Osamdeseti rođendan Franje – rimskog biskupa/pape, značajna je obljetnica koja zaslužuje posvetiti joj pažnju. Ipak je riječ o jednoj od najutjecajnijih osoba na svijetu i najdugovječnijoj instituciji na zemlji – papinstvu.
Nemalo smo bili iznenađeni odstupanjem od aktivne službe pape Benedikta XVI. početkom 2013. godine. Mogli bismo reći da smo bili šokirani. Takvo se nešto nije dogodilo u niz stoljeća crkvene povijesti, sve od sv. Celestina V. u XIII. stoljeću. Iako je papa Benedikt jasno obrazložio razloge odstupanja, zadnji put u knjizi „Posljednji razgovori“ Petera Seewalda, polemike oko tog događaja još se nisu stišale. Vjerojatno će se još i aktualizirati nakon smrti ostarjelog pape emeritusa Benedikta. Taj je događaj bez sumnje uzdrmao Crkvu, ali ona se, kao i uvijek u povijesti, pokazala otpornom i relativno brzo konsolidirala posljedice potresa uzrokovanog tim događajem.
Nakon Benediktova odstupanja još smo jednom bili iznenađeni – izborom kardinala Bergoglia za rimskog papu. Ime koje je uzeo – Franjo – smjesta je označilo stil i smjer njegovog papinstva. Kako je Ratzingerov izbor imena Benedikt uzor imao u svetom Benediktu iz Nursije, zaštitniku Europe i začetniku kontemplativnog redovništva u zapadnoj Europi, Bergogliov izbor imena za uzor je imao siromaška iz Asiza – sv. Franju. Mogli bismo reći da je papa Benedikt čovjek duboke teologije i kontemplacije, uronjen u europsku filozofsku i duhovnu misao. Papa Franjo je više čovjek praktičnosti, pastoralni djelatnik blizak siromašnom i ekonomski izrabljivanom čovjeku Latinske Amerike odakle dolazi i gdje je bio svećenik i nadbiskup. Tako, na neki način, papa Benedikt predstavlja nevidljivo, duhovno lice Crkve, a papa Franjo ono vidljivo, pastoralno, ljudsko. U tom se smislu ova dva čovjeka nevjerojatno dobro nadopunjuju.
Teško je procijeniti koliko će trajati pontifikat pape Franje. Osamdeset godina života nije malen broj. Papa je već dao naslutiti da bi se i on mogao povući sa službe ako i kad mu zdravlje i obveze više ne budu dozvoljavali aktivnu službu. Iza njega su gotovo četiri godine pontifikata. Ne možemo zanijekati da je ovaj papa u početku bio miljenik svjetskih medija. Svi su o njemu govorili i pisali. Ali ta je medijska eksponiranost vremenom okopnila. Malo tko je dublje analizirao njegov životopis da bi javnosti razjasnio pozadinu njegove osobe i djelovanja. Stasao u siromašnim predgrađima južnoameričkih gradova u vrijeme velikih političkih i društvenih previranja, okružen društvom s nebrojenim siromašnima prisiljenima živjeti u drvenim barakama, ovaj svećenik i nadbiskup i nije mogao ne biti socijalno osjetljiv pastir. On se kao osoba, svećenik i nadbiskup formirao daleko od pompoznih ceremonija i tradicija stare Europe. Odatle njegova neposrednost i radikalno zaobilaženje svega onoga što bi njegovom nastupu dalo crtu onoga što bismo mogli nazvati aristokratičnost. On je, jednostavno rečeno, čovjek svojega vremena i društva i treba ga prihvatiti kao takvog. Kao i svakog drugog.
Ove se crte ogledaju ne samo u nastupu pape Franje, nego i u njegovom nauku. On je daleko od teološke dubine i britkosti pape Benedikta, ali ja zato bliskiji širem krugu ljudi koji žele razumjeti nauk koji iznosi. To nije akademski, već više praktično-pastoralni pristup nekima od problema koji muče suvremeno društvo, a time i Crkvu. To se ogleda u njegovim enciklikama i pobudnicama, kao i u odnosima s drugim kršćanskim Crkvama i crkvenim zajednicama. Papa Franjo ne insistira toliko na minucioznom teološkom ujednačavanju nauka svih kršćana koliko prednost daje ljubavi konkretiziranoj u milosrđu, opraštanju i međusobnom razumijevanju. Zbog toga će ga povijest najvjerojatnije zabilježiti kao papu koji je bio bliskiji shvaćanju papinstva u prvim stoljećima Crkve, nego papinstva kakvo je donijelo drugo tisućljeće kršćanstva.
Ako je Crkva na Drugom vatikanskom koncilu izrazila potrebu za posadašnjenjem i povratkom na izvore kršćanstva, papa Franjo je osoba koja to životom i naukom sigurno provodi. I dobro je da je tako. Monarhijski princip papinstva u Crkvi kakvog je iznjedrio srednji vijek polako biva nadiđen. Rimski biskup nije i ne treba biti nekakav polubog na zemlji s trostrukom krunom na glavi kojeg dvanaestorica nose na nosiljci. To je stvar prošlosti. I Bogu hvala da je tako. To je slika rimskog biskupa prihvatljiva i teološkoj misli Pravoslavne Crkve. Papa Franjo je rimski biskup koji dobro razumije ovo naše vrijeme. Ne bježi od njega u neku romantiziranu prošlost Crkve. On pripada sadašnjosti Crkve koja se želi vratiti svom Izviru, ugledati se na Isusa – Dobroga Pastira, jasnog u nauku i bliskog svakom čovjeku. To treba prepoznati, razumjeti i prihvatiti.
U tom je smislu papa Franjo zaista slika ljudskog lica Crkve, obasjanog Svetim Duhom. Bog ga poživio i blaženim učinio na zemlji na mnoga i blaga ljeta!
AMEN! FALA TI DON ANTE,