Nakon gašenja hercegovačkog giganta u režimskim medijima imali smo prigodu čitati pisma potpore Draganu Čoviću od strane opskurnih likova koji predstavljaju raznorazne udruge proistekle nakon Domovinskog rata i pojedinaca koji se i u ovim trenucima urušavanja nehrvatskog i antikršćanskog režima ćiriličara Dragana Čovića i SOKO eskadrile, odlučuju biti protiv interesa svog hrvatskog naroda
Riječ potpora u hrvatskom jeziku ima značenje aklamacije, usklika, pljeska, klicanja i jednoglasja.
Zanimljivo je tumačenje ove riječi s aspekta situacije radnika Aluminij d.d. Mostar koji su proteklog tjedna gledali kako se gasi proizvodnja u tvornici koja je život značila za 900 radnika i njihovih obitelji. Stoga nam još nejasnije i degutantnije izgleda potpora Draganu Čoviću koji je sa svojim stranačkim pulenima ovu tvornicu opustošio i opljačkao, a konačno i 10. srpnja 2019. godine u četiri minute poslije pola noći i ugasio. U potporama prednjače prizemni likovi, indoktrinirana partijska omladina, nekadašnji milicajci, gmizavci iz stranke, dekani i prorektori Sveučilišta u Mostaru, predstavljeni kao „ekonomski magovi“, koji su hercegovačkog giganta po Čovićevom naputku iz Beograda doveli do propasti. Javljaju se i raznorazne konkubine kako bi dale potporu svome Jugoslavenu Čoviću. Potporu ćiriličaru dala je i švalja tvornice iz Vitine te bosanskohercegovačkoj javnosti ni po čemu poznata Ljiljana Lovrić, navodna predsjednica Odbora za gospodarstvo takozvanog HNS-a.
Kakvo smo to društvo i narod postali pitamo se?
Zar potporu ne bi trebalo uputiti prema onih 900 ojađenih radnika Aluminij d.d. Mostar koji su ostali bez posla, primanja i egzistencije za svoje obitelji, a ne onome i onima koji su im sve pokrali i u konačnici uništili mogućnost da pošteno i dostojno čovjeka, žive od svoga rada?
Krajnje degutantno je kako Jugoslavena Čovića u tim svojim za hrvatske ljude u Bosni i Hercegovini gadljivim pismima čak i oslovljavaju kao predsjednika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini?!
Do kuda ide popuzanstvo i sluganstvo guski u magli Hrvata Bosne i Hercegovine pitamo se?
I na koncu imamo i dva zanimljiva primjera koja graniče sa zdravim razumom. Prvi, gdje se kao glasnogovornica Dragana Čovića pojavljuje sluganska novinarka Ana Marija Dedić, koja ushićeno i na granici orgazma klikće Jugoslavenu Čoviću, kao predsjedniku hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. U gašenju tvornice sasvim je usputno njen brat ostao bez posla nakon 15 godina rada. Jednako tako, pljesak Čoviću za gašenje 900 radnih mjesta daje i notorni Miro Šunjić, u Europi 21. stoljeća poželjnog nacističkog nadimka Firer, predsjednik HVIDRA-e Mostar, koja nije unutar sustava organizacije HVIDRA-e Herceg Bosne, a usput rečeno i njegov brat je gašenjem proizvodnje ostao bez primanja kao zaposlenik Aluminij d.d. Mostar.
Nije li ovo neki čudan, novi i znanstvenicima dosada nepoznati sindrom, ili pak Ana Mariji Dedić i Miri Šunjiću Fireru ništa ne znači krvno srodstvo s rođenom braćom?
Quo Vadis Hrvati Bosne i Hercegovine?
