U Republici Bugarskoj će se 2.aprila 2023.godine održati prijevremeni parlamentarni izbori, na kojima će se izabrati 240 zastupnika/poslanika Nacionalne skupštine Bugarske prema proporcionalnom sistemu zatvorenih lista. Ukupan broj izbornih jedinica je 31, iz kojih se zavisno od veličine izborne jedinice bira četiri do 16 zastupnika/poslanika. Izborni prag iznosi 4%. Ovo su peti izbori u protekle dvije godine, jer se na osnovu rezultata prethodnih izbora nisu uspjele formirati vlade.

Parlament Bugarske 2016.godine donio je zakon o obaveznom učešću na izborima, kako bi povećali legitimitet zastupnika u zemlji. Kazna predviđena za glasače koji zanemare obavezu glasanja je brisanje s biračkog spiska. Ipak, izbrisani glasači imaju mogućnost da se ponovo upišu na birački spisak. Time nisu riješeni problemi. Ovo je nedemokratski zakon – biračko pravo znači da svaki birač odlučuje hoće li ili neće učestvovati na izborima – ne smije biti prisiljen ili kažnjen ako ne glasa što već ukazuje na neznanje/nepriznavanje demokratije i antidemokratski duh režima u Sofiji. Manipulacije izbornim listama su odraz fašizacije bugarskog društva. Bugarska ima brojnu dijasporu, koja tradicionalno ne izlazi na izbore.

Dijaspora broji 2-2,5 miliona građana, jer ne postoje precizne evidencije. U Turskoj živi oko 700.000 bugarskih Turaka, koji su doživjeli golgotu 80-tih godina prošlog stoljeća. U Grčkoj 300.000. Da li će učestvovati na izborima? Pokret za pravo i slobodu (DPS) – etnička stranke bugarskih Turaka pokušava dovesti što više Turaka, da učestvuju na izborima.

Glavna bitka vodit će se između pokreta Mi smo za promjene – Demokratska Bugarska (PP-DB) Kirila PetkovaAsen Vasilev&Hristo Ivanov i GERB-a Bojka Borisova. Za njima zaostaju poprilično izjednačeni, stranka Preporod Kostadin Kostadinov i Pokret za pravo i slobodu (DPS). U parlament ulazi i Bugarska socijalistička partija (BSP) Kornelije Ninove, a izborni prag očekuje se da pređu: Bugarski uspon (BV), stranka Lijevo i Postoji takav narod (ITN) Slavi Trifonova.

Duboke frustracije u bugarskom društvu

Bugarska i Bugari ne mogu se ponositi svojom historijom za vrijeme Drugog svjetskog rata, jer su tada bili saveznici sa nacističkom Njemačkom, a poslije Drugog svjetskog rata saveznici sa SSSR-om. Bugarska nikada nije bila kažnjena zbog svog „historijskog grijeha“ za vrijeme Drugog svjetskog rata, jer je kasnije uzeta pod okrilje SSSR-a što je pustilo duboke frustracije u bugarskom društvu. 

Još uvijek je dominantna politička polariziranost između predsjednika Bugarske Rumena Radeva i predsjednika stranke Građani za evropski razvoj Bugarske (GERB) Bojka Borisova.

Borisov je tokom decenije vladavine uspostavio autoritarni model vođenja države, koji je neposredno povezan i služi interesima uskog oligarhijskog kruga oko sebe. Predsjednik Radev je često isticao, da „mafija“ kontrolira vladu Borisova i politizirano pravosuđe u zemlji. Smatra da se, da je Radev naklonjen Rusiji, dok je Borisov miljenik Angele Merkel, ali i ruskog predsjednika Vladimira Putina i on je kao posljedica tog međunarodnog političkog braka pokazivao naklonjenost i prema Donaldu Trumpu. Borisov je povezan i sa čelnicima Višegradske grupe država (Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka), posebno sa mađarskim premijerom Viktorom Orbanom (Fidesz/EPP). U Borisovom političkom mozaiku neizbježan je i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan (AKP), sa kojim gaji tijesne odnose. Angela Merkel (CDU/EPP) je pomogla Borisovu prilikom osnivanje njegove političke stranke GERB/EPP. Zaštitnički odnos Merklove prema Borisovu nanio je štetu njenom ugledu, jer se Borisov tijesno povezuje sa mafijaškim strukturama. 

Borisov je čak pokušao napraviti svoju kvadrilateralu odnosno asocijaciju država sa dominantnim pravoslavnim stanovništvom u kojoj bi pored Bugarske bili još Rumunija, Grčka i Srbija po uzoru na Višegradsku grupi država sa dominantno katoličkim stanovništvom. 

Međunarodna pozicija Bugarske

Republika Bugarska je država sa brojnim problemima, građani u toj najnerazvijenoj državi EU žive na rubu siromaštva. Ekonomija je neefikasna, finansijska sredstva su ograničena i uglavnom već iscrpljena, a stvoren je snažan sloj oligarhije, koji broji oko 3.000 pojedinaca, koji vode klanovske borbe za raspodjelu ograničenih finansijskih sredstava i preraspodjelu moći, imovine i poslova. Nekoliko super bogatih tajkuna drže u svojim rukama poslovni i financijski kapital u zemlji. Preko njih praktički prolazi većina javnih tendera i sredstava iz EU fondova. Kriminal i korupcija su sveprisutni i nametnuli su se kao osnovna društvena tehnologija u upravljanju javnim fondovima i u svim javnim sferama. Sami zakoni stvaraju uvjete za korupcijsku praksu, a korupcija je postala društvena norma.

Bugarska pokušava da pronađe neku vrstu ravnotežu između obaveza prema NATO-u i tradicionalnih simpatija prema Rusiji. Kao članica NATO-a, Bugarska je odgovorna za 354 kilometara dugu istočnu granicu NATO-a. Ta granica na Crnom moru udaljena je manje od 500 kilometara od Krima i direktno se naslanja na oblast, koju kontrolira ruska crnomorska flota, kao i ruske zračne snage. Obaveza Bugarske jeste, da kontrolira ruske vojne aktivnosti na Crnom moru i pokuša, da pronađe pravu ravnotežu u odnosima sa dvije strane. Ruska invazija na Ukrajinu pokazala je dubinu odnosa koje Bugari gaje prema Rusiji. Bugarska je ovih dana ponovno pozvala na pregovore Ukrajine i Rusije, pri tome ne znajući čije interese zastupa. 

Simpatije prema Rusiji duboko su ukorijenjene u bugarskom društvu. Historijske i kulturne veze sa Rusijom i naklonjenost toj zemlji u koliziji su sa strahom, koji se širi po medijima, da bi Bugarska lako mogla da bude uvučena u vojne obračune na Crnom moru. Predsjednik Rusije Vladimir Putin naglašavao je, da su Rusija i Bugarska u historiji uvijek bile bliske i da će Rusija razvijati veze sa Bugarskom na svim kolosijecima. 

U osnovi radi se samo o dva kolosijeka, a to je „Južni tok“, koji je važan ekonomski projekt i instrument ruske vanjske politike i drugi kolosijek je pokušaj Rusije, da preko Bugarske utječe na (ne)jedinstvo EU i NATO-a, kako bi obje ove organizacije zapravo podijelio – kako po pitanju sankcija tako i po pitanju sigurnosne politike, što je jednim dijelom i uspjela. Zbog toga je Bugarska dobar teren za provođenje „tajnih akcija i operacija“, što potvrđuju činjenice, da se u Sofiji nalazi jedan od glavnih punktova ruske obavještajne službe u regionu. Rusija ima brojne pristalice među političkim elitama i građanima u Bugarskoj što se može okarakterizirati kao prorusko usmjerenje. 

Bugarska je zbog svoje geopolitičke pozicije, ali i zbog duhovne i kulturološke bliskosti i povezanosti sa Rusijom bila „pozvana“, da kao posrednik ublaži trenutni spor između Rusije i Zapada. Većina Bugara podržava ovakvu ulogu države. Međutim, većina političara zna, da je potpuno nerealno da se mala Bugarska, koja je na rubu siromaštva sada se odjednom pozicionira kao veliki pomiritelj na međunarodnoj sceni. Bugarska, ipak, i dalje ostaje podijeljena po pitanju politike prema Rusiji.

Analitičari upozoravaju, da su ruske sigurnosno-obavještajne službe duboko infiltrirane u sigurnosno-obavještajni i odbrambeni sistem Bugarske i to realno ugrožava sigurnost NATO-a i zbog toga Bugarsku nazivaju „trojanskim konjem“ Rusije u Alijansi. Zbog toga uključivanje Bugarske u razmjenu obavještajnih podataka višeg nivo može biti rizičan potez za NATO, koji mora izvršiti reviziju izdanih sigurnosnih certifikata u Bugarskoj.

Bugarska između Brisela (Berlina) i Moskve

Pobjeda Josepha Bidena u SAD prouzrokovala je tektonske promjene prema Borisovim saveznicima, posebno prema Višegradskoj grupi država, Putinu, ali i Erdoganu. Dodatna otežavajuća okolnost je odlazak kancelarke Merkel sa vlasti. Bugarsko uvjetovanje početka pregovora Sjeverne Makedonije sa EU je u evropskim krugovima prihvaćeno sa neodobravanjem. 

Ne treba zaboraviti, da je Bugarska neto korisnik sredstava EU, što znači da živi na račun drugih razvijenih članica EU (država nije članica Schengena i euro zone). 

Evropski ured za borbu protiv prevara (OLAF – European Anti-Fraud Office) mora proširiti istrage zbog osnovanih sumnji, da je novac poreskih obveznika EU nenamjenski potrošen u Bugarskoj. Bugarski „novčanik“ nalazi se u Briselu, a srce u Moskvi. Povjerenje u Bugarsku unutar NATO-a je poljuljano, jer je Bugarska još uvijek u „naručju“ Rusije. Situacija u Bugarskoj vjerovatno bi bila drugačija, da je država pravovremeno provela lustraciju kadrova iz komunističkog sistema, koji je bio integralni dio Sovjetske pripadnosti i utjecaja. No, nije problem samo razdoblje Sovjetskog Saveza i Hladni rat. Snažne veze između Moskve i Sofije datiraju još od nastanka moderne bugarske države. Tačnije, Bugarska se nikada ne bi osamostalila kao država (udaljena svega 100 km od Istanbula), da nije bilo ruske vojske koja ju je doslovno oslobodila 1878.godine. Tada je potpisan znameniti Sanstefanski mirovni sporazum, koji je pod ruskim diktatom odredio Veliku Bugarsku do Ohridskog jezera i Soluna na jugu. Velika katedralna crkva Aleksandra Nevskog, koja još uvijek dominira gradom Sofijom, izgrađena je u čast ovog rusko-bugarskog prijateljstva. Stoga je vrlo teško očekivati, da će se prekinuti te stoljetne veze, za koje jasno vidimo da ne nestaju ni u najtežim situacijama za Rusiju. 

Analitičari smatraju, da Bugarska još uvijek balansira između Brisela (Berlina) i Moskve, jer tako održava stabilnost u poprilično nestabilnoj državi i okruženju.

Ljubljana/Washington/Brisel/Sofija, 29.ožujka 2023.     (C) 2021 IFIMES

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime