Don Ante Žderić: Aleppo…

Srebrenica i Sarajevo prije dvadeset dvije godine. Aleppo danas. Bosna i Hercegovina početkom devedesetih. Sirija danas. Vukovar u jesen devedeset prve.

Godina u kalendaru je druga. Zemlja i grad su drugi. Sve je ostalo isto. Nebitno je kojim jezikom ti ljudi govore, kojem narodu pripadaju, koju političku opciju podržavaju ili kako Boga nazivaju. Ljudi su ljudi i djeca su djeca. Svi su krvavi ispod kože svakog metak i geler ubijaju. Tu nema razlike. U smrti smo svi isti. Valjda je to jedino što nas pod ovim nebom može učiniti istima.
Promatrajući prizore iz Sirije pred kojima plače duša svakog normalnog čovjeka, ne možemo se ne sjetiti Domovinskog rata i ratova na ovim područjima. Nije to bilo tako davno. Vrijeme prolazi, ali ožiljci ostaju. Više nego na tijelima, bole ožiljci na dušama i umovima. I oni se svako malo pokazuju kao bolni podsjetnik što smo proživjeli. Zato nije čudo da nas tragedija Sirije pogađa više nego možda one koji na svojoj koži nisu imali (ne)prilike osjetiti što je to rat, razaranje i bol. Gledajući putem medija razoreni Aleppo i druge gradove Bliskog istoka ne možemo se sjetiti Vukovara ili Sarajeva, ne možemo se ne sjetiti Ovčare ili Srebrenice promatrajući tijela mrtvih, napose okrvavljene djece. Što se je u svijetu promijenilo zadnjih dvadeset pet godina?! Ništa. Ironična i sablažnjiva pasivnost svjetskih moćnika i dalje boli više nego rane od rata. Nije nevažna činjenica da Sirija prije početka sukoba Međunarodnom monetarnom fondu nije dugovala ni dolara. Nije nevažna ni činjenica da su Sjedinjene Američke Države prije Gaddafijevog rušenja Libiji dugovale 80 milijardi dolara, uglavnom kamata za naftu… I da Saddam Hussein uopće nije imao oružje za masovno uništenje, iako je bio zločinac koji je tamanio Kurde. Da bi na kraju svega još uvijek aktualni predsjednik SAD-a Barack Obama dobio Nobelovu nagradu za mir! Za što? Za mir. Da, za mir. Pametnome dosta.
Još je 1974. godine tadašnji američki državni tajnik Henry Kissinger rekao. „Mi ne smijemo dozvoliti da Arapi upravljaju naftom!“ I to je jasan odgovor na pitanje svih ratova koji se u zadnjih više od pola stoljeća vodili i vode u tom dijelu svijeta.
Sirija je postala mjesto odmjeravanja snaga svjetskih super sila. Rusija se pod Putinom u velikom stilu vratila na svjetsku pozornicu. Stara je Europa u tom igrokazu odavno izgubila ulogu. Ona će biti meta izbjeglica koje ili nemaju kamo ili ne žele drugdje. Sirija je danas ono što su u prošlosti bile Koreja ili Vijetnam. Mjesta pokazivanja i dokazivanja moći. Žrtva je, kao i uvijek, nevini narod. Mahom civili i djeca. I malo tko išta poduzima. Oni koji bi htjeli, poput nas običnih ljudi, u isto su vrijeme i nemoćni i bijesni, u nama vrišti potreba i želja pomoći, učiniti nešto… Ako ništa, možemo barem podići svoj glas. Povijest će zabilježiti da je to bio glas vapijućeg u pustinji. Slabašan, ali ipak glas tolikih koji čuvaju čistim obraz onog dijela čovječanstva koje želi živjeti u pravdi, bratstvu i slobodi i omogućiti jednake prilike svoj djeci svijeta za mirom, obrazovanjem i srećom. I kako onda je imati sućuti i suosjećanja za tolike koji trpe pod metcima i granatama suvremenih svjetskih oružja, u svim tim patnicima ne vidjeti djecu Vukovara i Srebrenice, u njihovim očima i mrtvim tijelima ne vidjeti samog Krista Gospodina, razapetog, izmrcvarenog, poniženog i ubijenog?! Povijest se stalno ponavlja. Ona je s pravom učiteljica života ali je očito problem što su ljudi, napose moćnici među nama, loši učenici koji ne žele ništa naučiti. Sirije je samo jedna u nizu. Uvijek će biti potrebne neke Koreje, Vijetnami i Sirije gdje će se voditi umjetni ratovi u kojima će pogibati uvijek neki – drugi. Tuđa djeca. U kojima će u smrt ići tuđi sinovi. Koje će njihovi ideolozi hraniti uvijek nekim novim iracionalnim strahovima od drugih i drugačijih te nekim ideologijama od kojih je svaka protivna i Bogu i čovjeku. Sve za račun drugoga i svoj džep. Još nisam nikad čuo da je u prvim redovima bio sin nekog glavešine ili moćnika… To sve govori.
Dok djeca Haleppa ginu, srca nam krvare. Ne može se nazvati čovjekom tko na to ostaje ravnodušan. Još je manje čovjek onaj tko od takve tragedije okreće glavu i pravi se kao da se ništa ne događa. Ja sam Hrvat. Ali sam danas i Arap i Sirijac. Ja sam kršćanin-katolik. Ali sam danas i musliman i meklit i pravoslavac iz Haleppa. Moj Bog je i u crkvi i u džamiji. I nije ga briga kojim ga imenom tko zove. Njega boli krv one djece. Ta krv vapi pred njegovim svetim licem za pravdom. Takav me stav čini čovjekom. Boljim čovjekom. Što god tko o tome mislio.