Kada bi o nasljedstvu obiteljske imovine razmišljali sa osnovno – činjenične strane da nijedno dijete ne zaslužuje ostavštinu, tada bi bilo puno mira u obitelji-puno više mira
Piše: Adela Frank
Zloglasna, sebična i neodgovorna izreka „Dok dišem, ne pišem“ utoliko je gnjusnija koliko je veliko nasljedstvo. Doduše, jednaka je neodgovornost i onih roditelja koji ovu izreku ne izgovaraju već se godinama noću vrte u krevetu zbog savjesti i straha. Straha što će biti kada njih ne bude. Ne mogu zaspati jer vjeruju jedino sebi. Za njih nema „dovoljno dobrog“ nasljednika ili pak su svi nasljednici podjednako dobri te su u velikoj dilemi kome što i koliko ostaviti.
Kratko ću vas podsjetiti na primjere i slike zapuštenih parcela, kuća i stanova oko kojih se prepiru posvađani nasljednici.
IMOVINSKO-PRAVNI ODNOSI ILI „ĆAĆINA KUĆA PRIPADA MENI!“
Gadno je kada se najrođeniji spore oko ostavštine, kada pljušte uvrede i teške riječi, a vrije zla krv. I dok se nešto što je naoko jednostavno riješiti vuče po sudskim ladicama, a odvjetnici zadovoljno trljaju ruke na vašem predmetu, dok istovremeno čitamo sve brojnije naslove u dnevnom tisku, portalima i crnoj kronici:
„ Brat i sestra posvađali se oko nasljedstva. Pištolj slučajno opalio?“
„ Ubio sestru pa sebe zbog svađe oko nasljedstva. „
„ Utopio majku u bunaru zbog svađe oko nasljedstva. „
„Ubojica brata hladno smaknuo zbog svađe oko obiteljskog nasljedstva.“
DOK DIŠEM IPAK PIŠEM
Imovina zatočena u sukobu je neproduktivna i propada. Međusobni dogovor suvlasnika podrazumijeva da vlasnik koji želi zadržati imovinu kupi udio od onih strana koje ga žele prodati. Ako se dvije ili više strana ne mogu dogovoriti oko cijene ili ako strana koja želi zadržati imovinu nema kapital (novac) dovoljan za preuzimanje cjelokupne imovine, sudu se podnosi zahtjev za podjelu koji sve uključene strane prisiljava na jednu od dvije opcije: podjelu u naravi ili podjelu prodajom (Zakon o vlasništvu).
Svatko od nas ima priliku napisati oporuku dok smo pri zdravoj pameti i tako izraziti želju za podjelom imovine koja se potom treba poštovati. To je najbolji način izbjegavanja rata među onima koji ostaju iza nas. Također, onaj koji je nešto stvorio, izgradio, kupio ima pravo time raspolagati onako kako želi, bez da njegova djeca to svojataju kao svoje.
Urezale su mi se u pamćenje riječi jednog starog gospodina koje mi je uputio tijekom kraćeg razgovora:
„ Kad vidim svoju dicu kako se svađaju oko nasljedstva, tija bi da nikad ništa nisan ima.“
„Nemojte barba diliti dicu, podilite nasljedstvo.“ -uzvratila sam mu u nadi da će se ipak zamisliti što je najbolje učiniti još dok je živ.
KAKO MOŽE NEŠTO BITI MOJE AKO TO NISAM SAMA KUPILA, IZGRADILA ILI STVORILA?
Maknimo na tren u stranu dogovorno i pravno rješenje pitanja o nasljeđivanju. Uzmimo u obzir sporne situacije. Jeste li od onih koji bi se borili za svoj dio nasljedstvo ili vam to ne znači puno?
Neki ljudi su podredili cijeli svoj život borbi oko ostavštine, oko dječjeg dijela, komadića zemlje, polovice ili čak trećine kuće. Oni ne odustaju od borbe sa užom i širom familijom prvo „u rukavicama“ pa malo dvosmislenom zezancijom i na kraju rukama, nogama, šakama, oružjem…
Imamo one koji su pristali na ucjene i radije se odriču svega nego da im netko „jaše na glavi“.
Tko je u pravu?
NEĆU JA PRATI MATERI I ĆAĆI GU××× KADA OSTARE, NEGO ĆEŠ TI!
Po Zakonu se moramo brinuti za svoje stare i nemoćne roditelje, jednako kao i taj brat/sestra kojemu je sva imovina darovana. Skrb za roditelje bi trebala biti iz ljubavi, a ne koristi, ali svi smo mi „krvavi ispod kože „. Najčešći oblik dogovora među braćom/sestrama je da onaj tko preuzme brigu o roditeljima nasljeđuje njihov stan ili kuću.
Što se dogodi ako ćaća preferira sina i njemu, svome nasljedniku, ostavlja sve, a škartira i omalovažava kćer?
Dogodi se karma, život mu vrati u staračkoj dobi, kada je star i onemoćao pa shvati da ga obožavani sin, nositelj prezimena, ne ferma ni 1%,a o kćeri koja bezuvjetno brine o njemu, mu ovisi život.
RODIJA SE SIN? RODILO SE DITE…..
Ne tako davno, a takvih slučajeva ima i danas, običajno pravo odricanja od imovine u korist muških članova obitelji bilo je jače od zakona. Sinu ostaje sve jer on nastavlja lozu, a kćer nema pravo ni na što jer se ionako udaje u tuđu kuću. E takve (ne)ljude život nagradi sa najmanje tri kćeri. Neke sa čak pet ili šest jer „dica se prave sve dok ne dobijen sina!“
„Kada se rađala
Oni su plakali
Želja im se ispunila
Sina su dobili
Snahu su kćerkom zvali
Iako su kćer imali
Ostadoše sami
Jer sve su im rasprodali
Sada bi sve dali
Da davno nisu plakali“
-nepoznat autor pjesme (meni)
