ANALIZA Ukrajina 2022: Stvara li se novi i drugačiji svjetski poredak?

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je pripremio analizu posljedica ruske vojne invazije na Ukrajinu 24.februara 2022. i njene posljedice na stvaranje novog svjetskog poretka. Iz opsežne analize »Ukrajina 2022: Stvara li se novi i drugačiji svjetski poredak?« objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove

Još jedna kriza, koju Evropa preživljava podsjeća na strahote dva svjetska rata. Posljedice rata, koji bjesni u istočnom dijelu evropskog kontinenta, neće biti ograničene samo na ovu regiju, već će se osjetiti u preostalim dijelovima svijeta.

Rusija je započela rat s Ukrajinom nakon nekoliko faza oscilacija i konflikata u međusobnim odnosima sve od raspada Sovjetskog Saveza (SSSR) 1990.godine.  Odnosi dvije zemlje doživjeli su kulminaciju na različitim nivoima, koja se okončala ruskom vojnom intervencijom.

Ruski tenkovi stigli su do predgrađa glavnog grada Ukrajine, Kijeva, u prizoru, koji podsjeća na ono što se događalo šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada su sovjetski tenkovi ušli u Prag i slomili  „praško proljeće“.

Važno je istaknuti, da se ne radi o tradicionalnom ratu ili sukobu dvije države oko sporne teritorije niti o predizbornoj propagandi, već o ratu sasvim druge vrste. Ovaj rat je prvi korak na putu ka uspostavljanju novog poretka u međunarodnim odnosima odnosno ponovne podjele sfere utjecaja na globalnom nivou.

Ovaj rat nije prva epizoda na ovom putu, prethodile su slične epizode u Gruziji – Abhaziji 2008, Krimu 2014, Siriji 2015,  Libiji 2019, Bjelorusiji 2020., Kazahstanu 2022. itd.

Rusija testira SAD i Zapad u Ukrajini

Ukrajina je nova epizoda, neće biti ni prva ni posljednja, ukoliko ruski predsjednik Vladimir Putin uspije u ovoj bitci na putu transformacije u međunarodnim odnosima, gdje se očekuju velike geopolitičke promjene na evropskom kontinentu, a potom i u Aziji pa čak u cijelom svijetu. Ono što se događa u Ukrajini je početak kraja postojećeg svjetskog poretka, koji je nastao kao posljedica pobjede zapadnog bloka predvođenog SAD nad istočnim blokom predvođenim bivšim SSSR-om početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Ukratko, ono što se događa je prethodnica rađanja novog međunarodnog poretka, naizgled s tri pola (SAD – Rusija – Kina), a zapravo s dva pola, kao što je to bilo i prije, gdje su SAD i njeni zapadni saveznici s jedne strane, a Rusija, Kina i njihovi istočni saveznici s druge strane. Rusija se neće zadovoljiti samo aneksijom Ukrajine, već bi kasnije mogla raditi na aneksiji Moldavije i neposredno vršiti pritisak na baltičke države, kao i na granice Poljske, Slovačke, Mađarske, RumunjSKe… itd. Rusija će nastojati uvjeriti bivše socijalističke države, da ih NATO ne može zaštititi, kao što je vidljivo iz ukrajinskog primjera.

Pravi ciljevi ovog rata prevazilaze Ukrajinu, drugim riječima ono što se događa nije samo vojna invazija na određenu zemlju, već ozbiljan ruski vojni poduhvat, da se preoblikuje ruska sfera utjecaja, koju priznaje NATO, te da se uspostavi nova sigurnosna struktura na linijama razgraničenja između Rusije i NATO-a putem pisanih jamstava. Preciznije rečeno, ako Putinov projekt uspije, svijet će biti suočen s prijelaznom erom potpunog Kaosa i žestokih sukoba na međunarodnom nivou, sve dok taj novi poredak ne bude službeno potvrđen odnosno verificiran od strane Zapada.

Plaća li Ukrajina cijenu svoje pogrešne politike i pretjeranih očekivanja od NATO-a i SAD-a?

Ukrajina plaća cijenu naivnosti svog mladog predsjednika Volodymyra Zelenskog  (ne umanjujući njegov patriotski zanos i herojski otpor), koji je žrtva praznih obećanja zapadnih i američkih zvaničnika, prije izbijanja vojnih sukoba. Ukrajinsko rukovodstvo ignoriralo je neke važne činjenice u svojim odnosima sa Rusijom kao što su sastav stanovništva Ukrajine, gdje Rusi čine 17% posebno u istočnom dijelu države te efekte historijskih utjecaja sovjetskog perioda u kojem je Ukrajina bila dio SSSR-a, potrebe i brige susjedne Rusije kao supersile i na kraju carske ambicije ruskog predsjednika Vladimira Putina za oživljavanjem duha SSSR-a.

Rat je u toku, dolazit će do polarizacije, produbljivat će se podjele u međunarodnim odnosima, a vratiti se korak unazad je teško čak i nemoguće, pogotovo jer postoje faktori i ambijent, koji omogućavaju uspostavu bipolarnog svjetskog poretka, od kojih su najvažniji prisutnost snažnog predsjednika poput Putina s totalitarnom tendencijom, imperijalnim snom i sa sigurnosno-obavještajnom karijerom.

Zaljevske države neutralne u ukrajinskoj krizi

Tradicionalni američki saveznici u Zaljevu i na Bliskom istoku općenito žele da održe dobre energetske i geopolitičke odnose sa Rusijom.

Početkom ove godine Ujedinjeni arapski emirati (UAE) postali su nestalna članica u Vijeću sigurnosti UN-a. Američki državni sekretar Anthony Blinken pred sastankom Vijeća sigurnosti UN-a posvećenoj ukrajinskoj krizi pozvao je svog emiratskog kolegu šeika Abdulaha bin Zajeda da naglasi „važnost izgradnje međunarodne podrške za potvrđivanje suvereniteta Ukrajine“. A kada je došao 27.februar 2022. odnosno trenutak glasanja za rezoluciju 2623, UAE su ignorirali apel Washingtona i pridružili su se Kini i Indiji odnosno bili su suzdržani prilikom glasanja, kao izraz frustracije UAE nad američkom politikom[2].

Emiratski stav je, da bi pozicioniranje moglo dovesti do još većeg nasilja i da u ukrajinskoj krizi njihovi prioriteti su, da ohrabre sve strane da upotrijebe diplomaciju i da pregovaraju o pronalaženju političkog rješenja, kako bi se ova kriza okončala.

Poput drugih zemalja Zaljeva, UAE, koji teže da imaju veću političku ulogu na regionalnoj i međunarodnoj areni, održavaju važne sigurnosne, ekonomske i vojne odnose s Washingtonom, ali i rastuće veze s Moskvom. To primorava ove zemlje da uspostave tešku ravnotežu u odnosima između SAD i Rusije. Dok je svijet brzo osudio rusku vojnu invaziju na njenog manjeg susjeda, Saudijska Arabija, Bahrein i Oman su uglavnom šutjeli, dok su se Kuvajt i Katar suzdržali od direktne kritike Moskve i samo su osudili nasilje. Kao glavni igrači na energetskim tržištima, sve zemlje Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC) održavaju bliske odnose s Rusijom u oblasti energetike, dok Rijad i Moskva godinama predvode alijansu „OPEC Plus“, gdje zajedno kontroliraju kvote proizvodnje, kako bi postigli stabilnost tržišta i cijena.

Dan poslije glasanja 28.februara 2022., Rusija je podržala Emirate u Vijeću sigurnosti UN-a prilikom usvajanju rezolucije broj 2624[3], kojom je produžen embargo na oružje jemenskom pokretu Huti, i koji se neposredno dovodi u vezu sa ruskom podrškom tom potezu i suzdržanosti UAE prilikom glasanja dan prije u Vijeću sigurnosti UN-a o Ukrajini. U januaru 2021. Rusija je izričito podržavala Jemenski pokret Huti, koji su u ratu sa Saudijskom Arabijom i Emiratima te je ruski ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov u Rijadu izjavio „da označavanje grupe Huti kao terorističke organizacije isključuje je iz političkog rješenja u Jemenu, opisujući taj potez kao pokušaj da se osujeti politički proces u Jemenu“.

Strateški dobici Kine od ruskog rata protiv Ukrajine

Američki predsjednik Richard Nixon je 24. februara 1972.godine, posjetio Kinu sa namjerom da stvori savez između SAD i Kine s ciljem opkoljavanja i slabljenja Sovjetskog Saveza na putu promjene strukture svjetskog poretka, dok je upravo 24. februara 2022. godine, točno pedeset godina kasnije, Rusija vojno napala Ukrajinu uz tihu podršku Kine. 

Kina nije osudila rusku invaziju na Ukrajinu, nego se suzdržala od osude invazije u Vijeću sigurnosti UN, a potom i na glasanju u Generalnoj skupštini UN, a nije ni pozdravila ekonomske sankcije Zapada uvedene Rusiji zbog njene vojne invazije na Ukrajinu. Prema ovim stavovima jasno je, da Kina podržava Rusiju u njenoj trenutnoj ratnoj politici. Kina se smatra jednim od pobjednika u ovom ratu, sada i u budućnosti. Strateški dobici Kine iz ovog rata mogu se predvidjeti na više nivoa:

• Rusija je pokrenula rat protiv Ukrajine 24. veljače 2022. pod izgovorom da brani nacionalnu sigurnost i zaustavljanje širenja NATO-a. Ovaj rat krši međunarodne konvencije, posebno zakone UN, jer ne podliježe konceptu preventivnog rata. Nedostatak jasnog protivljenja Kine ovom ratu znači razumijevanje ruskih zahtjeva za nacionalnu sigurnost. Shodno tome, Kina bi se u budućnosti mogla naći u sličnoj situaciji ukoliko bude potrebno intervenirati u susjednim zemljama radi odbrane svoje nacionalne sigurnosti, odnosno sprovesti preventivni rat.
• Među važnijim zahtjevima za okončanje sadašnjeg rata je i insistiranje Rusije na priznanju aneksije Krima od strane Ukrajine, odnosno vraćanje ruskih teritorija, koje su u određenim historijskim okolnostima bile pripojene Ukrajini tokom pedesetih godina prošlog stoljeća, jer se Krim smatrao ruskom teritorijom kroz historiju. Ovo je dovoljno opravdanje za Kinu, da u budućnosti vrati Tajvan u okrilje svog ustavno-pravnog poretka, i ukoliko bude potrebno, da upotrijebi silu.
• Kina shvaća, da će u budućnosti biti meta NATO-a, kao što je to slučaj sa Rusijom u današnje vrijeme. Vojna doktrina ove Alijanse Moskvu svrstava u neprijatelja, ne navodnog već stvarnog. Zbog toga Alijansa širi i premješta napredno oružje poput raketnog štita u Španiju, Rumuniju i Poljsku za presretanje ruskih balističkih i nuklearnih projektila.
• Kina računa na to, da bi se Alijansa u budućnosti mogla proširiti na Aziju ako pronađe priliku za to. Zemlje poput Japana i Koreje imaju status glavni ne-NATO saveznik „MNNA“[4].

Kina sa zabrinutošću gleda na sve veću prisutnost američkih vojnih baza i saradnju između SAD i ovih zemalja.

Odnosi Kine i Rusije vremenom su se razvili od partnerstva do saveza. U posljednjih dvadeset godina odnosi Moskve i Pekinga doživjeli su izuzetan razvoj, nepovjerenje koje je vladalo u njihovim odnosima za vrijeme Sovjetskog Saveza više ne postoji. Odnosi su zabilježili veliki razvoj i postepeni prelazak od čvrstog partnerstva u koncept „saveza“ tokom posljednjih deset godina, posebno nakon što je Kina stala uz Rusiju nakon međunarodnih sankcija kojima je bila podvrgnuta 2014. zbog aneksije Krima.

Jedan od najistaknutijih znakova ovog saveza je, da su se ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov kineski kolega Xi Jingping sastali 37 puta u posljednjih dvadeset godina, što je rekord u međunarodnim odnosima, koji je teško pronaći među liderima drugih zemalja. Istovremeno, dvije zemlje zauzimaju iste pozicije u međunarodnim organizacijama, posebno u Vijeću sigurnosti UN-a gdje imaju pravo veta i tako je Rusko-Kineska koordinacija postala balans tradicionalnoj Američko-Britanskoj koordinaciji, koja traje sve od osnivanja UN-a.

Kina ima historijsku priliku produbiti svoje ekonomske odnose i interese sa Rusijom, kao  najvećom zemljom na svijetu s poljoprivrednim i prirodnim resursima, rudnim bogatstvom i energetikom. Kina ima mogućnosti da uvozi sav energetski potencijal nafte i plina, koji Rusija izvozi u EU i SAD u slučaju naftnog embarga na Rusiju. Trgovinski odnosi Rusije i Kine u 2021. zabilježili su rast više od 35%, što iznosi 140 milijardi dolara. Očekuje se, da će nivo robne razmjene dostići 200 milijardi dolara u 2024.godini, tako da će Kina u naredne dvije godine postati prvi partner Rusije umjesto EU.

Kina je svjesna planova Zapada i nakon inzistiranja na širenju NATO-a prema istoku, Peking je uspio da postigne najveća strateška postignuća, a to je privući Rusiju na svoju stranu na vojnom planu, a zatim je ekonomski uvezati s kineskom ekonomijom.

Općenito, Kina uviđa da je sljedeća meta Zapada, posebno SAD, zbog konkurencije za svjetskim liderstvom, zato u ovom aktualnom ratu u Ukrajini nalazi historijsku priliku za ostvarenje svojih strateških ciljeva.

Gdje se nalazi Turska u novom Hladnom ratu?

Iako u turskim medijima postoji široka simpatija prema ukrajinskom narodu, antizapadno raspoloženje evidentno je u stavovima svih političkih stranaka, iako je zemlja članica NATO-a od 1952.godine.

Postoji osjećaj nepovjerenja u odnosima Turske sa Rusijom. Oni nisu oduševljeni ruskom politikom, koja je proširila svoj utjecaj na Kavkazu i sada prijeti kontrolom sjevernog dijela Crnog mora. Historijski gledano, Turska i Rusija bili su rivali, čak su se borili na suprotnim stranama u sukobima u Libiji i Siriji.

Turska zna da njeno djelovanje na sjeveru Sirije podliježe Putinovom odobrenju. Tu su i privredni odnosi kao što su ruski plin, ruski turizam i ruske investicije. Sa svoje strane, glasnogovornik turskog predsjednika Ibrahim Kalin objavio je kako se Turska ne planira pridružiti sankcijama protiv Rusije, kako bi sačuvala bliske političke i trgovinske odnose: „Moramo djelovati imajući na umu prioritete naše zemlje“, rekao je Kalin u televizijskom intervjuu. „Mora postojati strana sposobna pregovarati s Rusijom. Ko će razgovarati s Rusijom kad svi ruše mostove? Ne planiramo uvoditi sankcije kako bi ovaj kanal ostao otvoren.[5]”.

EU iznenađena i nepripremljena

Ukrajinska kriza prije ruske vojne invazije otkrila je velike razlike u stavovima zapadnih zemalja po pitanju odnosa sa Rusijom i ukazala na postojanje raskola u zapadnom savezu u vrijeme kada je kriza kulminirala. Ova kriza, koja eskalira u srcu Evrope sve od kraja Hladnog rata, a još akutnije od 2014.godine, najavljuje prekretnicu u historiji kontinenta. Učinci krize pokazuju, kako se nastavlja u etapama i da će imati ulogu u dalekosežnim promjenama u strukturi međunarodnih odnosa. Budući da je to prvi veliki rat koji je izbio u Evropi od 1945.godine. Istina je, da je rat u Hrvatskoj (1991-1995), Bosni i Hercegovini (1992-1995), Kosovu (1999), za Evropljane imao lokalni karakter. Ukrajinska kriza je prvi evropski rat, poslije 75 godina, u kojem jedna zemlja napada drugu i nastoji da je okupira i smjeni njeno legalno izabrano političko rukovodstvo. Do 24. februara 2022. prevladavalo je uvjerenje, da se to može desiti samo na Bliskom istoku, ili možda u Aziji i Africi, ali ne i u Evropi. To se sada promijenilo i vjerojatno će imati velike posljedice na odnose unutar EU posebno između njena dva glavna stupa „poražene“ Njemačke u Drugom svjetskom ratu  i „pobjednice“ Francuske. 

Možda najvažnija promjena uzrokovana ukrajinskom krizom ostaje odluka Njemačke da se ponovo naoružava, jer je njemački savezni kancelar Olaf Scholz objavio pred Bundestagom 27. februara 2022., da će država godišnje izdvajati 100 milijardi eura za naoružavanje njemačke vojske (Bundeswehr), povećanje vojne potrošnje iznosit će 2% bruto nacionalnog proizvoda Njemačke, što znači da će Njemačka od ove godine na obranu trošiti oko 85 milijardi dolara godišnje, što je stavlja na treće mjesto u svijetu nakon SAD (770 milijardi), Kine (254 milijarde) i ispred Rusije (61 milijardu). Ova odluka predstavlja radikalni zaokret u njemačkoj i zapadnoj politici, koja je prevladavala od kraja Drugog svjetskog rata i predviđa ograničavanje naoružavanja Njemačke, koja je Evropu gurnula u tri velika rata u manje od jednog stoljeća (rat s Francuskom 1870. te prvi i drugi svjetski rat). Ova odluka će imati velike posljedice na odnose unutar EU i šire, jer mijenja odnos snaga na „Starom kontinentu“ i prijeti da se vrati politici moći koja je obilježila njegovu suvremenu historiju.

Među glavnim posljedicama ukrajinske krize je težak udarac rusko-njemačkom partnerstvu, koje je započeto za vrijeme vladavine bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schroedera (1998 – 2005.) i raslo za vrijeme vladavine Angele Merkel (2005 -2021). Danas Nijemci misle, da Washington odbijanjem da razgovara o zahtjevima Moskve u vezi sa članstvom Ukrajine u NATO-u i davanju sigurnosnih garancija Rusiji nije ostavio drugog izbora osim da izvrši vojnu invaziju. 

Upravo Njemačko-Rusko partnerstvo je glavna žrtva ovog rata, koje se zasnivalo na uvozu ruskih energenata i izvozu njemačke tehnologije i dobara. Washington je pokušavao da razbije ovu jednačinu, koja omogućava rusko-evropsko približavanje, posebno na relaciji Moskva-Berlin, nauštrb odnosa sa Washingtonom tokom proteklih godina, ali bez većeg uspjeha. Njemačka je godinama unazad krenula u jačanje zavisnosti od ruskog plina, nakon što je odlučila zatvoriti svoje nuklearne elektrane, kao i proizvodnju energije od uglja u okviru svoje obaveze iz Pariškog klimatskog sporazuma 2015.godine, i oduprijeti se svim pokušajima Washingtona, da zaustavi izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2 (Nordstream 2), kojim plin dolazi direktno iz Rusije u Njemačku preko Baltičkog mora.

Ukrajinska kriza promijenila je sve dosadašnje planove i zadala težak udarac ne samo plinovodu, koji je Berlin već najavio zamrzavanjem projekta, usprkos završetku njegovih građevinskih radova, koji su koštali 12 milijardi dolara, nego i osovini Moskva-Berlin. 

Njemačka, koja je pristala uvesti najoštrije sankcije Rusiji, nakon njezine intervencije u Ukrajini, sada kreće u potragu za alternativnim izvorima za ruski plin, od kojih će, paradoksalno američki plin biti jedan od njih i čija je prodaja u Evropi već porasla za 15% u posljednja dva mjeseca.

SAD kroz ukrajinsku krizu postigle su jedan od svojih najvažnijih strateških ciljeva u Evropi, a to je okrenuti Njemačku protiv Rusije, a posvetiti se suprotstavljanju drugoj najvažnijoj prijetnji u Indo-pacifičkoj regiji (Kina).

Francuska vlada je do sada pokazala stav, da je neophodno fokusirati se na diplomatske metode u smanjenju eskalacije i tenzija oko Ukrajine, što je francuski predsjednik izrazio rekavši da se „moraju sačuvati svi diplomatski kanali kako bi se Rusija vratila za pregovarački stol“. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je jedini zapadni lider, koji je u stalnom kontaktu sa Putinom. Stav francuske vlade kratak i jasan a to je: „Stojimo uz Ukrajinu, ali ne želimo da ulazimo u sukob sa Rusijom“. Rat je dao novi zamah nastojanju Emmanuela Macrona, da EU učini autonomnijom. Ali evropski lideri još uvijek moraju razjasniti šta to znači u praksi. Francuski političar Pascal Lamy, bivši  direktor Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i bivši evropski komesar, rekao je da su krize poput pandemije koronavirusa i rata u Ukrajini ubrzale put Evrope ka tom cilju, što je bio dugogodišnji francuski cilj.

Kakav odgovor ima NATO u slučaju eskalacije?

Rat koji Rusija vodi protiv Ukrajine otkriva jednu bitnu i vrlo zabrinjavajuću činjenicu, a to je nesposobnost Zapada, da se vojno suprotstavi Rusiji, osim u slučaju upotrebe nuklearnog oružja, dok ekonomske sankcije ostaju bez značajnijeg utjecaja na rusku vojnu i privrednu infrastrukturu, čak imaju refleksivno djelovanje na političke i privredne prilike unutar saveza. 

Nakon četiri sedmice rata koji Rusija vodi protiv Ukrajine, koji je nelegalan rat, pa čak ulazi i u kategoriju agresije na suverenu državu, usprkos opravdanjima Rusije pozivajući se na odbranu svoje nacionalne sigurnosti, postaje jasno kako napredno oružje (tj. vojna moć) diktira ponašanje u međunarodnim odnosima.

Nemoć i ograničen manevarski prostor NATO-a pokazao se još pred ruskom vojnom invazijom. Najprije se govorilo o mogućoj vojnoj intervenciji NATO-a kako bi zaštitila zemlju kandidata za članstvo u ovoj Alijansi, a ona je odbijena pod izgovorom ne-članstva Ukrajine. U drugom pokušaju, govorilo se o uvođenju zone zabrane letova, kako bi se spriječili nadmoćniji ruski avioni, da napadnu ukrajinske vojne snage, a zatim je odbijen i ovaj plan pod izgovorom izbjegavanja sukoba sa Rusima, kako ne bi izbio Treći svjetski rat, što je isto opravdanje za odbijanjem da premjeste borbene vojne avione sovjetske proizvodnje iz Poljske u Ukrajinu.

U stvari, ne radi se o izbjegavanju rata, NATO je već vodio mnoge ratove u prošlosti. Na spisku ovih ratova su vojna intervencija u Srbiji 1999, rat protiv terorizma u Afganistanu 2002, američka vojna intervencija u Iraku 2003., rat protiv ISIL-a u Iraku i Siriji 2015, zatim intervencija za svrgavanje režima Moamera Gadafija u Libiji 2011. Evropske snage predvođene Francuskom prisutne su u afričkoj državi Mali, koja je hiljadama kilometara udaljena od Evrope pod izgovorom zaštite evropske bezbjednosti od terorizma.

Ovoga puta vezano za Ukrajinu, NATO u ovom trenutku nema snage da se suprotstavi Rusiji u Evropi, mada su uvjereni da je aktuelni rat realna opasnost za Evropu, jer se dešava na njenim granicama i direktno ugrožava njenu bezbjednost. Sa izuzetkom nuklearnog naoružanja, NATO trenutno ne posjeduje dovoljnu vojnu snagu da se suoči sa ruskim nenuklearnim oružjem, niti posjeduje dovoljno oružja da se suprotstavi Rusiji. Brojni vojni eksperti na Zapadu priznaju, da je NATO imao dovoljno vojne moći da prisili Rusiju da se povuče iz Ukrajine, to bi upotrijebio u ime zaštite međunarodnog prava u krimskoj krizi 2014.godine, ne čekajući sadašnji ukrajinski rat.

NATO nema dovoljno vojne opreme, ni na nivou nacionalnih armija, ni na nivou prisustva američkih vojnih snaga na evropskom kontinentu. Npr. usprkos ozbiljnosti situacije na evropskom kontinentu, u evropskim vodama nalazi se samo jedan američki nosač aviona, Harry Truman, u blizini italijanskih voda na Mediteranu, a ne u Baltičkom moru, gdje je situacija veoma zabrinjavajuća. U slučaju da se situacija pogorša, a rat se proširi na države članice NATO-a poput Poljske ili Rumunije, NATO će se zadovoljiti odbijanjem ruskih snaga, presretanjem njihovih aviona i projektila, bez napada na ruske snage na ukrajinskoj teritoriji.

NATO nije u stanju izvršiti vojnu opsadu Rusije, kako bi se poštovale nametnute zapadne ekonomske i financijske sankcije. Rusija je velika država koja ima tri glavna elementa za opstanak: energetiku, jer se smatra među prvim svjetskim izvoznicima nafte i plina, pored ostalih resursa minerala/sirovina, sama sebi je dovoljna da proizvodi hranu ne samo za svoje potrebe nego i za izvoz. Tačnije, Rusija se smatra važnim elementom u održavanju prehrambene stabilnosti u svijetu, a ono čega se svijet zasada boji jesu visoke cijene žitarica i mogućnost izbijanja gladi i nemira u nekim afričkim i arapskim državama. Rusija ima samodovoljnost u raznim industrijskim granama od odbrane do medicine i napredne tehnologije.

Kako zaustaviti ovaj rat?

U ovom trenutku obje strane nemaju izlaznu strategiju, Putin ne može vratiti svoju vojsku kući bez neke pobjede, a Zelensky mu ne može dati ono što želi da postigne ratom, a u međuvremenu tri jaka posrednika (predsjednici Francuske i Turske  Macron i Erdogan te izraelski premijer  Naftali Bennett) zasada su nemoćni.

Postoje ratovi u kojima gube obje strane, a Putin je uvjeren da će vojna invazija povratiti poziciju Rusije kao velike sile, ali zato će platiti visoku cijenu na domaćoj i međunarodnoj sceni zbog 5.532 sankcija koje su uvedene, a polovina njih nakon sadašnje invazije na Ukrajinu (prije 24. februara 2022. Rusiji su već uvedene 2.754 sankcije, a u danima nakon napada još 2.778 sankcija, čime je ukupan broj sankcija porastao na 5.532[6]). Sa druge strane ukrajinski predsjednik Zelensky je vjerovao, da je njegov put prema Zapadu otvoren, ako ne za NATO, barem u EU, međutim poručeno mu je iz EU, da zasada Ukrajina ne ispunjava uvjete za članstvo. Ukrajinsko rukovodstvo nije vjerovalo upozorenjima o ruskoj vojnoj invaziji i ogromnoj cijeni, koju će platiti ukrajinski narod.

Analitičari smatraju, da samo sporazum pod pokroviteljstvom SAD i Kine može zaustavit rusko napredovanje. Postavlja se pitanja može li SAD izvršiti pritisak na ukrajinskog predsjednika Zelenskog? Sporazum će zahtijevati kompromis, a kompromis će otkriti da je Zapad natjerao demokratsku vladu Ukrajine, da se pokori diktatu moćne sile tj. Rusije, baš kao Arthur Neville Chamberlain u Münchenu 1938.godine,  koliko god to zvučalo brutalno povijest se ponavlja? (IFIMES)