Don Ante Žderić: Opraštam se s vama dragi moji Makarani…

OPROŠTAJNA MISA, Makarska, župa sv. Marka Evanđeliste, 04. prosinca 2016.

Dana 04. srpnja 2010. razriješen sam dužnosti župnog vikara u župi sv. Petra Apostola u Splitu i imenovan župnim vikarom u župi sv. Marka Evanđeliste u Makarskoj. Dekret o imenovanju stupio je na snagu 23. kolovoza te godine. Te sam službe razriješen dekretom koji je na snagu stupio 21. kolovoza 2016. kada sam stavljen na raspolaganje Ravnateljstvu za hrvatsku inozemnu pastvu pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Budući da je procedura dobivanja potrebnih crkvenih i državnih dozvola te mjesta za službu u inozemstvu duga, u dogovoru sa župnikom ove župe ostao sam ovdje ovih par mjeseci na ispomoći. Na molbu splitsko-makarskog nadbiskupa msgr. Marina Barišića, 25. studenoga ove godine preuzeo sam službu privremenog upravitelja – administratora župe Gospe Fatimske na Škrapama u Splitu, zbog teške bolesti tamošnjeg župnika.

Nakon toliko vremena teško je obuhvatiti sve ono što se u ovoj sredini radilo i događalo. Službu nije bilo lako prihvatiti, ali sam se uzdao u nepronicljivu Božju providnost za koju sam bio siguran da ima dobar razlog zašto me šalje u Makarsku, posebno jer sam dvije godine prije toga ovdje bio đakon. Danas mi je zorno jasno da sam bio u pravu povjerovavši Gospodinu.

Moj dolazak u ovu župu dogodio se u trenutku povećane medijske i društvene pozornosti na nju i njezine svećenike. Bilo je to pomalo mučno razdoblje u kojemu je trebalo balansirati, praćen budnim povećalom ulice i ponekad neskrivenim priželjkivanjima da okliznem kako bi se opravdao ničim razumnim opravdiv stav da do personalne smjene u župi te godine i nije trebalo doći. Sve je to trebalo nadići postojanošću i molitvom, kako kaže psalam: „Sa mnom je Gospodin kao snažan junak i znam da se neću postidjeti!“

Svoju sam svećeničku službu temeljio na tri stupa: liturgiji, Božjoj riječi i molitvi. U tome se očituje otajstveni vid svećeništva. Sve drugo može činiti i vjernik koji nije svećenik. Nastojao sam povezati bogatu tradiciju Crkve sa suvremenim društvom, prihvaćajući sve ono lijepo i dobro iz suvremene kulture. Tako ste me u crkvi mogli vidjeti u reverendi i s biretom na glavi, a na ulici u jakni i trapericama. Nisam htio biti izolirani vanvremenski svećenik, nego pripadati ovom vremenu, netko tko želi biti prisutan u svakom segmentu današnjeg života, od zabavnih i kulturnih do sportskih događanja. Sve to na tragu misli pape Frane koji nas poziva da iziđemo na periferiju, među ljude, tamo gdje žive i rade, zabavljaju se, treniraju, provode vrijeme, u njihove radosti i tuge, u njihove tjeskobe i nade, zajedno rastući u vjeri i ljubavi, kao osoba i kao svećenik. Poput našeg Nazaretskog Učitelja, pokušao sam biti dostupan svima bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku ili bilo koju pripadnost, uvjerenje, opredjeljenje…Nije mi bila važna ničija prošlost ili etiketiranost, niti predrasude o bilo kome ili bilo čemu. “Eno prijatelja carinika i bludnica, izjelice i vinopije!“- rekoše farizeji za Isusa. Doživljavao sam nešto slično, kako kaže ona pjesma: „Rekli su mi najgore o tebi, nisu nikad pričali o sebi!“ Ali nije mi žao – uvijek želim pokazati da se uz mene svaki čovjek može osjećati prihvaćenim, slobodnim, vrijednim i svojim, sa svim bogatstvom svoje osobe. Ne dam se ničim uvjetovati. Odbijao sam glumiti, radije sam htio biti dobar original nego loša kopija, svjestan kako to svi neće uvijek dočekati raširenih ruku. Crkva i svećenici nisu tu da služe nekom totalitarizmu ili ideologiji, nego čovjeku. Ne da nešto nameće, nego nudi u dijalogu. Upravo poput našega Gospodina Isusa Krista. Pa su ga razapeli zbog takvoga stava…I to oni koji su se smatrali velikim vjernicima.

Zahvaljujem Bogu Ocu, Sinu i Svetome Duhu što me po odlukama crkvenih poglavara doveo u ovu sredinu. Njemu jedinome, našem raspetom Gospodinu pripada hvala i slava koju mu ovdje javno izričem i za njega svjedočim. Iako sam čovjek takve naravi da često i njemu prigovaram, stavljam se u njegove sigurne ruke vjerujući u njegovu vjernost čovjeku i ljubav koja ne vara. I nikad se nisam pokolebao, iako je bilo trenutaka malodušja. Tada sam slušao njegove riječi upućene svetom Serafimu Sarovskom – „Imenom mojim pobjeđuj svaku malodušnost!“ Hvala mu na makarskim godinama! Kličem poput starozavjetnog proroka ovoj župi i crkvi: „Zavoljeh ljepotu doma Tvojega i krasotu kuće Tvoje, mjesto gdje slava Tvoja prebiva!“ Zaista, dio srca svoga ostavljam ovdje, zakopah ga pod zidinama ovog svetog hrama, u Makarskoj, u svetog Marka.

Hvala nebeskoj majci, presvetoj Bogorodici Mariji, mojoj nebeskoj majci koju uvijek nastojim čvrsto držati za ruku. Majko, hvala – ti uvijek bdiješ i znaš sve što je u mojoj duši…Uvijek si me pokrivala svojim svetim plaštem. Hvala mojim nebeskim zaštitnicima i anđelu čuvaru, mojim vjernim pratiocima. Toliko su se puta iskazali…

Hvala tebi zemaljska Crkvo, na prvom mjestu Vama župniče don Pavle. Javno svjedočim da ste mi bili ne samo župnik, nego i otac. Nije slučajno da ste me oslovljavali s „Mali“! Samo Vi dobro znate što smo sve zajedno proživljavali sve ove godine. Bilo je i radosti i smijeha, ali i teških trenutaka i razdoblja. Prihvaćali ste me takvim kakav jesam, trpjeli moje nesavršenosti i tvrdoglavost, nastojali razumjeti moje potrebe. Hvala na ljubavi, povjerenju i svjedočenju kako uvijek mogu računati na Vas. To su prepoznali i drugi svećenici. Bog nagradio Vašu ljubav i žrtvu! S razlogom već odavno govorim – moj Pavao.

Hvala vama, drage časne sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskog: Korona, Bernardina, Kristijana, kao i sestrama koje su prije ovdje bile na službi – sestri Vladimiri i posebno sestri Graciji. Vi ste moje Marta i Marija, služeći u domaćinstvu i župi prihvaćale ste me kao vlastito dijete. Bog vam stostruko nagradio!

Hvala ocima franjevcima iz našeg samostana na čelu s gvardijanom fra Antom Čovom i bivšim gvardijanom fra Miljenkom Odrljinom.

Hvala velikom i malom župnom zboru, župnim pomoćnicima, sakristanima, čitačima, onima koji su rado čistili i uređivali crkvu. Hvala vama dragi ministranti – vi ste ponos ove župe i svojih roditelja! Hvala svima koji su na bilo koji način surađivali i sudjelovali u životu župe.

Hvala neokatekumenskim zajednicama, pokretu Fokolara – djela Marijina. Posebno hvala uvijek dragoj molitvenoj zajednici Duha Svetoga. Šest smo godina svaki petak u crkvi sv. Filipa moleći, pjevajući i plačući srca svoja Bogu uzdizali i iskusili tko je Duh Sveti i što je vjera. Nema dovoljno bogate riječi kojom bi se moglo opisati to iskustvo zajedništva u vjeri i ljubavi.

Hvala predstavnicima građanskih vlasti, poslovnih, uslužnih, zdravstvenih, kulturnih i sportskih institucija u gradu.

Posebno hvala vjernim moliteljima, znanim i još više neznanim koji nikad nisu prestali Bogu prikazivati svoje molitve i postove za mene. Vi ste moja snaga. Samo nekolicina vas zna za tolike večeri i sate molitve i borbe iza zaključanih vrata ove crkve, gdje smo mogli računati samo na nebesku pomoć Presvete Bogorodice i svetih, dok su nama nasuprot stajale oku nevidljive sila zla i sluge tame. Hvala vama prijatelji, ovdje ste u crkvi – prepoznat ćete se, koji ste u ovim godinama bili moj oslonac i bez zadrške uvijek stajali ispod moga križa. Toliko ste obogatili moj život i trajno obilježili moju dušu.

Hvala pojedincima i obiteljima koji su me rado primali u svoju sredinu, pomagali posebno kad je u kriznim trenucima bilo potrebno, duhovno i materijalno. Bog vam nagradio jer ste u ljubavi spremno sa mnom dijelili i dobro i zlo. Vi ste razlog što sam se ovdje osjećao prihvaćenim i voljenim. Hvala svima, ako sam nekog zaboravio spomenuti…

Tko može zaboraviti naše mise i klanjanja četvrtkom, molitve petkom, večernje mise nedjeljom, križne putove u korizmi, Cvjetnice i kvarantore, pjevanja Muke gorke i Žalovanja Gospi na Veliki petak, Duhovka bdjenja i toliko toga… Sve to prebirem u srcu kao dragu uspomenu. Bog i vi ste za to zaslužni.

Od svih spomenutih i svih vas, posebno od Vas don Pavle, iskreno molim oprost za sve ono što s moje strane nije bilo dobro. Znam da sam daleko od savršenog i ako sam u svojoj slabosti bilo koga povrijedio ili nisam ispunio vaša dobra očekivanja – kajem se. Ako je u meni ostao ikakav trag osude na bilo koga, od srca sve opraštam.

Zaključujem riječima svetoga Pavla: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao!“ U vaše se molitve i dalje preporučujem. Još je puno toga preda mnom. Moleći vašim preminulima vječni pokoj i Carstvo Nebesko, na vas i sve vaše zazivam obilje Božjeg blagoslova, da Njemu, Gospodaru života i vjekova, uvijek ostanete vjerni. Dragi moji, nosim vas u srcu i molitvama i gdje vas god vidim i za vas čujem s radošću ću reći: „To su moji, to su Makarani!“

Tako neka bude! Amen! Amen! Amen!

don Ante Žderić