Dana 13. ožujka navršila se četvrta godišnjica pontifikata papa Franje. Na taj su dan te 2013. godine bijeli dim iz Sikstinske kapele i zvonjava bazilike sv. Petra u Vatikanu gradu i svijetu obznanila da je izabran novi rimski biskup, patrijarh Zapada, sluga slugu Božjih, papa Jose Maria Bergoglio, kardinal iz Argentine, koji je uzeo papinsko ime Franjo.
Bilo je to vrijeme potresa u Crkvi izazvanih otkrićima pedofilskih afera nekih svećenika i, na poseban način, povlačenjem sa službe pape Benedikta XVI, što je bio tek drugi takav slučaj u dvije tisuće godina povijesti Crkve. K tome, izbor prvog pape iz Latinske Amerike bio je nešto novo, posebno što je bila riječ u široj javnosti relativno nepoznatom kardinalu koji ni među vatikanistima nije slovio kao favorit za rimskog biskupa. Valja priznati da je prihvaćanje papinske službe u tom trenutku bio čin iznimne hrabrosti. Nakon spomenutih potresa u Crkvi i pontifikata dvaju velikana poput Ivana Pavla II i Benedikta XVI, čije nasljeđe i tragovi ostaju trajna tekovina u Crkvi. Osim toga, čovjeku odraslom i formiranom u Buenos Airesu nije bilo lako doći u staru, složenu te poviješću i intrigama uvijek opterećenu Europu. U tom smislu može se reći da je Bergoglio bio iznenađenje i svojevrsni pozitivni šok.
Danas možemo reći da je papa Franjo čovjek koji je Crkvi u naše vrijeme bio nužno potreban. Već sam izbor njegovog papinskog imena odredio je smjer kojim će pokušati upraviti kurs kojim plovi Crkva u XXI. stoljeću. Ili bi barem to trebala. Asiški siromašni sveti Franjo simbol je svega onoga kako papa promatra immage Crkve koji bi joj pristajao. Nakon mudrog ali pomalo kolebljivog Benedikta XVI, argentinski se papa pokazao u isto vrijeme mudrim i hrabrim. To mu nitko ne može zanijekati. Razlog takvom stavu treba tražiti u nepokolebljivoj vjeri toga čovjeka i iskustvu života i rada u specifičnim uvjetima velikih gradova Latinske Amerike gdje preko 90 posto stanovništva živi ispod razine bijede. K tome, društvo toga kontinenta u drugoj je polovici XX. stoljeća bilo rastrgano brojnim nemirima i revolucijama kojima je papa Bergoglio bio svjedok i suvremenik. To je također bio prostor koji je iznjedrio teologiju oslobođenja koja tvrdi da je poziv Crkve ispravljati društvene nepravde organiziranim djelovanjem onda kada u civilnom društvu ne postoje snage koje bi to učinile.
Papa Franjo duboko je svjestan da Crkva u suvremenom svijetu ne može niti smije biti tutor društva kojemu će docirati. To je vrijeme odavno prošlo. Živimo u postmoderni. Zasade evanđelja društvu se mogu ponuditi samo u dijalogu u kojemu se drugoga i drugačije mislećega ne tretira kao neprijatelja i potencijalnu prijetnju, već kao sugovornika kojeg se uvažava i od kojeg se, dijalogizirajući, može puno naučiti. Prošlo je vrijeme kad je Crkva mislila namjesto čovjeka. Sada je vrijeme kada i taj čovjek ima nešto reći i samoj Crkvi. To su u isto vrijeme temeljne postavke nauka Crkve izrečene na Drugom vatikanskom koncilu, posebno u dokumentima Gaudium et spes, Lumen gentium i Nostra aetate. Ovaj dijalog ne znači relativiziranje nauka Crkve zadanog u Svetom pismu i Tradiciji, već njegov navještaj metodom koja ne nameće nego nudi, računajući s uvjetima suvremenog svijeta i društva koji se mijenjaju brže i sveobuhvatnije nego ikad prije. Papa Franjo dobro razumije da je prošlo vrijeme u kojemu je Crkva bila dio struktura koje su, zajedno s državom, upravljale životima ljudi, napose vjernika. Sada je vrijeme u kojemu je čovjek izgradio samosvijest i on sam bira vrjednote koje će slijediti. Zato se vrjednote vjere koju naviješta Crkva ne mogu nametati silom, već nuditi u dijalogu razumijevanja i svjedočenja vlastitim primjerom. Zato vjera i pripadnost Crkvi u budućnosti neće biti stvar pripadnosti rođenjem ili odgojem, nego plod vlastitog uvjerenja i osobnog vjerničkog iskustva.
Papa Franjo također dobro shvaća da Crkva nije i ne smije biti neka vrsta živog muzeja čiji su članovi nekakvi hodajući eksponati koje bi svijet trebao cijeniti i prihvaćati jer iza sebe imaju autoritet duge i bogate prošlosti. Suvremeni čovjek poštuje prošlost, ali ga ona ne obvezuje. Ona više nema težinu koja bi na bilo koji način uvjetovala bilo koji vid njegovog života. Zato je svako djelovanje Crkve zasnovano isključivo na krilima autoriteta povijesti ili nacije u naše vrijeme potpuno promašeno. Ovo ne znači nijekanje povijesti ili nacije, nego njihovo vrjednovanje u svjetlu evanđelja. Papa Franjo također dobro razlikuje nauk Crkve, koji je nepromjenjiv, od prakse Crkve koja se mijenjala kroz stoljeća. U tom smislu treba shvatiti njegov nalog za pojednostavljenje postupka utvrđivanja crkveno sklopljenog braka nevaljanim ili najnovije promišljanje o ređenju oženjenih muškaraca za svećenike, što je u povijesti Crkve bila praksa konačno dokinuta tek Tridentskim saborom u XVI. stoljeću. Ukratko rečeno, ovaj papa dobro razlikuje nepromjenjivo od promjenjivog i shvaća da Crkva ne smije biti rob prošlosti, a vjernik rob Crkve. Upravo suprotno – tek u slobodi mogu prihvatiti vjeru i Crkvu kao zajednicu onih koji vjeruju.
Ovaj papa također shvaća da je prošlo vrijeme monarhijskog sustava. To je stvar prošlosti i prihvaćanja društvenog sustava kakav je bio nakon što je car Konstantin 313. godine dao kršćanstvu slobodu i protežirao Crkvu kao jednu od ključnih poluga svoje vlasti. To je vrijeme odavno prošlo. Carevi i kraljevi su nestali, a oni koji su opstali tek su puke figure bez političke moći. O ovom stavu svjedoči metalni pektoral oko papinog vrata i njegov stil života i ophođenja s drugima koji više nalikuje običnom mjesnom svećeniku nego papi i monarhu. Iako je potpisnik ovih redaka ljubitelj tradicije, u današnje se vrijeme pred nekim klanjati i ljubiti mu ruku ispada arhaično i anakrono. Živjeti u suvremenom svijetu, a ponašati se i očekivati od drugih da se ponašaju kao da je neko vrijeme koje je pregazila povijest, bio bi potpuni promašaj koji ne bi imao nikakvog učinka na suvremeno društvo osim podsmijeha. Vjera uči klanjati se samo Bogu. Autentičnost Crkve nije u demonstraciji moći, nego u poniznom služenju čovjeku. Ona mora biti iznad politike, stranačke pripadnosti, gospodarske koristi ili bilo koje vrste ideologije, istovremeno ostajući postojana u evanđeoskom nauku. U tom smislu taj dijalog sa svijetom nije i ne smije biti neki kompromis u sustavu nauka, već uvažavanje i suradnja sa svima, pa i neistomišljenicima, tamo gdje i kad je to moguće.
Naravno da je ovakav pristup aktualnog pape naišao i na oporbu. Krivo bi bilo misliti da je papa Franjo kriptoliberal, a da bi mu oporba nekakvim automatizmom bila konzervativnih nazora. Za razliku od onih koji ga osporavaju, barem prešutno, papa Franjo dobro razumije ovo naše vrijeme i društvo. On shvaća da se Crkva u svom pristupu ne smije okameniti u nekoj zamišljenoj prošlosti. Ona mora biti živa zajednica motivirana Kristovom ljubavlju i pristupom koji je računao i na carinike i bludnice, a ne na savršene i podobne. Zato se pontifikat pape Franje pokazuje kao svojevrsna provokacija jer je on, jednostavno rečeno, čovjek koji shvaća stvari i stavlja ih na svoje mjesto. I njegov odnos prema Međugorju govori tome u prilog.
Na žalost, u tom je nastojanju relativno usamljen. On ipak nije svemoćni vladar kako ga dio društva i medija voli zamišljati. Njegov se utjecaj ograničava na autoritet koji se temelji na poslanju koje je Isus Krist povjerio svetom Petru. U tom smislu nastojanje pape Franje ostaje tek udaljeni glas koji i do Crkve u Hrvata jedva dopire.
Do kraja njegovog pontifikata ne ostaje još puno vremena, što zbog njegove dobi od osamdeset godina, što zbog indicija da bi se i on mogao povući sa službe. Zato je svaka njegova nova inicijativa dobrodošla i smjernica za neku bolju budućnost za Crkvu koja bi svijetu više otkrivala Kristovo lice. Bog ga poživio i blaženim učinio na zemlji!
