Svakoj vlasti preporučuje se učenje na povijesnim iskustvima. “Historia est magistra vitae.” Ali zadarski gradski oci od povijesti nisu nikada ništa naučili, niti djeluju prema poukama koje bi se iz prošlosti mogle izvući. Zato je Zadar grad u kojem uspijevaju jedino stanogradnja i to bez ikakvih kriterija te jeftina ponuda prilagođena masovnom turizmu i sezonskom poslovanju
Dok se danas u Zadru ne proizvodi gotovo ništa, dotle je do nedavno naš grad bio industrijska sila. Sjećanja na to razdoblje još nisu zamrla. Zadarsko gospodarstvo je bilo jako i nije se živjelo samo od dva ljetna mjeseca.
Zadar je po mnogo čemu poseban grad. Tako je jedinstven i po tome što se jedino u Zadru od svih gradova u Hrvatskoj bio sprovodio referendum zaposlenika o povjerenju direktorima. To je bio izum zadarskog HDZ-a. Njih treba pitati zašto je to bilo potrebno učiniti. Možda zato da se uklone oni koji nisu bili podobni. Zato je zanimljivo što samo Stanislav Antić od svih direktora nije dobio povjerenje i što je samo on bio uklonjen. U to vrijeme HDZ je upravo usavršio staljinističku izbornu doktrinu. Nisu važni oni koji glasuju, nego oni koji broje glasove. Tako se dobivaju izbori. Protiv njega je u petak, 14. siječnja 1991. godine, glasovalo 73% zaposlenika SAS-a. Za provedbu tog referenduma bio je od strane GO HDZ-a zadužen njihov dužnosnik Srećko Pedišić, a ujedno i zaposlenik SAS-a na radnom mjestu tehničara. U ponedjeljak, 17. siječnja 1991. godine, Stanislav Antić napustio je SAS noseći dvije vrećice u rukama. U njima je bilo sve što je odnio iz SAS-a. To su bile samo njegove osobne stvari. On nije ništa uzeo za sebe što mu nije pripadalo. Koji gospodin!
U SAS-u je tog dana ostavio 456 zaposlenih, od toga 109 diplomirana inžinjera i 2 diplomirana ekonomista. Zato su SAS i sve ono što je bila njegova ostavština voljenom Zadru operušali oni koji su došli iza njega. Pogostili su se kao lisice u kokošinjcu. Jedino nisu uspjeli mrknuti Dječji odjel zadarske bolnice. I to bi bili raskomadali, ali nisu mogli zbog lokacije. Ipak, i mafija ima kodeks časti. Zato im je bilo nezgodno. Mafijašima je, navodno, stalo do djece i obitelji.
Nakon deset godina, gospodin Antić, 21. svibnja 2001. u jednim novinama, izjavio je kako mu je drago što ga građani Zadra nisu zaboravili nakon toliko vremena i da ih ne će iznevjeriti. Međutim, to što je on po dobrom ostao u memoriji Zadrana nije bilo drago svima. Osobito se bilo smučilo HDZ-u. Kako to baš njima? Možda zato što se ljude cijeni po djelima, a ne po riječima. A njegova djela jesu Zadar. Strah je zavladao Medulićevom. Ako je kao običan direktor podigao pola grada, što će tek učiniti od Zadra kao gradonačelnik? Gdje su tu oni? Što će biti s njima? Ne će više moći krasti. Zato je za legaliziranje njihove izborne volje, a ne Zadrana, upregnut Ustavni sud. Najbolje je kada institucije rade svoj posao. A još je bolje kada među njegovim sutkinjama ima onih koje ne mogu odoliti raširiti noge liberalnim političarima. Međutim, i to je bilo malo. Pofalila je još i Renata Peroš. Radilo se o trgovanju utjecajem. Zna se, nije bilo časno, ali je bilo korisno. Ipak, u Zadru nije običaj vezati ženama koljena.
Godine 2016. Grad Zadar dodijelio je Stanislavu Antiću, legendarnom direktoru SAS-a nagradu za životno djelo za iznimna postignuća u području gospodarstva i razvoja lokalne zajednice. Koje je to licemjerje bilo. Primjer hipokrizije za udžbenike.
U konačnici, od SAS-a nije ostalo ništa. Lešinari su sve razgrabili. Tako je jedan visoki dužnosnik HDZ-a, ujedno i Zadarske županije, zaposjeo halu SAS Vektora u Poslovnoj zoni Grabi u Poličniku. U nju je smjestio Protegin brod, a koji je sada njegov. On je poznat i po tome što ne voli limuzine. On više voli karavane. Oni su praktičniji. U prtljažnik može stati, npr. bicikla, ali i puno torbi. Nije lako biti torbar. Ne može to svatko. Zato se nije mogao svatko ni šepuriti u nekadašnjem Premilovćevom Audiju A6, karavanu.
S poštovanjem,
u ime MOST-a za Zadarsku županiju
dr.sc. Đani Bunja
