrvatska se još uvijek nije jasno pozicionirala unutar EU, istovremeno jača veze i bliskost sa Rusijom. Rusija je zbog agresije na Ukrajinu pod sankcijama. Hrvatska je ipak 2023.godine povećala izvoz u tu zemlju za skoro 25%, dok je izvoz u Ukrajinu povećala za 15%. Hrvatska je također povećala izvoz na Kosovo zbog blokade uvoza srpske robe, koju su uvele kosovske vlasti. Hrvatska je u 2023.godini imala pokrivenost[5] uvoza izvozom od svega 58%. Hrvatska je postala teški ovisnik o EU-financijama i mora još više crpiti sredstava iz EU fondova, ali ne smije dolaziti do pronevjere tih sredstava i pokretanja postupaka Ureda europskog javnog tužiteljstva (EPPO). Također uloga Hrvatske u NATO-u morala bi biti snažnija. Rast turizma i povećane strane investicije su dobrim dijelom posljedica članstva u NATO-u kao zajedničkom sigurnosnom kišobranu. To je ujedno snažna poruka hrvatskom susjedstvu što znači članstvo u NATO-u za razvoj gospodarstva, ekspanziji turizma i povećanju stranih investicija.
Eksperti smatraju, da su Hrvatskoj potrebne ustavne promjene, a mišljenja se razilaze kada su u pitanju sadržaj i obim ustavnih promjena. Hrvatska se mora suočiti sa racionalizacijom broja županija (21), gradova 127 i 428 općina.
Hrvatski javni dug kreće se oko 90% GDP-a. Hrvatska ulazi u krizu. Deficit uglavnom pokriva iz tri izvora, a to su: turizam, doznake Hrvata iz inozemstva i rasprodaja vlastitih nekretnina. Turizam je vrlo ranjiv sektor kojeg mogu uzdrmati ekonomska kriza, klimatske ili političke prilike i ratne opasnosti u Europi i susjedstvu, a pandemija Covid-19 već je nanijela ogromnu štetu hrvatskom turizmu. Vlada Republike Hrvatske nije se adekvatno suočila sa posljedicama razornog zemljotresa u Zagrebu i Banovini/Baniji.
Analitičari smatraju, da su predstojeći parlamentarni izbori velika šansa za Hrvatsku, jer nepovoljan razvoj događaja unutar Hrvatske (politički polarizirana zemlja), u okruženju i na međunarodnoj sceni zbog političke nestabilnost, rata u Ukrajini i Gazi, nestabilnosti u regiji i posljedice pandemije Covid-19 može odvesti zemlju u neželjenom smjeru. Ne treba isključiti ruski utjecaj na izbore u Hrvatskoj. Hrvatska se mora odlučiti, da li će i dalje živjeti između prošlosti i/ili budućnosti ili će se definitivno opredijeliti za razvoj moderne hrvatske države i definirane budućnost. Tu odluku će donijeti hrvatski birači. Hrvatski politički vrh često zaboravlja, da je Hrvatska članice EU i NATO i to zahtijeva implementaciju visokih političkih standarda i tomu primjerenu političku kulturu, posebice prema državama u susjedstvu. Hrvatska ima potencijala za političke promjene na predstojećim izborima. Rezultati parlamentarnih izbora mogu zbog razdrobljenosti političke scene dovesti do nemogućnosti formiranja nove Vlade što bi dovelo do novih prijevremenih parlamentarnih izbora. Smjenjivost vlasti je smisao i sastavni dio demokracije.
Klizi li Hrvatska u autokraciju?
Andrej Plenković se pokušava prikazati kao umiveno lice europske politike i Europske pučke stranke (EPP). No, to ne odgovara njegovom pravom licu. On sve više postaje sličan autokratima iz susjedstva. Čak kada govorimo o korupciji u Hrvatskoj i kada je usporedimo korupciju za vrijeme mandata premijera Ive Sanadera, koji je i osuđen za korupciju, intenzitet korupcije i nepotizma za vrijeme vladavine Andreja Plenkovića dosegao je povijesne razmjere.
Plenkovićev je bez imalo ustezanja izjavio da N1 televizija[6] radi polulegalno. Nije objasnio što ta sintagma znači, ali su ga zato demantirali njegova ministrica medija i N1 televizija. N1 televiziju nije uspio uzdrmati, ali je uspio nemoguće – ujediniti cijelu oporbu u Hrvatskoj. Plenkovićev napad neodoljivo podsjeća na slične napade u susjedstvu, jer pojedini čelnici u regiji imaju slične probleme sa N1 televizijom. Plenković iz dana u dan sve više pokazuje manire autokrata.
Na kraju mandata Hrvatskog sabora usvojene su sporne izmjene Zakona o kaznenom postupku, poznatijeg pod nazivom Lex AP (AP – Andrej Plenković), kojim se uvodi mogućnost strožeg sankcioniranja osoba (tzv. zviždača), koje novinarima odaju podatke iz nejavnih istražnih postupaka, poput primjerice SMS-poruka ili privatnih e-mailova osumnjičenih osoba. Donošenja „Lex AP“ je realna opasnost orbanizacije Hrvatske
Na površinu izbijaju snage revizionizma i mijenjanja karaktera prošlosti, sve zbog vlastitih interesa. Hrvatska kao država i društvo trebala bi biti afirmativnija i predvodnica borbe za poštivanje ljudskih prava, građanskih sloboda, očuvanja državnih granica, za miroljubivo rješavanje sporova. Ona to deklarativno jeste, ali u praksi nije. Plenković ignorira opasnije pretendente na hrvatski etnički prostor, a to su talijanski i mađarski pretendenti. Oni se pojavljuju povremeno i opasniji su nego odnosi sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom ili Slovenijom.
Analitičari smatraju, da je hrvatska demokracija sve ugroženija i da Hrvatska sa Andrejom Plenkovićem (HDZ) polako ali sigurno klizi u autokraciju i da je potrebno osujetiti i zaustaviti te trendove, jer Hrvatska kao članica elitnog društva, EU i NATO, treba da baštini i implementira najviše demokratske standarde i vrijednosti.
