Mnogi filozofi i znanstvenici nastojali su, a i dan danas objašnjavaju uzročnost migracija stanovništva. Najveći broj stručnih radova odnosi se na ekonomske migracije, egzistencijalne u smislu bjekstva od rata i ratnih strahota
Međutim, kod nas u Bosni i Hercegovini nema rata već skoro 30 godina, ali migracije su konstantne. Razumljivo, velika većina otišla je iz ekonomskih razloga. S druge strane, u posljednjih nekoliko godina odlaze nam čitave obitelji s djecom, čiji su
odrasli i punoljetni članovi bili uposleni na vrlo dobrim pozicijama. Kao kriminalistički psiholog imam svoj stav o razlozima, i taj svoj stav temeljim na kvalitativnim elementima.
Uistinu, određen broj osoba koje je napustilo poslove inženjera, pravnika, doktora otišao je zbog neke bolje šanse, bolje poslovne ponude. Međutim, nisu svi koji su otišli prešli na iste ili bolje poslove. Objašnjenje ovakvih migracija zapravo pronalazim u gubitku slobode, gubitku duše, i vlastitog „ja“. Dio tih osoba, od kojih neke i poznajem dobili su posao u najmanju ruku „na čudan način“.
Da budem direktan po određenoj stranačkoj, rođačkoj, prijateljskoj ili nekoj drugoj liniji. Ne opravdavam, ali razumijem. Ljudska psihologija je u određenoj mjeri spoznata, i sasvim je jasno da ljudi čine, čak i nedjela da bi opstali. Međutim, put koji je devijantan mora rezultirati rupturom. Nažalost, u ovakvim slučajevima je to ruptura vlastitog „ja“. Sve bi to bilo dobro da su nastavili slušati, i raditi kako šefovi bilo oni stranački ili oni posredni, naređuju. Ali, u datom trenutku hedonizma dolazi i do razvrata, nemorala i kriminala. To kod normalnog čovjeka i njegovoj psihologiji stvara pritisak, stres, strah od nepoznatog, i na kraju do gubitka slobode, odnosno rupture vlastitog „ja“. Jedno od rješenja opstanka nukleusa pa i samog pojedinca jeste odlazak. Čovjek uvijek ima dvije opcije: boriti se, odnosno napadati ili bježati. Bore se u pravilu oni koji su čisti, koje često napadaju, podmeću i sl. Bježe, oni koji sebe više ne vide u takvoj strukturi jer moraju uništiti vlastitu dušu, a to bi značila smrt. Ne u biološkom smislu, već u gubitku slobode, a onaj tko izgubi slobodu gubi tlo. Moram se ispraviti, jer će ova dva prethodno opisana modela naići na kritiku. Postoji i treći. To je onaj koji je u početku najslađi. Do danas je ta definicija inteligencije opstala, a to je da je ista sposobnost prilagođavanja novonastalim situacijama. Nitko nije nikada ukazao, da inteligencija nije sposobnost prilagođavanja kriminalitetu, devijacijama ili nemoralu. Kao društvo, prihvatili smo to olako.
Dakle, treći model je prilagođavanje. Prilagodili su se mnogi, dok im je bilo lijepo, surađivali, sređivali papire, hodali po dobrim restoranima. Onda, odjednom… završiše na koljenima. Pitali su se zašto, razgovarali s mnogim prijateljima, ali nikada nisu htjeli prihvatiti odgovore. Zato što su pristali i prilagodili se devijantnom, uslijedila je ruptura vlastitog „ja“. Jedini medicinski zahvat u toj rupturi, je zapravo nemedicinski, a to je sociološki. Odlazak u neku normalnu državu, u kojoj će pokušati povratiti vlastitu vrijednost. Nisu meni, a ni meni sličnima ovakvi problem. Razumijem ih. Dobili su posao, ali nisu imali vlastito „ja“
da kažu kako neke stvari koje se od njih traže ne mogu realizirati jer su suprotne moralnim i zakonskim normama. Zato su neki od mojih, ali i vaših otišli. Ono što je po meni problem jeste namjerno stvoreno psihološko stanje u Bosni i Hercegovini u
kojem mladi ljudi postaju otuđeni od samog sebe, a time i nevoljni za reakciju. Razumijem ih u potpunosti. Već više od dva desetljeća aktualni vlastodršci stvorili su mreže straha, mreže poslušnika, mreže neznanja, mreže nagrađivanja i kažnjavanja poslušnih, odnosno neposlušnih.
Teško je analizirati psihologiju ljudi iz istog razreda od kojih najbolji ostaju na zavodima za zapošljavanje, za razliku od onih koji su bili lošiji ili čak najgori, a postaju zaposleni i stručnjaci. I onda nam se događa konstanta, ti najbolji i najsposobniji vremenom bježe. Tamo gdje su pobjegli postaju prepoznati i cijenjeni. E, onda slijedi psihološki paradoks od istih onih koji
napraviše te stvarne mreže. Pod izgovorom etniciteta i nacionaliteta ali i budućeg prosperiteta počnu hvaliti upravo te ljude, diče im se i kreće marketing kampanja.
Paradoksalno, zar ne? Dvadeset i sedam godina ovisno od vremena, prijete nam nekim njihovim ratovima, odcjepljenjima, spajanjima, raznim političkim opcijama. Demokracija, nema se šta prigovoriti, osim jedne najtužnije istine. Nema ovdje više
rata, jer ste otjerali sve što bi vam koristilo kao ratno meso. U kojem god pravcu ove naše Bosne i Hercegovine krenemo naletimo na pustoš. Iz Mostara prema Livnu, prođoh kroz nekoliko sela. Iz dimnjaka se ne puši, roletne su spuštene… dvorišta
prazna. Slušajući danas radio, kaže prosvjetna djelatnica iz jedne dobojske škole: “Pa znate, mi danas imamo samo 580 učenika, a prije nekoliko godina ih je bilo 1030.” Radeći svojevremeno posao istražitelja putovao sam po čitavoj Bosni i
Hercegovini. Tako na putu prema Gacku čudili smo se kako je nekoliko nekadašnjih škola devastirano. Moraju biti kada u njima više nema učenika. Uništili su nam generacije i generacije. I zamislite oni i dalje pričaju o ratu. I dalje kreiraju psihologiju straha. Samo nikako da prihvate činjenicu da nema više djece kojoj bi sijali strah. Otišli su. Upravo je naš veliki čovjek, umjetnik, tekstopisac, ali najprije ČOVJEK, Đorđe Balašević, davno napisao nešto što u trenutku dok ovo pišem ima smisla više nego ikada. Kazao je u jednoj od svojih pjesama: „Odlazi cirkus iz našeg malog grada, širokim drumom što izlazi na most, odlazi cirkus i ja se pitam sada ko je domaćin, a ko je bio gost“. Upravo se i ja pitam, jesu li oni naši, a vaši neprijatelji
zapravo domaćini ili gosti? Ja sam ipak ovdje domaćin. Moji su prijatelji, bilo da žive u Banja Luci, Tuzli, Gacku, Mostaru, Bijeljini ili bilo gdje drugdje u ovoj Bosni i Hercegovini, ljudi koje poštujem i volim. Oni, koji pozivaju na rat, koji kreiraju
mreže imaginacija i straha, nisu domaćini, oni su gosti, a vrijeme je da shvate da su neprihvatljivi gosti.
„Odlazak znači i gubitak dijela sebe, vlastitog identiteta a to je znak opasne rupture. Ruptura kada puca, zna promijeniti smjer. Stoga, odlazeći cirkus za neprihvatljive goste čini realnu zbilju i uvod u život dostojan čovjeku“.