Camino Zadar i ovoga je vikenda pokazao da hodočašće nije samo put koji se prelazi koracima. To je put susreta s Bogom, ljudima, prirodom, ali i samim sobom
Dva dana hoda donijela su hodočasnicima kilometre, sunce i vjetar, molitvu i nagovore, ali ponajviše ono po čemu Camino u Hrvatskoj sve više postaje poseban susret s ljudima koji hodočasnika dočekuju otvorena srca.
„Dođite, odmorite, napijte se… svega ima“
Prvi dan hodočasnici su krenuli iz Banjevaca, a već u Nakićanima dogodio se jedan od onih malih, gotovo neprimjetnih trenutaka koji često ostanu najdublje zapisani u sjećanju.
Na nadmorskoj visini od 141 metra, između Radašinovaca i Banjevaca, iz jedne se kuće začuo ženski glas:
„Dođite, odmorite, napijte se, svega ima!“
Nije bilo velikih najava, protokola ni organiziranog dočeka. Samo otvorena vrata i otvoreno srce.
Upravo takvi susreti, kažu brojni hodočasnici koji su prošli Camino Zadar i druge hrvatske Camino rute, daju posebnu vrijednost hodočašću u Hrvatskoj. Ljudi će ponuditi vodu, hranu, mjesto za predah, razgovor ili jednostavno osmijeh i pritom ništa ne traže zauzvrat.
A kada hodočasnik ipak inzistira na zahvali, odgovor je jednostavan:
„Pomolite se za nas.“
Možda upravo u toj rečenici stane velik dio onoga što Camino jest.
Nakon kratkog odmora i nagovora o svetom Franji, put se nastavio. Korak po korak izmjenjivali su se hod, molitva, razgovor i nagovori.
Posebnu radost skupini donijelo je dvoje djece koji su trčali naprijed-natrag oko hodočasnika. Djevojčica, ovogodišnja prvopričesnica iz trećeg razreda, i dječak, krizmanik iz osmog razreda, svojim su dječjim pogledom na cijelu avanturu podsjetili odrasle na nešto jednostavno, koliko je lijepo hodati bez žurbe.
„Lijepo nam je, samo ne znamo zašto su hodočasnici tako spori i još stalno staju“, kazali su uz smijeh, dodajući da bi oni sve prošli u hodu, bez zaustavljanja.
I možda su upravo nesvjesno pogodili bit hodočašća. Na Caminu nije najvažnije što prije stići. Važno je primijetiti ono pokraj čega bi inače prošli.
Od Gospe od Karmela do Maškovića hana
Nakon crkvice Gospe od Karmela, put je hodočasnike doveo do Maškovića hana, gdje je uslijedilo osvježenje domaćina Turističke zajednice Pakoštane.
No, nisu svi susreti toga dana bili jednako radosni.
Hodočasnici su željeli obići i ostatke Grada Kraljeva, no prostor je danas dobrim dijelom zarastao, a ispred informativne ploče dočekalo ih je smeće. Prizor ih je posebno rastužio.
Jer hodočasnik koji prolazi krajem ne vidi samo prirodu. On vidi baštinu, priče i tragove ljudi koji su ovdje živjeli prije nas. I kada takva mjesta dočekaju posjetitelja zapuštena, boli upravo zato što znamo koliko bi mogla govoriti.
Nakon osvježenja uslijedio je povratak prema Zadru i završetak prvog Camino Zadar dana.
Drugi dan počeo molitvom i blagoslovom sv. Jakova
Drugi dan hodočasnici su započeli svetom misom u crkvi blaženog Alojzija Stepinca, prvoj crkvi u Hrvatskoj posvećenoj ovom hrvatskom blaženiku. Nakon mise put ih je poveo prema Vrani i crkvi svete Nedjeljice.
A upravo je ondje hodočašće dobilo jednu posebnu, gotovo tihu dimenziju.
Crkvica svete Nedjeljice jedno je od poznatih zavjetnih mjesta ovoga kraja. Stoljećima takva mjesta nisu bila samo građevine uz put. Bila su mjesta na kojima su ljudi dolazili ostaviti svoju brigu, zahvalnost, molbu i zavjet. Dolazilo se kada nije bilo lako, ali i kada je srce bilo puno zahvalnosti.
Zato nije nevažno što Camino prolazi upravo takvim prostorima.
Nakon molitve i blagoslova sv. Jakova, zaštitnika hodočasnika, grupa je krenula na put.
Sunce, polja i lagani povjetarac stvorili su gotovo idealne uvjete za hod. No ono što je nosilo hodočasnike nije bila samo ljepota krajolika.
Mnogi su toga dana hodali s vlastitim dijagnozama, teškoćama i životnim križevima. Drugi su hodali za svoje obitelji, djecu, bolesne, pokojne, za zahvalu ili neku osobnu nakanu koju možda nikada neće izgovoriti naglas.
Svaki je korak zato imao svoju priču.
A molitva je bila snažna.
Nije bilo potrebno puno riječi. Ponekad je dovoljno vidjeti lice čovjeka koji hoda, njegov umor i osmijeh koji se pojavi unatoč njemu.
Jer upravo je osmijeh hodočasnika toga dana govorio najviše.
Camino koji spaja ljude
Put je hodočasnike doveo do Biograda na Moru, gdje ih je u zajedništvu dočekala direktorica Nives, pruživši im toplu dobrodošlicu.
Posjetom kapelici sv. Ante, u neposrednoj blizini, završio je i drugi dan njihova Camino Zadar hoda.
Dva dana, mnogo koraka, različite životne priče, različite nakane – a opet jedna zajednica.
Camino Zadar ponovno je pokazao da njegova najveća vrijednost možda nisu kilometri, oznake na stazi ili odredišta koja se mogu upisati na kartu.
Njegova najveća vrijednost su ljudi.
Ona žena iz Nakićana koja je jednostavno pozvala nepoznate hodočasnike u svoj dom. Djeca koja nisu razumjela zašto odrasli stalno zastaju. Ljudi koji otvaraju vrata i nude ono što imaju. Hodočasnici koji nose svoje križeve i nakane. Crkvice i zavjetna mjesta koja čuvaju molitve generacija prije nas.
I zato se Camino ne završava dolaskom na posljednje odredište.
Neki putovi završe kada stignemo. Camino tek tada počinje živjeti u čovjeku.
A možda je upravo zato najljepša zahvala onima koji hodočasniku nešto daju, ona ista jednostavna rečenica:
„Pomolite se za nas.“
