Totalitarne ideologije dvadesetoga stoljeća bile su iz temelja suprotstavljene i neprijateljski orijentirane prema Katoličkoj Crkvi, a bit sukoba njihova su učenja koja su bila i ostala nespojiva s učenjem te crkve.
Obilježavajući četrdeset godina od enciklike pape Lava XIII. Rerum novarum u kojoj je davne 1891. izložen katolički socijalni program, što je uključivalo i kritičku raščlambu kako ondašnjeg kapitalizma, tako i ideologija koje su mu se nudile kao alternative i obećavale „raj na zemlji“, papa Pio XI. je u svibnju 1931. objavio encikliku Quadragesimo anno o društvenim pitanjima. Potvrdivši opće crte nauka svojih prethodnika, papa je istodobno osudio individualizam i kolektivizam. Duh toga važnog dokumenta može se sagledati iz rečenice: „Kao što ni jedinstvo ljudskog društva ne može biti temeljeno na suprotstavljanju klasa, tako ni pravedno ekonomsko uređenje ne može biti prepušteno slobodnoj utakmici sila“. Nakon toga objavio je encikliku Non abbiamo bisogno u kojoj se odredio protiv fašističkog totalitarizma. Šest godina kasnije, u ožujku 1937., isti je papa donio encikliku Mit brennender Sorge u kojoj je osudio nacistički totalitarizam radi čega je Hitler raskinuo konkordat sa Svetom Stolicom, a odmah zatim papa je donio i encikliku Divini Redemptoris u kojoj je osudio ateistički komunizam nazvavši ga „potpuno izopačenim“. 
Enciklika je donesena tijekom Španjolskoga građanskog rata u kojem su komunisti i anarhisti sustavno ubijali svećenike i uništavali crkve. Grozote komunističkog djelovanja Malo iza toga, u rujnu 1939. u Zagrebu je otvorena protukomunistička izložba fotografija na kojima se vide „grozote djelovanje komunista“ u Španjolskoj. Izneseni su i brojni statistički podatci o „komunističkim divljaštvima“. Prema tamo prikazanoj statistici komunisti su tijekom Španjolskoga građanskog rata uništili 25.000 crkava i kapela i ubili 12.000 svećenika, među kojima i 12 biskupa. Izložbu je organizirao isusovac o. Tomislav Poglajen, a otvorio ju je nadbiskup Alojzije Stepinac pod čijim pokroviteljstvom je i održana. Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), kao ekspozitura jedinstvene svjetske komunističke organizacije, držala se Marxove materijalističke filozofije i njegove teze kako je religija opium za narod. Prihvatila je i Lenjinov poziv na borbu protiv religije i kapitalizma koji je tobože njezin korijen. Da bi učvrstili svoju vlast komunisti su nastojali promijeniti svijest naroda, koji su nazivali „masom“. Prvi i najvažniji korak ka tom cilju bilo je uništenje ili barem slabljenje Crkve i nametanje ateizma. Tijekom Drugoga svjetskog rata jugoslavenski komunistički partizani ubili su 314 katoličkih svećenika, a poslije rata po nalogu vrha Komunističke partije Jugoslavije ubijeno je 118 crkvenih osoba. Na „križnom putu“ stradale su 64 crkvene osobe, a na odsluženju redovnog vojnog roka u JNA ubijeno je 15 katoličkih bogoslova. Partija je dakle odgovorna za smrt najmanje 511 osoba iz struktura Katoličke Crkve, a prema nekim podatcima taj broj prelazi i šest stotina. Osim što su poubijali spomenute svećenike, redovnike i redovnice, komunističke vlasti su u razdoblju od 1945. do 1990. godine propovijedajući bratstvo i jedinstvo, antifašizam i narodnu demokraciju zatvarale i sudile mnoge biskupe, dijecezanske svećenike i redovnike. S druge strane, Katolička Crkva javno je izražavala svoja duboka antikomunistička stajališta. To je bilo razlogom više što je KPJ poslije rata protiv nje povela žestoku borbu, uz jaku propagandu, optužujući je prije svega za suradnju s ustaškim režimom. Crkva je bila jedini stvarni i organizirani ideološki protivnik, a kako joj je vrh u Vatikanu na njega se teško moglo utjecati. Označavana je na partijskim skupovima neprijateljskom organizacijom, tiskani su članci u novinama, pjevane su anticrkvene pjesme, pisane knjige i slično. Odmah nakon rata KPJ je pokrenula tiskanje knjiga koje su služile za kompromitaciju Crkve, ali i kao pokriće za represiju prema svećenicima. Od one čuvene zbirke laži Viktora Novaka nazvane Magnum crimen, pa do udbaškog zbornika krivotvorina „uređenog“ od Jože Horvata i Zdenka Štambuka. Pastirsko pismo o nasilju komunističke vlasti Suočeni s terorom i otvorenim neprijateljstvom komunističke vlasti po završetku Drugoga svjetskog rata, katolički biskupi su 20. rujna 1945. sa zasjedanja Biskupskih konferencija iz Zagreba odaslali okružnicu pod nazivom Pastirsko pismo o nasiljima komunističke vlasti. U pismu-okružnici pobrojali su komunističke zločine i upozorili na tada poznatog 501 ubijenog i nestalog svećenika te na mnoge svećenike koji su se u to vrijeme nalazili u različitim komunističkim logorima. U pismu su precizno navedene sve žrtve i svi zločini koji su tada bili poznati, te postupanje komunističke vlasti prema Crkvi i vjernicima. Komunisti, a i drugi kritičari Katoličke Crkve, zamjerali su joj što se nije aktivnije angažirala u borbi protiv fašizma, protiv Nezavisne Države Hrvatske i ustaškog režima. Pri tome uglavnom nisu pravili razliku između države i režima, a upravo to je važno za razumijevanje tadašnje ponašanja, kako hrvatskoga naroda, tako i katoličkih svećenika. Nije potrebno posebno dokazivati da se većina hrvatskoga naroda i hrvatske društvene elite pred Drugi svjetski rat zalagala ili barem priželjkivala stvaranje svoje države. O tome između ostaloga svjedoče i rezultati na izborima u Kraljevini Jugoslaviji. Sigurno su i katolički svećenici bili takvoga raspoloženja i oni su podržali stvaranje hrvatske države. Ali, to ne znači da je Crkva podržavala ustaški režim, posebno ne zločine koji su tijekom ratnog kaosa događali. To se jasno vidi iz istupa nadbiskupa Stepinca, biskupa Mišića i mnogih drugih crkvenih službenika. Valja znati i to da Crkva nije politička stranka, niti je revolucionarna organizacija. Zato su hrvatski biskupi u Pastirskom pismu i napisali: „Na Katoličku crkvu ne spada, da svojim vjernicima propisuje kako će urediti svoja politička, narodna i gospodarska pitanja, dokle god su ta u skladu s općim moralnim načelima, koja obvezuju svakog čovjeka“. Biskupi su jasno kazali da se nisu bavili i da se ne žele baviti političkim pitanjima, nego problemima duhovnosti i morala svojih vjernika. Isto tako, kada su biskupi reagirali na poslijeratno stradanje katoličkih svećenika i vjernika, oni to nisu uradili samo zbog identiteta stradalih, nego zbog nepravde koja im je načinjena. Oni nisu prigovorili partizanskim sudovima da izriču smrtne presude katolicima i Hrvatima, nego ljudima koji se nemaju priliku braniti, a presude im izriču na temelju „kratkih i sumarnih postupaka“. Biskupi su prosvjedovali protiv nepravde i zločina, protiv suđenja na smrt i strijeljanja ljudi čija je jedina krivica bila to što su drugog političkog mišljenja. Oni su štitili osuđene nevine svećenike i vjernike uz napomenu da „nikako ne misle braniti krivce“. Njihove riječi su i danas žive i poučne: „Dopuštamo, da je bilo i takvih svećenika, koji su se – zavedeni nacionalnom stranačkom strašću – ogriješili o sveti zakon kršćanske pravde i ljubavi i koji su radi toga zaslužili, da odgovaraju pred sudom zemaljske pravde. Moramo međutim istaknuti, da je broj takvih svećenika više nego neznatan, i da se teške optužbe, što su se u štampi i na skupštinama iznosile protiv velikog dijela katoličkog svećenstva u Jugoslaviji, imaju uvrstiti u red tendencioznih pokušaja, da se svjesnim lažima zavara javnost i oduzme ugled Katoličkoj Crkvi. “ Najtragičnija potvrda navoda iz Pastirskog pisma i najveći zločin jugoslavenskih komunista protiv Katoličke Crkve dogodio se u Hercegovini, na Širokom Brijegu. U Pismu stoji: „Tako su na primjer u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu poubijani bez sudskog postupka svi franjevci, koji su se tamo nalazili – njih 28 na broju premda nitko od njih nije uzeo ni puške u ruke a kamo li se borio protiv narodno-oslobodilačke vojske kako ih se lažno optuživalo i premda su svi bili poznati kao protivnici fašističke ideologije“. Komunistička revolu
cionarna vlast nije bila spremna priznati zločine za koje je optužena. Umjesto toga žestoko se okomila na one koji su zločine prokazali; na nadbiskupa Stepinca, na biskupe i Katoličku Crkvu. “Stepinčeva Crkva” Što je komunistički zločin u nekom mjestu bio veći, to su komunisti mjesto i žrtvu naknadno više demonizirali. Što je netko od crkvenih poglavara bio veći i moralniji to su optužbe protiv njega bile teže i bezočnije. I tu je prednjačio nadbiskup Stepinac kao simbol Katoličke Crkve i kao hrvatski metropolit, ujedno i personifikacija onoga najvećeg dijela hrvatskoga naroda koji je želio svoju državu, bez obzira na grijehe i slabosti režima. Stepinac je na suđenju rekao: „Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.“ Stepinčeva vjera i vjernost Svetoj Stolici, njegova hrabrost, dosljednost, antikomunizam i hrvatstvo koje je dijelio sa svojim narodom, učinili su ga veličinom u tom narodu i u njegovoj Crkvi, ali i nepomirljivim neprijateljem jugoslavenskih komunista i njima sklonog dijela Srpske pravoslavne crkve. Oni su Stepinca zatvarali, sudili, trovali, proganjali, prikazivali krvožednim vampirom, ustaškim vođom i autoritetom. O njemu su pisali knjige radili studije, izmišljali koncepte, stvarali „paradigme“, sve da bi ga se ocrnili i uništili ugled koji je imao u Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu. Nisu uspjeli. Preživjela je „Stepinčeva Crkva“, „Crkva u Hrvata“, preživjelo je i ojačalo katoličanstvo i hrvatstvo u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, u odavno već bivšoj Jugoslaviji. Stepinčevi su protivnici zaboravljeni ili će biti zaboravljeni, njih i njihove grobove nitko neće obilaziti. Na Stepinčevu su grobu, uz mnoštvo svijeta, molili i dvojica papa: papa Benedikt Šesnaesti, a prije njega i sveti papa Ivan Pavao Drugi koji ga je proglasio blaženim. Od trećeg pape našega doba, pape Franje očekujemo proglašenje blaženog Alojzija Stepinca svetim. Anđeli i vrazi Tijekom kanonizacijskog procesa znala se naći osoba koja bi dobila ulogu „vražjeg odvjetnika“ te iznosila sve mane i nedostatke kandidata, propitujući njegovu svetost i argumentaciju na kojoj se ona temelji. Malo tko je imao protiv sebe toliko „vražjih odvjetnika“ – gotovo čitav pakao, kao što je to imao blaženi Alojzije Stepinac. Posljednji koji je na sebe preuzeo tu ulogu srbijanski je ministar Aleksandar Vulin, koji je bez imalo obzira i poštovanja nazvao Stepinca „ustaškim vikarom“. Nije to ništa čudno ako znamo da je Vulin tijekom karijere bio obožavatelj Josipa Broza Tita, blizak suradnik i sljedbenik Slobodana Miloševića i njegove supruge Mire, jedan od čelnika vojne frakcije SKJ – Pokreta za Jugoslaviju te konačno ministar u vladi Aleksandra Vučića u državi kojom predsjedava četnički vojvoda Tomislav Nikolić. Nikolić i Vučić, predsjednik i premijer Srbije izravni su (na)sljednici četničkog vojvode Vojislava Šešelja kojeg je nedavno mileševski vladika Srpske pravoslavne crkve (SPC) Filaret odlikovao ordenom „Belog anđela“, a crnogorsko-primorski mitropolit Amfilohije „zlatnim likom Svetog Petra drugog lovćenskog tajnovidca”. I bez pomoći „tajnovidca“ običnim pregledom medija možemo vidjeti da je premijer Vučić, osim Šešelja, bio i ostao i veliki poštovatelj „crnoga anđela“ i ratnog zločinca Ratka Mladića, tako da je njegov ministar Vulin kao „đavolji šegrt“ zapravo odličan izbor za „vražjeg odvjetnika“. Zagriženi jugoslavenski (velikosrpski) nacionalist, borbeni komunist i zadrti ateist, savršen je borac za borbu protiv Katoličke Crkve i njezinih svetaca, ali i protiv ekumenizma odnosno hrvatsko srpske suradnje i normalizacije odnosa. Vulinova teza o Stepincu kao „ustaškom vikaru“ potpuno je promašena, a vjerojatno se odnosi na Stepinčevu funkciju vikara oružanih snaga na koju ga je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, 8. prosinca 1939., imenovao papa Pio XII. Prema toj odluci, koju je Sveta Stolica potvrdila početkom rata, Stepinac je postao vojni vikar za sve vojnike katolike na prostoru njegove nadležnosti, a ne samo za ustaše. Naime, Pavelić je imenovao pojedine svećenike za vojne vikare, ali ne i Stepinca koji je imenovan od Svete Stolice, koja opet nikada nije niti priznala NDH. Po toj odluci Stepinac je bio odgovoran samo Svetoj Stolici dok ustaške vlasti nisu imale nad njim nikakve nadležnosti. U to vrijeme bilo je uobičajeno da sve europske zemlje u vojsci imaju dušobrižnike, odnosno vojne vikare i kapelane. Čak je i u partizanskim redovima bilo katoličkih svećenika, posebno u Istri i Dalmaciji. Najpoznatiji među njima bio je župnik župe Svetoga Marka u Zagrebu Svetozar Ritig, kojemu je također Stepinac, kao vojni vikar bio nadređen. Zahvaljujući Stepincu i vojnim dušobrižnicima sigurno su spašeni životi mnogih a o dušama da i ne govorimo. Zato vjerujem kako se papa Franjo neće puno osvrtati na klevete i kletve vražjih odvjetnika i đavoljih šegrta te će vrlo brzo proglasiti blaženoga Alojzija Stepinca svecem Katoličke crkve po čijem bi onda zagovoru i odnosi sa Srpskom pravoslavnom crkvom mogli biti puno bolji. (direktno.hr)
