U antičkoj Ateni, rodnoj kući demokracije, postojalo je više uvjeta za glasovanje i obnašanje vlasti. Ono interesantno je to da su tome mogli sudjelovati svi koji su građani Atene i koji žive u polisu dugi niz godina i generacija (ovo s življenjem aludiram na glasove koji dolaze van granica Hrvatske kad su u pitanju lokalni izbori).
No ipak najzanimljivije je bilo shvaćanje same mogućnosti sudjelovanja i aktivne uloge u politici polisa. Bilo je uvriježeno shvaćanje pod obveznim sudjelovanje u politici polisa ustanovljeno kroz društveno, psihološka i tradicijske čimbenike jer nije bilo zakonski određeno. Ukratko onaj tko nije sudjelovao smatrao se nesposobnim, nezainteresiranim za grad što je bila velika sramota i shvaćanje iste osobe kao beskičmenjaka najblaže rečeno. Kompariramo li atensku demokraciju kao prvu i hrvatsku demokraciju , u temeljima se ne razlikuju. No da li možemo nazvati ljude (građane) u Hrvatskoj koji ne žele izlaziti na izbore prethodno navedenim izrazima. Naravno stavljajući kontekst povijesti i vremena, kao i trenutnih stanja stvari posebno u RH. Da li možemo građane RH koji ne izlaze na izbore stvarno tako nazvati i okarakterizirati. Pogledamo li prethodne lokalne izbore diljem zemlje, i to nažalost kao i mnoge prethodne, činjenica je da izlaznost tragično mala (oko 30-40%). Jer činjenica je da na izbore izlaze umirovljenici, disciplinirana stranačka vojska koja je uhljebljena na razne načine i poneki slijepi simpatizeri i avanturisti. No usredotočimo se na zadnje jer još sve „miriše“ na njih. Razlog tomu je jako jednostavan, građani nemaju za koga odnosno kome bi dali povjerenje u doslovnom smislu riječi i zbog nekoga uopće izlaziti na izbore. Ponavljam, poznavajući trenutnu situaciju u državi krenuvši od gospodarske, ekonomske, kulturne, životnog standarda, iseljavanja i naravno politike koja ne nudi ništa novo, prepoznatljivo. Nego nudi mnoštvo malih stranaka, dvije velike i naravno trenutno stanje koje dugi niz godina onakvo kakvo jest kao i ono kakvo trenutno jest, a kakvi su rezultati izbor ide i dalje. Za koje su direktno odgovorni trenutni politički akteri i dekadenciju svih segmenata u RH. Građani ne žele sudjelovati u hrvatskim izbornim cirkusima, jer ih bojkotiraju kad nemaju za koga. Jer narod nije glup niti neizanteresiran. U prilog ovoj tezi ide i činjenica da u bilo kojoj gdje je izlaznost lokalnoj sredini gdje je izlaznost bila nadprosječna srušene su dugotrajne vlasti i u svim slučajevima se radi ili o HDZ ili SDP. Te gotovo pravilo da mandatnu vlast osvajaju mlade i nezavisne liste. Na Hrvatskoj političkoj sceni nema stranaka koje su u praksi i teoriji ideološke i koje djeluje u skladu svog programa ako se to može uopće nazvati programom, jer niti jedna stranka nema program ili strategiju koji su dugoročni, nego su svi bazirani ovisno o vrsti izbora. Jedine dvije političke ideologije koje postoje su pravaštvo i seljaštvo (HSS). Sve drugo su ili pokreti ili izražene interesne skupine uz poneke bezazlene anarhiste koji su nastali u kafići i prije svega kao anomalija i protest političkoj eliti. No i samo pravaštvo i seljaštvo trenutno ne postoje u smislu svojih ideoloških učenja i djelovanja. HSS je trenutno toliko ideološki prati seljaštvo gdje samo čekamo kad će promijeniti trenutni naziv stranke. Pravaštvo također ne postoji. Poimenice postoje mnoštvo stranaka pravaškog imena, koje su (90% njih) toliko pravaške i toliko prate i provode nauk oca domovine koliko je i Ruđer Bošković srbin kako kažu naša „braća“ preko rijeke. Narod iščekuje nešto novo, poletno, svježe. Dosadašnjom politikom nekompromitirano, mladih i suvremenih ideja, a prije svega savjesti koje više nego ičega fale u narodu Hrvata. Mada će mnogi reći da savjesti, s kojom se vežu moral i pravo ne idu zajedno u politici jer svoju istinu temelje na dosadašnjim primjerima vladajućih, što i nije čudno a niti teško doći do takvog uskogrdnog stava i istine. Narodu je dosta i9sključivosti, podjela, kriminala i socijalističko-komunističkih metoda vladanja koji je usađen trenutnim političkim elitama. Jer država gdje odlučuje manjina, a narod čega izbavljenje, je država na rubu provalije. Piše joj se jako loše kad indentični ljudi i stanje vladaju. A sat povijesti otkucava, dolaze mnogi teški izazovi kao i goruće pitanje iseljavanja mladih bez kojeg nema opstanka države. Vrijeme nika nije bilo bolje za pomak kako u politici tako i cijeloj državi, jer plitika diktira u upravlja cjelokupnom državom. Živjela Hrvatska!
