SINDROM GORILA
Piše: Adela Frank
Eh, da puno je busanja o prsa kontinuirano prisutno u javnom prostoru. Od sportaša, preko raznih skupina društva, pa do političara. Generalno govoreći svi volimo dobre i uspješne priče i svi bi voljeli biti jedna dobra i uspješna priča. U svom busanju o prsa, kočoperenju i davanju hvalospjeva samima sebi zaboravljamo ono najvažnije: USPJEH JE ČESTO LOŠ UČITELJ.
Uz isprike gorilama i njihovoj instinktivnoj radnji, ljudi imaju dovoljno razvijen intelekt da se odupru životinjskim nagonima i svoje busanje o prsa drže pod kontrolom, uče na vlastitim greškama, analiziraju ih i izvuku pouku.
NE VRIJEDI DEMANT UTORKOM
Busanje o prsa ili, iako tu scenu ne želim vizualizirati, busanje prsa o prsa predsjednika Gradskog vijeća Grada Zadra Marka Vučetića i pročelnika Ureda gradonačelnika Grada Zadra Ante Ćurkovića u formi davanja izjava na jednom lokalnom portalu me prilično nasmijalo, popravilo zimski dan. Onako, baš kao nova epizoda „Ljubav je na selu „ ili „Brak na prvu“ realiti trakavice neke moje frendice.
Pa tako Vučetić govori:
„ Ćurković nema nikakav legitimitet za sazivanje ovog sastanka te je ovo samo još jedan pokušaj da Centar za mlade stane pod skute Grada kako bi njime upravljao HDZ. Dakle, ako je završio studij politologije zna da ovaj sastanak uopće nije mogao sazvati. Ukoliko to ne zna, na djelu imamo politološku neznalicu.“
Ćurković, brže bolje, odgovara :
„ Vučetićev kognitivni kompas uvijek i bez iznimke navođen je njegovom osobnom koristi, predstavljajući problematiku budućeg Centra kao neki dio svog života do kojeg mu je stalo više od drugih. Zato mu se toliko svidjela nova uloga, da on nakon tri mjeseca i dalje uživa u ulozi samoprozvanog predsjednika, ako ništa drugo, kako bi dijelio političke lekcije.“
PRSA JUNAČKA
Poplavila su im obojici junačka prsa od silnog busanja „Tko je jači“ i „ tko je u pravu“. Toliko poplavila da od silnog zvocanja vlastitih glasova pravi ton ne mogu razaznati, a kamoli pogoditi intonaciju.
Jedan je u svom, samo njemu poznatom, filozofsko-teološko- egoističnom znanstvenom projektu većinu svog života, a drugi slijepo grabi ka napretku političke i osobne karijere samo njemu poznatim načinima, pri tome se svim silama trudeći imati apsolutnu kontrolu nad svim događanjima, projektima, aktivnostima i ljudima Zadra Grada.
Ne bi to njihovo busanje o prsa nazvala muškim, čak niti akademskim, pa niti racionalnim. Nalikuje mi tek na ono instinktivno pubertetsko busanje, napuhavanje.
MAMINI SINOVI
Često sam to nezrelo busanje o prsa viđala tijekom odrastanja mojih dvojice sinova, koji su nepune dvije godine razlike u godinama i potpuno karakterno različiti. Nastojeći non stop jedan drugome nanovo dokazati „ tko je jači, bolji pametniji, veći muškarac“ ,redovito su se busali o prsa, a kada im to ne bi upalilo, i fizički se obračunavali. Bilo je tu šaketanja, naguravanja, tužakanja, pljuvanja. Jednom prilikom sam stala točno između dvojice sinova u žaru nove borbe. Imali su 16, 17 godina. Stariji sin, dvometraš, me doslovno samo maknuo u stranu da im ne smetam i nastavio se busati prsa o prsa s bratom.
E da, pobrali su jednako batina jedan od drugoga, izbacili višak testosterona i junačkog ponosa, te svaki u svom kantunu tiho jaukali od bolova.
INSTRUMENTALIZACIJA CIVILNIH UDRUGA JE ZABRANJENA!!!
Busajte se momci o prsa junačka, nadmećite se u snazi, retorici i intelektu….samo ne zaboravite da Centar za suvremenu umjetnost, kulturu i mlade nije vam ĆAĆIN!
