Turski zvaničnici, na čelu s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom, uvjeravaju javnost, da prijevremenih izbora neće biti i da će oni biti održani, kako je planirano u junu 2023. Isto tako, turski ministar pravde Bekir Bozdağ najavio je 19.avgusta 2022. da će predsjednički i parlamentarni izbori biti održani u predviđeno vrijeme prema turskom ustavu, a to je 18.juni 2023.godine. U Turskoj postoje sumnje, da bi Erdoğan mogao iznenaditi opoziciju i raspisati prijevremene parlamentarne i predsjedničke izbore

U Turskoj se sve češće odvija politička i pravna debata između vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) i opozicionih stranaka oko mogućnosti Erdoğananove kandidature na predstojećim predsjedničkim izborima. Opozicija smatra, da Erdoğan nema pravo da se kandidira za novi predsjednički mandat, jer će mu to biti treći uzastopni mandat, pošto je već obnašao dužnost predsjednika u dva uzastopna mandata, prvi od avgusta 2014. do juna 2018.godine, a drugi mandat od juna 2018.godine, koji bi trebao da se okonča  u junu 2023.godine. Turski ustav ne dozvoljava istoj osobi, da obnaša funkciju predsjednika više od dva uzastopna mandata, a jedan mandat traje pet godina. Opozicija tvrdi da Erdoğanova šansa, da se kandidira za treći predsjednički mandat zavisi od održavanja prijevremenih izbora, te da se ne može ponovo kandidirati ako se održe redovni izbori.

S druge strane, Stranka pravde i razvoja (AKP) tvrdi, da  Erdoğan ima pravo da se kandidira za novi predsjednički mandat na osnovu činjenice, da je referendum o ustavnim amandmanima, prema kojima je izvršen prelazak na predsjednički sistem, održan 16.aprila 2017.godine te je shodno tome predsjednik Erdoğan izabran 24. juna 2018.godine za prvi mandat predsjedničke funkcije po novom sistemu, te da ima pravo da se kandidira za novi drugi predsjednički mandat na predstojećim izborima u junu 2023.godine.

Kako bi zaobišao ovu pravnu kontroverzu, Ali İhsan Yavuz, potpredsjednik Stranke pravde i razvoja za izborna pitanja, predložio je aktiviranje člana 116. ustava[2], koji kaže da „u slučaju da Velika narodna skupština Turske (Parlament) donese odluku o prijevremenim izborima tokom drugog mandata predsjednika Republike može se Erdoğan ponovo kandidirati za predsjednika. Mandat parlamenta i predsjednika Republike na ovaj način je pet godina“, što znači da u slučaju prijevremenih predsjedničkih izbora Erdoğan se može kandidirati za treći uzastopni mandat.

Kako pokrenuti prijevremene izbore

Prema amandmanima usvojenim na referendumu 2017.godine ili predsjednik ili parlament mogu raspisati prijevremene izbore. Zakon sadrži klauzulu o „double-lock“ da se izbori moraju održati, da bi se predsjednik i svih 600 zastupnika Velike narodne skupštine Turske izabrali istog dana. Dva izbora idu paralelno i ne mogu biti odvojeni. Isto tako, predsjednik može po ustavu raspisati izbore predsjedničkim dekretom.

Turski parlament, koji se sastoje od 600 zastupnika može pokrenuti postupak za prijevremene izbore, a za to je potrebno da glasa tri petine svih zastupnika, to je 360  glasova. Trenutno, ni vlada ni opozicija nemaju dovoljan broj zastupnika da to urade bez podrške opozicijskih zastupnika.

Erdoğanov plan da iznenadi opoziciju 

Postoje duboka neslaganja između opozicijskih stranaka oko kandidata, koji će se suočiti s Erdoğanom na predstojećim predsjedničkim izborima. Opozicijski blok je sastavljen od „Šestorka za stolom“ – „Altili Masa“, sastavljenih od Republikanske stranke (CHP), Nacionalističke stranke İYİ, Islamističke stranke Saadet, (Erdoğan je nekad bio član te stranke), Demokratske stranke (DP), te dvije stranke koje su osnovali bivši veterani AKP, to su Gelecek – budućnost, koju je osnovao bivši premijer i ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu i stranka Deva-Lijek, koju je utemeljio bivši ministar financija i vanjskih poslova Ali Babacan. U vrijeme kada vođa CHP Kemal Kılıçdaroğlu želi da bude predsjednički kandidat u ime koalicije „Šestorka za stolom“, neke koalicione stranke odbijaju njegovu kandidaturu, zbog njegove sekularne orijentacije i pripadnosti sekti Alevita, koja će otjerati veliki dio konzervativnih islamskih glasača, da ne glasaju za njega. Kılıçdaroğluu nedostaje karizmatičnosti i političkih rezultata, koji su među najistaknutijim prednostima Erdoğana. Kao vođa opozicije od 2010. nikada nije pobijedio Erdoğana i AKP na svim dosada održanim izborima počevši od 2010., 2011., 2015., 2016., 2017., 2018. i 2019.godine Kandidatura Kılıçdaroğlua kao vječitog gubitnika bila bi najveća usluga upravo Erdoğanu.

Opozicioni lider Stranke demokratije i napretka Ali Babacan izjavio je početkom septembra 2022., da ako se stranke „Šestorka za stolom“ ne dogovore oko zajedničkog predsjedničkog kandidata, onda će šef svake stranke biti predsjednički kandidat, drugim riječima šest opozicijskih predsjedničkih kandidata što ponovno ide u korist Erdoğana.

Iako postoji mnogo faktora, koji mogu predstavljati poticaj za predsjednika Erdoğana, da raspiše prijevremene izbore, postoje i druge prepreke, koje mogu spriječiti da se to dogodi, od kojih su najvažnije, da izmjene izbornog zakona koje je Parlament usvojio u martu 2022. još nisu stupile na snagu. Radi se o amandmanima koje su stranka AKP i njen koalicijski partner MHP predložili, kako bi povećali šanse MHP na predstojećim parlamentarnim izborima, koja trenutno ima 48/600 zastupnika, jer bi se smanjenjem izbornog praga za parlament sa 10% na 7% povećale šanse MHP za ponovni ulazak u parlament ali istovremeno otvorila mogućnost drugim opozicionim strankama za ulazak u parlament. To je bio osnovni zahtjev stranke nacionalnog pokreta MHP, koja bilježi pad popularnosti, a samim tim i strah od ne ulaska u parlament i s tim AKP ostaje bez koalicijskog partnera za sastav buduće vlade.

Druga prepreka je pad popularnosti vladajuće stranke AKP. U istraživanjima javnog mnijenja, iako rezultati većine anketa pokazuju, da će Stranka pravde i razvoja (AKP)  biti pobjednik na predstojećim parlamentarnim izborima i da će dobiti većinu u parlamentu, tako što će osvojiti procente u rasponu od oko 33-35% glasova. Međutim, ovaj procent predstavlja pad za vladajuću stranku AKP u odnosu na posljednje parlamentarne izbore, koji su održani u junu 2018.godine, na kojima je stranka osvojila 42,6% glasova.

Drugi krug za izbor predsjednika države

Predsjednik Erdoğan vodi u većini istraživanja javnog mnijenja u odnosu na potencijalne predsjedničke kandidate, jer je još uvijek u vodstvu sa oko 40%, a slijedi ga Mansur Yavaş, gradonačelnik Ankare i član opozicione CHP stranke, Meral Akşener, lider İYİ – Dobre stranke i Ekrem İmamoğlu, gradonačelnik Istanbula i također član CHP. Međutim, većina anketa pokazuju da Erdoğan neće moći pobijediti u prvom krugu izbora i da neće osvojiti apsolutnu većinu glasova, kao što se dogodilo na izborima 2014. (51,79% glasova) i 2018. ( 52,59% glasova ), te će morati u drugi krug protiv jednog od opozicionih kandidata.

Konačno, datum prijevremenih predstojećih izbora u Turskoj zavisi od procjene unutrašnjeg političkog i ekonomskog stanja od strane predsjednika Erdoğana i vladajuće stranke AKP, te očekivanja vlade o poboljšanju stanja u ekonomiji do kraja ove godine. 

Analitičari smatraju, da je malo mogućnosti da se opozicione stranke pravovremeno dogovore oko jednog zajedničkog predsjedničkog kandidata, koji bi se kandidirao na predsjedničkim izborima protiv Erdoğana. Tada će vjerojatno Erdoğan iznenaditi opozicijske stranke sa raspisivanjem prijevremenih izbora. 

Turski intelektualci svjesni su veličine političkih, kulturnih i historijskih podjela u turskom društvu. Ova realnost predstavlja veliki izazov za budućnost Turske, jer pobjeda bilo koje opcije ne znači samo promjenu vlasti, već kretanje zemlje ka neizvjesnoj budućnosti. Drugim riječima, demokratski proces otvara vrata u nepoznato, a ne u bolju budućnost.

Turski predsjednik Erdoğan, koji je suočen s teškom ekonomskom situacijom i izborima, koji su izuzetno važni za njegovu političku budućnost, svjestan je ove realnosti i sve veće snage opozicije zbog ekonomske krize, koja je iscrpila sve slojeve turskog društva, posebno srednju klasu.

Opozicija je pred velikim izazovom za nominiranje svog kandidata, što se čini nemogućim zbog njihovog međusobnog neslaganja. Unutar opozicije ne postoji nikakvo jedinstvo u pogledu na sva goruća ekonomska i politička pitanja. Jedini im je cilj da Erdoğana smijene sa vlasti. A pošto nemaju jasnog programa i formulu za suočavanje sa ekonomskom krizom, glasači će u većoj mjeri dati svoj glas kontinuitetu, a ne nekoj širokoj koaliciji. Turska ima vrlo slabo iskustvo sa širokim koalicijama, koje su više puta u prošlosti dovele državu na rub bankrota.

Problem opozicije je, da je čine četiri snage, islamistička, sekularna, nacionalistička i kurdska, koje sve imaju kontradiktorna politička usmjerenja i teško im je da se ujedine na jednoj platformi, a ako se ujedine, neće biti sposobne da razviju zajednički program, koji će se baviti postojećim problemima u društvu ili da spase ekonomiju ili će se baviti vanjskom politikom u vrlo složenim međunarodnim odnosima.

Lideri islamističkih partija, koje su proizašle iz AKP predvođene Ahmetom Davutoğluom, bivšim premijerom te Ali Babacanom, bivšim ministrom financija kao i vrh stranke Saadat, koja njeguje politiku islamističkog mislioca i političara Necmettina Erbakana, shvaćaju da njihova izborna baza neće podržati nijednog  kandidata od liberala, nacionalista ili sekularista, niti će preferirati kandidata opozicije ako nije islamist poput Erdoğana. Oni su već najavili, da će u drugom krugu glasati za predsjednika Erdoğana. Na osnovu ovih činjenica, ni Republikanskoj narodnoj partiji CHP niti ostale stranke opozicije nisu u stanju da pojedinačno poraze Erdoğana, niti su u stanju da se ujedine i razviju zajednički program i imenuju jednog zajedničkog kandidata sa liderskim sposobnostima, koji se može suprotstaviti Erdoğanu.

Ono što zabrinjava opoziciju je to što Erdoğan kontrolira državni aparat, a može producirati pojedine političke krize, kao eskalaciju s Grčkom i pretvoriti spor oko spornih otoka i istočnog Mediterana u nacionalno pitanje vezano za sigurnost turske domovine ili pokrenuti novi rat protiv terorističke organizacije PKK  u sjevernoj Siriji ili eskalirati spor sa NATO-om oko pristupanja Švedske i Finske radi pridobivanja ustupaka, te ih koristiti u predizbornoj kampanji. Opozicija se boji upotrebe svih ovih kriza, jer će biti populističke prirode u kojoj će se podići entuzijazam i patriotizam među glasačima, dok opozicija u ovim tačkama mora podržati vladu i ne smije da bude protiv, jer to je čin veleizdaje pred svojim glasačima.

Kurdski glasači

U svim raspravama o predstojećim izborima u Turskoj, analizira se utjecaj kurdskih glasača, koji se procjenjuje na oko 15% od ukupno 84 miliona stanovnika Turske u izbornoj jednadžbi, jer će kurdski glasovi odrediti konačni ishod izbora, posebno predsjedničkih.

Birači kurdskog porijekla, kao i birači turskog porijekla, podijeljeni su na različite  intelektualne i političke struje. Neki od njih su nacionalisti i ljevičari, a neki liberali, demokrate, konzervativci te islamisti. Iako je Narodna demokratska partija (HDP) bila vodeća stranka na izborima u većini provincija sa kurdskom većinom, udjeli glasova, koje su druge stranke dobile od glasača birača kurdskog porijekla nisu zanemarljivi. Tu su, između ostalih, kurdski zastupnici i političari, koji pripadaju Stranki pravde i razvoja (AKP) i Republikanskoj narodnoj partiji (CHP).

Kurdski nacionalisti ne glasaju za stranku Nacionalističkog pokreta (MHP), kao što turski nacionalisti ne glasaju za Narodnu demokratsku partiju (HDP). Međutim, ne može se reći da svi Kurdi ne glasaju za MHP ili da svi Turci ne glasaju za HDP. Umjesto toga, postoje kurdski birači koji glasaju za MHP, isto tako među turskim glasačima za HDP, iako u malim procentima. 

Narodna demokratska partija (HDP) je plod savezništva turskih stranaka krajnje ljevice sa kurdskim nacionalistima. Međutim, među kurdskim biračima koji su tradicionalno konzervativci postoji zabrinutost zbog kontrole ultra lijevih Turaka nad partijom (HDP). Neki od njih smatraju, da su Kurdi zlouporabljeni sa strane HDP-a, te da je partija izgubila „kurdski identitet“.

Građani kurdskog porijekla, kao i građani turskog porijekla, ne glasaju samo na osnovi  svojih političkih i ideoloških opredjeljenja. Kurdski birači kao i ostali turski građani će na predstojećim izborima dati svoj glas za nastavak investicija, razvojne projekte, sigurnost i stabilnost, daleko od etničkih i partijskih podjela od strane opozicije.

Kurdsko pitanje je najspornije pitanje sa kojim se Turska suočava od uspostavljanja Republike 1923.godine. Očevi-osnivači moderne Turske imali su za cilj nacionalnu državu sličnu onoj u Evropi. Pokušali su stvoriti naciju zasnovanu na jednakom građanstvu i zajedničkom identitetu na principima sekularizma i suvereniteta. Ipak, svi građani unutar turskih granica identificirani su kao Turci, a od etničkih manjina se očekivalo da prihvate „tursko“ kao zajednički identitet. Međutim, stvari nisu išle u potpunosti po planu, što je stvorilo mnoge komplikacije u narednim godinama. 

Problemi Turske od osnivanje pa sve do 2002. bili su usko povezani sa ulogom vojske u političkom životu. Prije nego što je AKP došla na vlast, turska demokratija bila je pod nadzorom vojske i pravosudnih tijela, koji su bili imenovani sa njihove strane. Oni su sami sebi dali za pravo, da ograničavaju demokratske standarde i građanske slobode i to sve u ime političke stabilnosti i društvene transformacije. Vojska je vjerovala, da demokratija može dovesti do nestabilnog i nazadnjačkog (islamističkog) režima. Vojska u Turskoj kroz Vijeće za nacionalnu sigurnost, imala je monopol na određivanje pitanja nacionalne sigurnosti i diktiranje političkih, ekonomskih te socijalnih odluka svakoj vladi.

Na posljednjih nekoliko izbora skoro polovica kurdskih glasača dala je svoj glas vladajućoj stranci AKP, jer je Erdoğan jedini lider moderne Turske, koji se od 2002. posvetio rješavanju problema manjina te ulaganju velikih napora i sredstava za razvoj jugoistoka zemlje, usprkos destruktivne uloge prokurdske (HDP) i turskih (MHP i CHP) nacionalista.

Turska od bolesnika do regionalne sile u 2023.

Od sredine devetnaestog stoljeća do datuma njegovog raspada 1922.godine[3], zapad je Osmansko Carstvo nazivao „bolesnikom“ zbog serije poraza i gubitaka većih dijelova svoje teritorije na tri kontinenta i na kraju poraza u Prvom svjetskom ratu. Ovaj naziv odražava percepciju, koja je relativno pratila njegovu nasljednicu Republiku Tursku od osnivanja 29.oktobra 1923., zbog serije državnih udara turske vojske 1960., 1962., 1980. i 2016.godine te četiri vojna memoranduma po kojima je vojska prijetila civilnim vlastima 1971., 1979., 1997. i 2007.godine. 

Dolaskom Recepa Tayyipa Erdoğana na vlast kao premijera Turske 13.marta 2003.godine civilno-vojni odnosi su krenuli ka normalizaciji tako da je smanjen utjecaj vojske na politički život i Turska je započela svoj politički i ekonomski napredak te put u savremenu demokratiju na putu za članstvo u EU.

Današnja Turska oprostila se od te percepcije, te je postala snažna država i regionalna sila i važan igrač na geopolitičkoj karti svijeta, bilo na Mediteranu, Kavkazu, Bliskom istoku, Africi ili sa ravnotežom u odnosima sa velesilama SAD, Rusija, Kina. 

Turska je postala fokus istraživanja u američkim, evropskim, kineskim, ruskim i azijskim istraživačkim centrima. Ovo interesiranje je zbog njene važne uloge zasnovano na dva glavna faktora:

● Na prvom mjestu, Turska Republika je nakon Prvog i Drugog svjetskog rata izbacila svoj pridjev, bolesnik, a potom i neželjeni čovjek. Zapad se s tim nosio s nekom vrstom marginalizacije, koja se ponekad svodi na prezir zbog njenih nezapadnih korijena. Zbog toga je usporen njen prijem u EU, čekajući od 1959.godine za punopravno članstvo. Turska od osnivanja moderne Republike 1923. je pokušala da se pridruži zapadu, a turski intelektualci su od sredine dvadesetog vijeka radili na formuliranju intelektualnih i političkih prijedloga, nastojeći da prikažu veze ove zemlje sa zapadom. Od toga da Homera, kojeg smatraju jednim od pionira zapadne kulture, je turskog porijekla i da Anadolija nije ništa manje važna od Grčke do toga da je velika zemlja, koja pruža sigurnost i zaštitu zapadu, kroz svoje članstvo u organizaciji Sjevernoatlantskog savezništva (NATO). 

Krajem dvadesetog vijeka Turska je postala svjesna, da njena težnja da bude jaka država nije prolazila kroz „udvaranje Zapadu“, već uz to da iskoristi svoj geostrateški položaj kao most između tri kontinenta. Ova percepcija je postala vrlo snažna dolaskom stranke AKP na vlast 2002.godine.

● Na drugom mjestu, Turska je zacrtala novu ambicioznu mapu djelovanja u međunarodnim odnosima, što se očituje uglavnom u nezavisnosti njenih političkih odluka od zapada usprkos članstvu u NATO savezu te je koristila mehanizme zasnovane na svom ekonomskom rastu, a potom i na vojnoj industriji, koja se veoma razvila u posljednje dvije decenije. U praksi, ekonomski rast dao je državi mogućnost razvoja i velikih investicija i pomoć zemljama Trećeg svijeta tako da je stekla veliki utjecaj i simpatije na Balkanu, Bliskom istoku i Africi. Turska vojna industrija pojačala je utjecaj sa prodajom oružja bez posebnih političkih ucjenjivanja kao što je slučaj sa američkim ili nekim zapadnim državama. 

Turska je posljednjih godina doprinijela crtanju nove geopolitičke mape u nekoliko regija, uglavnom na Mediteranu. Turska intervencija u Drugom libijskom građanskom ratu u januaru 2020. te deblokadi glavnog grada Tripolija, gdje se nalazi međunarodna priznata vlada Libije[4], je opstruirala egipatsko-francusko-emiratski scenarij, koji je bio osmišljen za Libiju do te mjere da je natjerao Pariz da se u velikoj mjeri povuče iz libijskog rata. Upravo je Francuska iskoristila arapsko proljeće u pokušaju monopolizacije libijske nafte do razmišljanja o podjeli Libije na zapadnu i istočnu.

Utjecaj Turske širi se i na druge zemlje zahvaljujući njenim investicijama, tako da je snažno ojačala svoj utjecaj na Mediteranu i u nekim afričkim državama, te je postala treća država koja ograničava utjecaj Francuske u Africi u posljednje tri decenije, odmah poslije SAD i Kine. Francuski predsjednik Emmanuel Macron izjavio je tokom posjete Alžiru[5] u avgustu 2022., da ima za cilj da ojača prisustvo Francuske u Africi u odnosu na pojačani utjecaj Rusije i Turske. Isto tako na Kavkazu, Turska je postala glavni igrač u tom regionu, poslije snažne vojne potpore Azerbajdžanu da povrati svoju regiju Nagorno Karabah u ratu sa Armenijom 2020.godine

Prekretnica u geopolitičkom položaju Turske u današnjem svijetu je njena glavna uloga u pregovorima između Rusije i Ukrajine nakon izbijanja rata, jer je olakšala sporazum o izvozu žitarica 2022.godine u zemlje Trećeg svijeta. Analitičari smatraju da se mirovni sporazum između Rusije i Ukrajine ne može zamisliti bez aktivne uloge Turske. Turska više nije onaj bolesnik, niti je više čovjek, kojeg zapad ne želi, a u posljednje dvije decenije postala je regionalna sila i miljenica i istoka i zapada.

Ljubljana/Washington/Bruxelles, 7. prosinca 2022.  
(IFIMES)   

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime