Jedno od prvih pitanja u Novoj godini, vezano uz nogomet bilo je: “Hoće li Ćiro Blažević i dalje ostati u Stanovima, u Zadru?!
Nije puno trebalo čekati na odgovor, jer je Ćiro najprije u pero “Slobodne Dalmacije” bez zadrške otvorio dušu.
– Čuješ, zlato, poslije svega, slučaj je htio i odlučio da mi ništa nije išlo u prilog. Mislim da bi bilo deplasirano da nastavim raditi u Zadru iako mi jako žao što to neću učiniti. Nosim vrlo lijepe uspomene iz grada – kazao je Ćiro. Trener svih trenera tako definitivno odlazi s kormila kluba iz Stanova, a jedan od razloga tome treba tražiti u nedavnoj akciji USKOK-a pod kodnim nazivom Ribar, nakon koje su ostavke na mjestu direktora i predsjednika Nadzornog odbora kluba još 3. prosinca dali Dalibor Zebić i Reno Sinovčić. Ali, objektivno, i u slabim rezultatima zadarske momčadi.
Jeste li o svojoj odluci izvijestili nekoga u Zadru?
– Nitko me ništa nije ni pitao, niti zvao. Uostalom, kome ću bilo što kazati kad, sine, kluba jednostavno nema.
Što biste sebi predbacili kad je o dolasku u Zadar riječ?
– Uvijek sam bio iskren, pa ću i ovaj put, zapravo, mogu ponoviti nešto o čemu sam već govorio za Slobodnu. A to je da sam stekao dojam kako je mojim dolaskom stigla i nesreća u klub. Ali je isto tako činjenica da je sve krenulo po zlu kroz utakmicu s Dinamom, kad su nas pogodile silne ozljede. Tko to može izdržati?! Jedino se ljutim što je krivnja zbog toga prebačena na mene, međutim, odgovorno tvrdim kako to nema veze s fizičkom pripremom koju sam imao s igračima. Oni su jednostavno takav “materijal” i splet okolnosti na travnjaku nikomu nije išao u prilog.
Je li Vas je nešto izvan travnjaka sputavalo u želji da napravite značajniji iskorak unutar momčadi, samim time i u rezultatima?
– Kako nije! Stalno mi je nad glavom visio mač, odnosno pitanje: “Šefe gdje su plaće?”. Ozbiljan sam čovjek i trener, pa nisam naviknuo raditi u takvim uvjetima. Stalno mi se nudila neka priča koja davala željeni efekt, štoviše, to me je poremetilo u namjeri da stvorim “ratničku” klimu kakvu znam napraviti. Nije mi Zadar prvi klub kojeg sam trebao vaditi iz blata.
Ima li nešto pozitivno što biste izvukli iz svojeg boravka u Stanovima?
– Ima sine! Najprije želim izraziti zahvalnost kapetanu Jakovu Suraću koji stalno bio uz mene. Nadalje, moram istaknuti svojeg pomoćnika Zvonimira Jurića kao i ostale suradnike, ako i mojeg prijatelja Josipa Bepa Bajla. Jednostavnije rečeno, svi su oni bili besprijekorni u svojem poslu i stalno su iskazivali vjernost meni, ali i klubu koji je nažalost u ovom trenutku obezglavljen, jer je otišao jedan čovjek Reno Sinovčić.
Već ste kazali kako kluba nema, što će mnogi kojima je Zadar u srcu teško prihvatiti, jer su u ovom “kriznom razdoblju” ipak povučeni određeni potezi za normalizaciju. Možete li nešto dodati?
– Ne znam što se radilo otkako je nastupila prvenstvena stanka. Jednostavno se ne želim vratiti u onaj “krmenjak!
Može li se zaključiti kako Vas je nešto ozbiljno naljutilo, jer koristite riječi poput “krmenjaka”?
– Sine moj, svjedok si da smo dobro surađivali i tako želim nastaviti sa svima, ne samo s ljudima iz medija, nego inače. Ali nikako nisam zaslužio da me se u Zadru popljuje, kako mi to prenosi Bepo, jer nisam uplatio deset milijuna kuna jamčevine za Sinovčića. Istina, jesam obećao i kazao da sam spreman pomoći. Ali pitam je sve te koji me razapinju: “Tko to može zavući ruku u džep i izvaditi deset milijuna?” Svi pitaju gdje su pare?! Ne pitaju se je li potrebna procedura za tako nešto, banka nije ulica! Jedini koji bi možda mogli “istresti” toliki novac jesu kriminalci. Ćiro to nije, svoje sam novce pošteno zaradio i mogu upravljati s njima kako god hoću. Uostalom vezani su u banci i ne može se to tako lako raskinuti kako neki misle. Još jednom ističem da je to pljuvanje za mene bilo fatalno i zbog toga sam donio odluku da više ne dolazim u Zadar. (Slobodna Dalmacija)
